Oko uzgoja ove pasmine i njenog službenog priznavanja postoji dosta problematike i nerazumjevanja i oni koji bi trebali nešto poduzeti ne razume se u materiju, a oni koji se razume prave se blesavi i podbacuju klipove pod noge.
Naime o čemu se radi, davne 1910 godine Alfons Hribar Glavni Namjesnik Gospodarskog Viječa Kraljevine Dalmacije u svojoj knjizi "Peradarstvo" spominje dalmatinsku kokoš i šturo je opisuje. Austrijanci 1914 godine u svojoj knjizi "peradarstvo za Austriju i podunavske zemlje" opširno opisuju dalmatinsku kokoš i prilažu crtež Kurta Zandera koji je državni službeni crtać ilustrator flore i faune. Znači da je povijesnim slijedom Hrvatska pravna slijednica Austrougarske koja je ovu pasminu službeno priznavala i davala joj važan značaj u peradarstvu, samo to kod nas u današnje vrijeme nema ko prepoznati. Baštinjenje našim izvornim pasminama nije najozbiljnije shvačeno, osim kod nekolicine entuzijasta koji se trude progurati ovu tematiku u širu javnost.
Činjenica je da ova pasmina zaslužuje naziv najstarije pasmine izvorne peradi u Hrvata, neki su me na raznim forumima pobijali, tvrdeči da je to zagorski puran, ali purani su izvorno Američki.
Ja sam se trudio izlagati uzgojno valjane jedinke na državnim izložbama malih životinja, i Savezu ozgajatelja malih životinja dostavio Radni standard, fotogrfije, idealni crtež pijetla, ali sam često na izložbama dobivao diskvalifikacije, kao ne postoji radni standard, koke ne sliče dosad izlaganim kokama, i sl, a redovito fotografije mojih koka i idealni crtež pijetla prikazuju na evropskim izložbama kada prezentiraju naše pasmine i hvale se time kao svojim uspjehom. Meni to osobno ne smeta i naposlijetku pravi poznavatelji peradarstva u Evropi znaju koja je to pasmina i gdje joj je mjesto u genetskoj posebnosti koju nudi dalmatinska kokoš.