Istina je da je teško naći nešto o njegovoj metodi, ja sam došao do sljedećih zaključaka. Prvo, najvažnije u metodi nije što sijati, nego kad i kako. Pšenica se sije u 6. mjesecu, za razliku od konvencionalnog uzgoja gdje se sije u rano proljeće ili pred zimu. Sije se na razmaku od pola metra do metar (razmak između biljaka), i to u zeleni tepih od djeteline. Djetelina se održava niskom, pokošenom dok pšenica ne starta. Kad jednom krene pšenica, onda joj djetelina ne smeta. Ni pšenica ne smeta puno djetelini jer je na velikom razmaku, ima dosta svjetla. Do zime pšenica je već formirala busene, dok je na klasičnim njivama tek niknula. Pšenica tako prezimi, i u proljeće nastavi rasti. Formira vrlo velike busene, poput nekih grmova, ima vrlo dubok korijen i razvijenu otpornost prema suši i bolestima. Prije žetve sije se nova pšenica, stara se žanje ručno jer ovakav rast nije prilagođen suvremenoj mehanizaciji. Slama ostaje na polju kao malč.
Ako bi ovu tehniku doslovno preslikali u našem podneblju, mislim da bi ovisili o ljetnoj kiši koje obično nema. Dogodi se kakvo vlažnije ljeto ali je rijetko, i u pravilu mislim da pšenica koja tek klija i koja je suočena s ekstremnim temperaturama i sušom ne bi preživjela. Prilagodba ove tehnike bi vjerojatno značila sijanje krajem ljeta ili možda u proljeće. Proljetna sjetva bi najvjerojatnije završila cvjetanjem i zriobom u ljeto, ali možda se to može odgoditi ako se mlada pšenica jednostavno kosi do jeseni. Jesenska sjetva bi možda bila problematična jer je polje već puno malča.
Imao sam nekad ideju isprobavati s ovim, ali odustajem za sad od uzgoja žitarica u većoj mjeri pa me više toliko ne zanima.