Puževi – noćna mora vrtlara. Drugoplasirani u kategoriji omraženih stvorenja, odmah nakon korova. Kad bih dobio novčić za svako postavljeno pitanje kako ih se riješiti, bio bih bogat. Pogledajmo puževe iz perspektive permakulture i naučimo širok spektar načina kako se nositi s njima u našoj bašti.

Puž kao element permakulturnog sustava

Prije nego što prijeđemo na “borbu” s puževima, pogledajmo ih kao dio permakulturnog sustava. Puževi su element kao i bilo koji drugi, pa možemo analizirati njihove potrebe, proizvode i usluge koje pružaju (i da, one postoje) i njihove urođene osobine. Kao i svaka životinja, i puževi trebaju sklonište, vodu, hranu, uvjete za razmnožavanje i skrovište. Kao vrtlari, imamo značajan utjecaj na svaki od ovih elemenata, zar ne? Uskoro ćemo više o tome. Kopneni puževi pružaju proizvode i usluge. Oni igraju važnu ulogu u ekosustavima, zahvaljujući činjenici da se nalaze gotovo na samom dnu trofičke piramide. Većina njih su čistači, te uklanjaju ono što se kvari. Oni jedu trulu vegetaciju, uglavnom lišće, ali također se hrane micelijem, pa čak i tlom. Nažalost, postoje i vrste puževa koje vole hranu blisku ljudima – mrkvu, zelenu salatu, rotkvicu i gljive. Radi utjehe ću dodati da postoje i grabežljivi puževi koji se hrane drugim puževima. Puževi preferiraju hranu bogatu kalcijem, koja im je potrebna kako za izgradnju, tako i za popravak školjki i karapaca, kao i za zdravlje i reprodukciju općenito. Ove informacije daju nam nekoliko sjajnih savjeta, zar ne?

Puževi su hrana mnogim životinjama, od insekata, preko vodozemaca i gmazova, do ptica i sisavaca. Postoje vrste koje ne mogu živjeti bez puževa, poput određenih nematoda ili određenih vrsta krijesnica čije se ličinke mogu razviti samo u tijelima puževa. Puževi su vrlo važan izvor kalcija za neke ptice, zahvaljujući puževoj prehrani, u stanju su graditi ljuske od jaja. Karakteristična osobina puževa je način na koji se kreću, na mesnatoj nozi i gusta sluz koja prekriva njihova tijela. Ova sluz uglavnom sprječava isušivanje tijela puža, ali također štiti nogu od ozljeda grubim rubovima tijekom kretanja, a zahvaljujući svojoj ljepljivosti pomaže puževima da prevladaju čak i okomite zidove. Vrlo vrijedan savjet za nas je da se puževi učinkovitije kreću, što su vlažniji.

Velika većina puževa koji nanose štetu našim vrtovima su noćne životinje. Dane provode u skrovištima, ispod kamenja, dasaka, u posteljini. Prilično dobro vide, ne čuju, ali osjete vibracije tla i imaju izvrstan njuh koji koriste za pronalaženje hrane. Njihova zanimljiva osobina je to što se često vode mirisom dok lutaju tragom vlastite sluzi i sluzi svoje rodbine. Stoga, kada jedan puž negdje nađe hranu, drugima je lakše pronaći taj isti izvor hrane.

U Poljskoj postoji preko 170 vrsta kopnenih puževa (i gotovo 60 vrsta vodenih puževa). S gledišta permakulture, neprikosnoveni kralj je Helix pomatia. To nije samo najveći granatirani puž u Poljskoj, već i u Europi, on je i od ekonomske važnosti. Poljska je poznata po izvozu tih bića, uglavnom na francusko tržište, gdje je vinogradnjak poslastica.

U suprotnoj krajnosti puževe slave, odnosno sramote, je puž golać (Arion vulgaris), koji nanosi ogromnu štetu na usjevima voća i povrća. To je invazivna vrsta koja se kod nas pojavila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i od tada se širi na druga nalazišta. Naziva se i lusitanicus (Arion lusitanicus), iako neki istraživači ovo ime rezerviraju za puževe specifične za Pirenejski poluotok, dok je A. vulgaris taj nemilosrdni napadač s kojim imaju problema vrtlari. Zanimljiva skupina puževa su balavci, od kojih je najveći Veliki balavac (Limax maximus). Može narasti do 20 centimetara duljine. U Poljsku je dovezen s juga Europe i ovdje se vrlo dobro udomio, a posebno uživa u posjeti plastenicima i staklenicima, gdje obično nije dobrodošao. On je zanimljiv po tome što se može hraniti jajima drugih puževa. Druge slične vrste, manje, ali definitivno brojnije u našim vrtovima, poput primjerice malog sivog golaća, vrtlarima stvaraju najveće probleme, uništavajući cvjetnjake i hraneći se našim usjevima.

Permakulturni postupak odlučivanja o puževima

U slučaju svakog živog bića, ukoliko doista imamo permakulturu i njene etičke principe u srcu, analizu započinjemo sa mišlju da svaki život ima urođenu vrijednost. Takav je i život puža. Stoga, kao i u svakom drugom slučaju, u našem procesu donošenja odluka započinjemo s analizom rješenja problema na najmanje “invazivan” način sa stajališta okoliša, ekosustava i … samih puževa. Bez obzira koliko se trudili, nikad nećete pronaći manje invazivnu metodu rješavanja problema s puževima, nego … ne radeći ništa! Postoje slučajevi kada si možemo priuštiti da puževima žrtvujemo nekoliko glava salate ili nekoliko sadnica. Imamo dovoljno hrane za njih i za sebe. Gubitak možete nadoknaditi i sadnjom još nekoliko dodatnih biljaka. Takav postupak ima jednu vrlo praktičnu prednost – bez prisutnosti štetnika nemoguće je izgraditi populaciju njegovih prirodnih neprijatelja u našem vrtu. Možda, ako budemo strpljivi, priroda će nam automatski smanjiti broj puževa u narednim godinama. Tek kad se ovakva strategija pokaže neučinkovitom, pribjegavamo pasivnim strategijama, tj. onima koje puževe demotivišu da ostanu u našem vrtu, ali bez izravnog utjecaja na njih. Puž je taj koji “nogom” odlučuje kamo će ići, a mi samo suptilno predlažemo gdje će mu biti bolje. Metode korištene u pasivnim strategijama, s jedne strane, privlače puževe na područja udaljena od našeg povrtnjaka, s druge strane, blokiraju im pristup strateški važnim zonama vrta ili određenim biljkama.

Kad i ove mjere ne uspiju, prisjećamo se, usprkos svim našim simpatijama prema puževima, da je jedna od naših odgovornosti prema sebi ostvariti urod. Budući da pasivne metode nisu uspjele, uvodimo aktivnu regulaciju populacije puževa u vrtu, prirodnim metodama. Kad god je to moguće, taj posao prepuštamo drugima (pilići, patke, nematode), a samo u krajnjem slučaju sami odlazimo na posao, skupljamo puževe i postavljamo zamke. Ulovljenim puževima dajemo slobodu izvan našeg staništa ili ih smatramo vrijednim resursom za našu stoku. Ukoliko je, unatoč ovim mjerama, problem i dalje zahtijeva intervenciju, tek tada pribjegavamo drastičnim metodama, oduzimajući puževima život na licu mjesta. I ovdje se pokušavamo koristiti prirodnim metodama, ostavljajući za kraj spasonosne metode poput kemijske intervencije. Svaki oblik kemijske intervencije ima izravan ili neizravan utjecaj na hranidbeni lanac našeg ekosustava (druga životinja može jesti otrovani puž) i na život u tlu. Iz tog razloga upotrebu otrovnih tvari započinjemo s najblažom i najprirodnijom. Trovanje puževa granuliranim kemikalijama apsolutno je posljednje sredstvo koje bi trebali koristiti. Ako slijedimo gore opisani postupak donošenja odluka, bez eskalacije “borbe protiv neprijatelja”, osim ako nije prijeko potrebno, minimaliziramo svoj utjecaj na prirodni ekosustav našeg vrta i djelujemo u skladu s načelima permakulturne etike.

Pasivne metode kontrole populacije puževa

Osnovno oružje dizajnera permakulture u borbi protiv puževa je … dizajn vrta. Već u fazi promatranja placa i razgovora s klijentom trebao bi se “pojaviti” problem puževa. A kada se to dogodi, trebali bismo uključiti kontrolu nad njihovom populacijom na popis funkcija koje bi naš projekt trebao ispunjavati. Kao i obično u permakulturi, svaku funkciju treba obavljati više elemenata, a to mogu biti biljni, životinjski i neživi elementi. Počnimo s klasicima – odnosno pretvaranjem onoga što smo već naučili o puževima u praktična, pasivna dizajnerska rješenja. Imajući na umu način na koji se puževi kreću, cvjetnjake, pa čak i cijeli vrt možete okružiti plitkim “opkopom” ispunjenim materijalom po kojem puževi ne vole hodati. Slično tome, na svim stazama između gredica koristite šljunak ili šljunak s oštrim ili šiljastim rubovima, puževi ne vole hodati po takvim površinama. Planirajte staništa i skloništa za krastače, zmije i guštere u blizini povrtnjaka, spirala od kamenih biljaka također može igrati tu ulogu. Uklonite iz blizine povrtnjaka sve što leži na zemlji pod kojom se puževi mogu sakriti ili gdje mogu položiti jaja – bez staza od dasaka, bazena na napuhavanje, terasa ispod kojih se puževi mogu sakriti. Razmislite o upotrebi oštrog riječnog pijeska gdje god može djelovati kao prepreka puževima. Koristite uzdignute gredice, ako je moguće uz dodatnu sigurnost (o tome više za trenutak). Analizirajte upotrebu malča na gredicama, uklanjajući ga čak u potpunosti tijekom razdoblja velike aktivnosti puževa (kada biljke niču, neposredno nakon sadnje presadnica), te u vlažnim razdobljima, vraćajući se intenzivnom malčiranju kad dođe vrijeme suše.

Važan element vrtnog dizajna jeste i stvaranje primamljivih mjesta za prirodne neprijatelje puževa, iako to može biti mač s dvije oštrice. Na primjer, puževima se mogu hraniti krtice i rovke, ali njihova prisutnost u vrtu nije baš svima draga. S ježevima je situacija drugačija, sviđaju se gotovo svakom vrtlaru, iako osim puževa jedu, primjerice, korine gujavice. Da bi naš vrt mogao uspostaviti bilo kakvu prirodnu ravnotežu, divlje životinje moraju imati slobodan pristup do njega. Stoga ograde moraju omogućiti kretanje takozvane sitne divljači – vodozemaca, gmazova i malih sisavaca. Drugačije rečeno, jež neće pomoći ako ne može ući u vrt. Međutim, kada ipak uđe, mora se moći negdje skrasiti, odgojiti mlade, prezimiti. Isto tako, ptice trebaju mjesta za gniježđenje i uzgoj mladih. Što više slobodnih niša stvorimo (kućice za ježeve i ptice, divlji dijelovi vrta koji čine takozvanu zonu 5, gdje je ljudsko uplitanje minimalno), to je lakše pronaći prirodnu ravnotežu u vrtu. Također bismo se trebali sjetiti da što je vrt sterilniji i uredniji, to će biti manje šanse da će naši životinjski saveznici htjeti živjeti u njemu. Važan aspekt je ostavljanje velike količine jesenskog lišća u dijelu vrta u kojem mnoge životinje vole hibernirati. Takvo lišće treba biti ispod prevjesa drveća ili ispod velikih grmova kako ih vjetar ne bi otpuhao. Također bismo se trebali sjetiti da naši saveznici u borbi protiv puževa imaju raznolik jelovnik, koji može uključivati, na primjer, glodavce ili insekte. Pokušajmo zato namjerno i svjesno odustati od upotrebe otrovnih pripravaka koji bi neizravno mogli naštetiti našim saveznicima.

No, vratimo se puževima. Drugi niz pasivnih strategija povezan je s našim ponašanjem. Svakodnevne aktivnosti koje obavljamo u vrtu mogu biti odlučujući faktor kontrole populacije puževa. Dva najvažnija aspekta koja treba uzeti u obzir su higijena vrta i navodnjavanje. Steknite naviku uklanjanje oštećenog dijela biljke koji vidite na gredicama. Puževe privlači miris uvenulog ili trulećeg lišća, pa ih redovitim uklanjanjem ne dovodite u iskušenje da posjete vaše gredice. Bilo koji biljni otpad odmah odnesite u kompostere smještene negdje drugdje u vrtu. Ne ostavljajte smeće u kanti između gredica, posebno preko noći.

Što se tiče navodnjavanja, kada se borite s invazijom puževa, što je vaš vrt suši, to bolje. Znamo da puževi vole vlagu i da se hrane uglavnom noću, pa im ne možete učiniti veću uslugu nego obilno zalijevati gredice navečer. Jednostavna promjena, zalijevati isključivo ujutro, tako da gredice budu suhe do večeri, a to može smanjiti gubitke i do 80%. Drugo važno pravilo koje treba slijediti je odustajanje od navodnjavanja odozgo na biljke, malč i tlo. Umjesto toga, bolje je davati vodu samo u podnožju biljaka, na licu mjesta (ručno ili pomoću emitera) ili planiranjem sadnje uz sistem navodnjavanja kap po kap. Zahvaljujući tome (dok ne padne kiša ili se slegne rosa), malč ostaje suh na vrhu, što puževe obeshrabruje da posjećuju povrtnjak.

Važno pitanje je odabir biljaka u vrtu. Znamo da puževi vole salate, krumpir, grašak, grah i celer, pa ove biljke vrijedi saditi na najbolje zaštićenim mjestima. S druge strane, postoje biljke koje puževi izbjegavaju, uglavnom su to aromatično bilje i neke ukrasne biljke (npr. Ružmarin, pelin, luk, češnjak ili neven). Sadnja takvih biljaka na rubnim područjima može nam pomoći u zaštiti naših usjeva. Suprotno tome, postoje i biljke koje privlače puževe, a njima možemo dozvoliti da žive samo u određenom dijelu vrta. Takve biljke uključuju ljiljane, funkije, kadife, zvjezdane i rudbekije. Naravno, trajnice će biti puno otpornije na napade puževa od jednogodišnjih biljaka – ovo je još jedan argument za zasnivanje vaših projekata na njima kad god je to moguće.

Imajte na umu da je uzgoj monokulture najbolja gozba za puževe – što god da posadimo u vrtu gdje puževi stvaraju probleme, sadimo to kao polikulture, kombinirajući vrste koje puževi vole i one koje ne vole. Također bismo se trebali sjetiti da su puževi čistači koji uklanjaju slabe primjerke. Briga za stanje biljaka, a posebno priprema zdravih i jakih sadnica, ključ je obilnih usjeva. Što brže salata raste na gredici, to je manji rizik da puževi saznaju za nju i da je “ukradu”. Kaže se da što više gujavica ima u našem tlu, to je u pravilu manje puževa. Izmet gujavica sadrži hitinazu koju biljke apsorbiraju. Hitinaza koju unose štetnici slabi njihove karapce, što insekti definitivno ne vole, ali ni puževi, posebno oni bez školjki.

Pregled pasivnih rješenja završavamo razmatranjem pojedinačnih prepreka protiv puževa za pojedinačne gredice ili čak pojedinačne biljke. U vrtlarskim krugovima postoje činjenice i mitovi o raznim tvarima kojima puževi ne vole hodati ili o preprekama koje se ne usude prijeći. Nesumnjivo je da je učinkovita zaštita držati svaku biljku pod pojedinačnim staklenim zvonom , ali zahtijeva mnogo rada i nepraktična je. Kad sunce sija, naše biljke mogu pregorjeti. Tako su napravljeni zvona s ventilacijom na vrhu, ali to stvara rizik da nam puž upadne u zvono. Ljudska domišljatost, međutim, ne poznaje granice, pa su izrađivana staklena zvona sa opkopima ispunjenenim vodom…

Kad smo već kod vode, na mjestima na kojima puževi dovode vrtlare do očaja, koriste se i stolovi za uzgoj s visokim nogama, gdje svaka od njih stoji u kanti vode. Materijal koji se preporučuje kao prepreka za puževe je bakar – u obliku široke bakrene trake ili mreže. Puževi navodno mrze hodati po bakru, nažalost, moje osobno iskustvo pokazuje da neki ipak “uspijevaju”.

Malo sam pretjerivao sa ovim konceptom, na rekreacijskoj parceli gotovo okupiranoj puževima koristio sam dvostruku bakrenu žicu oko saksija, spojenu na bateriju od 9V. Puž koji je pokušao ući u saksiju bi se pecnuo i obično okrenuo natrag. Obično. Međutim, nekolicina puževa je uspjela prijeći uzduž žice, a ne preko nje, zbog čega su se uspijevali popeti preko barijere.

Postoje mnoga izvješća o učinkovitosti materijala kao što su ljuske jaja, vulkanska stijena i dijatomejska zemlja. Oni funkcionišu po principu oštrih rubova po kojima puževi ne vole hodati. I oni su zaista efikasni, ali moraju biti čisti i suhi. Kad se smoče ili kada ih, na primjer, prekrije lišće, njihova učinkovitost se u potpunosti gubi.

Aktivne metode, bezbijedne za puževe

Najčešća aktivna metoda koja potencijalno može biti bezbijedna za puževe je njihovo sakupljanje i “deložacija” izvan vrta. Dva glavna načina ovdje dobro funkcionišu, posebno kada se koriste zajedno: uklanjane puževa iz njihovih skrovišta tokom dana i sakupljanje noću, kada su u potrazi za hranom.

U vrtu možemo svjesno postaviti skrovišta za puževe, koje ćemo provjeravati svako jutro. To mogu biti isti elementi koje sam prije savjetovao izbjegavati, razlika je u kontroli. Stara daska, ostavljena na zemlji, uskoro će se pretvoriti u hotel za puževe, ali ako se provjerava svako jutro, pomoći će nam da ih se riješimo. Puževi vole naopake posude s komadićima mokrih novina i nešto hrane (kupus ili salata) unutra, kao i naopake polovice kore grejpa. Ključ uspjeha ove metode, kao i sljedeće, redovito je sakupljanje puževa od početka sezone, prije nego što oni koji su prezimili polože više jaja.

Druga metoda je sakupljanje puževa s naših gredica nakon što padne mrak. Opet, namjerno zalijevanje gredice vodom prije branja je ono što ranije nisam savjetovao, a ovdje to savršeno djeluje. Kad padne mrak, puževi izlaze na hranjenje, a najlakši način da ih vidite je u svjetlu svjetiljke koja svijetli ultraljubičastom svjetlošću – u takvoj svjetlosti jednostavno sjaje. Savjetujem vam da ih sakupite u rukavicama i odnesete daleko izvan vrta. Koristeći istodobno samo ove dvije metode, smanjio sam štetu od puževa na balama slame na gotovo nulu.

Aktivne biološke metode

Jedna od najpoznatijih permakulturnih anegdota kaže da je kao odgovor jednoj gospođi na problem s puževima, tvorac permakulture Bill Mollison rekao da problem nije previše puževa, već premalo pataka. Doista, patke, posebno indijske patke, vole jesti puževe. Međutim, nanose štetu i vrtu, pa je najbolje pustiti ih tamo da se hrane rano u proljeće. Nekoliko ovih patki može ukloniti puževe iz relativno velikog vrta (500-1000 m2).

Ostale divlje životinje koje jedu puževe su žabe i krastače. Prvima treba ribnjak, a drugima samo mračna i vlažna skrovišta. Zanimljiva skupina životinja koje se hrane puževima su kornjaši, posebno oni iz porodice kusokrilaca. Broj takvih insekata možete povećati postavljanjem kućica za njih ispunjenih slamom i sitnim kamenjem ili jednostavno gomilama sitnog kamenja ispod grana.

Nematode su vrlo učinkovite u suzbijanju puževa (utoliko što se njima komercijalno trguje). Žive nematode prodaju se u obliku suspenzije, u kojoj također postoje bakterije, koje su im hrana. Suspenzija se razrijedi i ugradi u tlo. Oslobođene nematode počinju aktivno tražiti puževe i kad ih pronađu, zaraze ih. Puževi su mrtvi u roku od nekoliko dana od zaraze. Obično morate pričekati nekoliko tjedana da biste dobili vidljive rezultate, pa to nije trenutna mjera. Loša strana ove metode je što ponekad smanjuje populaciju puževa na nulu, što zauzvrat smanjuje broj prirodnih neprijatelja puževa. Poslije nekog vremena, sa sljedećom invazijom puževa, možda ćemo biti sami u borbi s njima. Štoviše, nematode ne kontroliraju populaciju španjolskog puža. Također se ne zadržavaju dugo u tlu, pa tretmane treba ponavljati, a to košta. Najpoznatiji pripravak s nematodama je Nemaslug koji sadrži nematode opasne za puževe – Phasmarhabditis hermaphrodita.

Zasebna kategorija aktivnih metoda su one povezane s agrotehničkim tretmanima. Oranje, okopavanje i valjanje tla su postupci koji uništavaju puževe i njihova jajašca i oduzimaju im prirodna skrovišta. Naročito učinkovito djeluju kada ih napravimo po sunčanom danu, tada će se puževi sakriti u tlu i njihova će jaja najsigurnije i najbrže uginuti. Dobro, ali što je s tlom, a što s vodom koju sadrži? Orati tlo tokom suše? Kako se to odnosi na permakulturnu preporuku da se tlo što manje kopa? Spominjem ove metode za svaki slučaj, jer se one vjerojatno spominju u svakom tečaju vrtlarenja.

Prirodne tvari koje ubijaju puževe

Tko nije čuo za zamke s pivom? Pivo je manje-više prirodni proizvod, a puževe privlači njegov miris, ili tačnije, miris isključivo starog, izlapljenog piva. Važno je da pivo ne bude razrijeđeno kišom kako bi zamka uspjela. Puževi se tope u zamci, zbog neugodnog mirisa, savjetujem vam da ih često i redovito praznite.

Još jedan prirodni resurs koji dovodi puževe do smrti su mekinje. Puževi vole pšenične mekinje, ali mora biti fino mljeveno. Izbirljivi su i što se tiče marke – jedu neke mekinje, a druge ne. Mehanizam djelovanja mekinja je takav da kad ga puž pojede, dehidrira. Da bi funkcijonisalei, moraju biti suhe i treba ih dopunjavati nakon svake kiše. Srećom, ovo je jedna od najjeftinijih metoda.

Puževi definitivno ne vole sol, a sol ih ubija. Dakle, postoje vrtlari koji posipaju sol po svakom pužu na koji naiđu, a ja neću poreći, djelotvorno je. Svatko tko je ikad posipao sol na ranu, neka malo razmisliti prije nego što se posluži ovom metodom.

Puževe također ubija kofein, ali on mora biti u mnogo višim koncentracijama nego u espresso kavi. Tek koncentracija u rasponu od 1-2% ubija puževe kada se po njima popršće. Puževi navodno ne vole talog kave i izbjegavaju ga, nažalost u svom vrtu to nisam uspio primijetiti.

Češnjak također ubija puževe, ali u obliku ekstrakta, vrlo ga je teško izraditi u domaćinstvu. Međutim, pripravci koji sadrže odgovarajuće ekstrakte pojavljuju se na tržištu i za njih se kaže da su učinkoviti.

U poljoprivrednim školama uče nas da vapljenje pomaže u borbi protiv puževa na velikim površinama. Koristi se živo vapno, u dozama od oko 400 kg po hektaru. Tretman se izvodi kasno navečer, suhog dana, jer kao i kod ostalih metoda, djelotvornost značajno pada u kišnim danima.

Hemijska kontrola puževa

Kad smo iscrpili sve gore navedene mogućnosti, a problem s puževima i dalje nas muči, okrećemo se hemijskim pripravcima.

Komercijalni pripravci protiv puževa temelje se uglavnom na željezu. Postoje vrlo značajne razlike između pojedinih pripravaka, ovisno o njihovom sastavu. Pripravci koji sadrže željezni fosfat relativno su sigurni pripravci, ne truju ljude i životinje koji se hrane puževima, iako su i dalje opasni, na primjer, za gliste. Najveću štetu ne nanosi samo željezo, već hemikalije koje ga održavaju u kelaciji (poput EDTA). Ipak, takvi su pripravci odobreni za uporabu u certificiranom organskom uzgoju.

Pripravci koji sadrže druge spojeve željeza obično su otrovni za insekte, ptice i ostale divlje životinje. Ako posegnete za pripravcima željeza, pobrinite se da su na bazi fosfata. U prodaji su i pripravci koji sadrže nehelirani željezov fosfat i oni su najsigurniji, ali nažalost – zahtijevaju čestu primjenu jer su nestabilni. Postoje i pripravci na bazi metaldehida ili metiokarba, ali zbog njihove toksičnosti za ljude, životinje i biljke, isključujem mogućnost njihove upotrebe u permakulturnom vrtu.

Raznolikost, stabilnost, obilje

Kao i obično u permakulturi, u slučaju kontrole populacije puževa, kombinacij različitih metoda, koje se koriste umjereno intenzivno, obično dovodi do stvaranja specifične ravnoteže u kojoj je i vuk sit i ovce na broju, tj. obilje hrane je dovoljno i za nas i za puževe. Tada postižemo stanje u kojem ne radimo ništa spomenuto ranije, kada naš mali ekosustav radi sam, bez naše intervencije.

Po mom mišljenju, ključ rješavanja problema s puževima u vrtu nisu same metode, već njihova dosljedna primjena kada su najučinkovitije. Univerzalno načelo permakulture govori nam da “a stich in time saves nine”, odnosno jedna mala intervencija kad je problem mali, uštedjet će nam puno truda da riješimo problem ako ga pustimo da naraste.

Nadam se da će gore predstavljene metode olakšati permakulturnim vrtlarima da se bave problemom puževa, a možda, tko zna, čak i da se s njima sprijatelje? Ipak, to su fascinantne životinje… Jeste li znali, na primjer, da su puževe školjke gotovo uvijek okrenute u smjeru kazaljke na satu? U Indiji se puževi s školjkama u suprotnom smjeru smatraju svetima… ali to je vjerojatno tema za sasvim drugi članak.

Izvor: Wojciech Górny, Permakulturowa kontrola populacji ślimaków

Objavio: Anel

U trećem delu naše serije „Šta je permakultura“, Aranya razotkriva proces permakulturnog dizajniranja, kako bismo mogli dizajnirati sisteme „koji zadovoljavaju ljudske potrebe, a istovremeno podržavaju ekosistem u celini“. On objašnjava zašto je permakultura moćno sredstvo za stvaranje održivih ljudskih društava.

Dizajn je svestan sastav koncepata, materijala, tehnika i strategija služećih određenoj svrsi. Ipak, videvši sve uzbudljive mogućnosti koje nam permakultura nudi, lako možemo zaboraviti na to i sklopiti kolekciju „zelenih“ tehnologija i tehnika, kako bi na kraju razočarali rezultatom. Trenutno ne nedostaje „zelenih opcija“ među kojima možemo birati, te smo stekli utisak da dok se ponašamo na određeni način i kupujemo prave proizvode, radimo najbolje što možemo.

Ali u permakulturi i dizajnu se ne radi isključivo o odabiru pravih stvari, već i načinu na koji ih povezujemo. Priroda obiluje primerima korisnih odnosa, pokazujući nam vrednost ove strategije za dugoročnu održivost. Stoga uloga nas, dizajnera permakulture, jeste da komponente postavimo na najbolja mesta u odnosu jednih na druge i da stvorimo samoodržive sisteme koji zadovoljavaju naše potrebe. Međutim, takvi odnosi često zavise od konkretne lokacije, stoga moramo biti u stanju da svesno dizajniramo; da postanemo „permakulturni kuvari“, a ne neko ko samo čita recept. Iako usavršavanje ovog “zanata” može biti cjeloživotno iskustvo, osnove nije tako teško naučiti.

Iako zabrinutost oko našeg uticaja na životnu sredinu nije upitna, sasvim je prirodno da je oblikujemo tako da ispunjava naše potrebe, svaka vrsta koja živi na svetu čini upravo to. Važno pitanje koje nam postavlja zagovornica Biomimike, Janine Benyus, jeste da li su naši izbori dobro prilagođeni. Permakultura nam daje alate za stvaranje sistema koji podržavaju ne samo nas, već i buduće generacije, te život u celini.

U knjizi „Permakultura: Priručnik za dizajnere“, Bill Mollison predlaže:

• Sistemi koje konstruišemo trebaju da traju što duže, a da zahtijevaju minimalno održavanje.
• Ovi sistemi, snabdevani suncem, trebalo bi da proizvode dovoljno ne samo za sopstvene potrebe, već i za potrebe ljudi koji ih stvaraju ili kontrolišu. Dakle, oni su održivi, jer izdržavaju sebe i one koji ih grade.
• Možemo da koristimo energiju za izgradnju ovih sistema, pod uslovom da oni tokom svog životnog veka, uskladište ili sačuvaju više energije nego što smo mi iskoristili za njihovu konstrukciju ili održavanje.

Ova dizajnerska razmatranja pružaju nam jasne kriterijume za učinak bilo kojeg permakulturnog dizajna. Ako prema ovim smernicama možemo da dizajniramo sisteme koji zadovoljavaju naše ljudkse potrebe, a istovremeno podržavaju ekosistem u celini, bićemo na dobrom putu ka održivom ljudskom društvu.

Najviše vremena i energije bismo trebali uložiti u uspostavljanje dobrog dizajna, tako da se ulozi smanjuju kako vreme prolazi. Obrnuto je sa prinosima, iz početka mogu biti mali, ali vremenom će neprestano rasti. U određenom trenutku, ukupna energija stečena na jednoj lokaciji premašuje uloženi iznos i sistem postaje profitibilan. Još jedna stvar koju treba zamaptiti jeste da smo mi, biološki gledano, samo ekosistem koji živi unutar većeg ekosistema, i sve što radimo ima posledice.

Etika, principi i direktive

Permakultura nas savetuje da kada dizajniramo kako bi zadovoljili svoje potrebe, trebamo to činiti na način koji podržava ekosistem u celini. Etički principi u  permakulturi (briga o planeti, briga o ljudima i pravedna raspodela) su naši primarni vodiči u ovom procesu. Bilo koje ideje koje se ne uklapaju u ove etičke principe jednostavno nisu permakultura.

Bill Mollison i David Holmgren su nam također podarili niz principa i direktiva koje su od tada mnogi drugi prilagodili i nadogradili. Principi ekologije nas vode u primeni uspešnih prirodnih obrazaca za dizajn bašta i farmi. Međutim, možemo biti još kreativniji i primeniti mnoge od ovih principa i na društveni dizajn. Postoje i principi koji se bave načinom razmišljanja, pomažući nam da vidimo pozitivne aspekte u svakoj situaciji.

U svojim istraživanjima ćete pronaći mnogo više različitih verzija ovih principa. Nije toliko važno koji od njih su „u pravu“, već koje od njih smatrate korisnim u svom životu.

Okviri dizajna

Permakultura je posudila mnogo korisnih alata za razmišljanje sa različitih mesta, uključujući nekoliko okvira za dizajn iz drugih disciplina. Jedan od najčešće korišćenih jeste „SADI“, koji dolazi iz pejzažne arhitekture; označava to skraćenicu riječi istraživanje/anketiranje (Survey), analizu (Analysis), dizajn (Design), implementaciju (Implementation). Vrednost okvira je u tome što nas može voditi kroz proces dizajniranja, smanjujući šansu da nešto previdimo. Iako svaka faza može biti prilično detaljna sama po sebi, glavne stvari koje trebamo zapamtiti su:

Istraživanje – podrazumeva potrebe klijenata/korisnika kao i pejzaža koji će zadovoljavati te potrebe. Ovo bi moglo uključivati i mapiranje. Što se više pažnje obrati ovoj fazi posmatranja, to će dizajn biti bolji. Bill Mollison predlaže posmatranje sistema tokom najmanje jednog celog ciklusa, što je za kopneni dizajn čitava godina. To nas ne bi trebalo sprečiti da pravimo promene, samo nemojte, kao što bi Bill rekao, raditi nešto što će biti teško vratiti u prejašnje stanje.

Analiza – ovo je faza u kojoj uzimamo sve informacije koje smo sakupili i koristimo etiku, principe, te odgovarajuće alate i metode dizajna kako bismo što lakše izabrali najbolje elemente i najbolji način da te elemente spojimo u elastičan sistem s malim ulogom a velikim učinkom.

Dizajn (ili kako ja radije nazivam ovaj deo – Odluke, s obzirom da se ceo proces odnosi na dizajn) – ovde se posvećujemo našim idejama, izradjujući mape i liste koje pomažu da naše ideje predstavimo klijentima. Iako atraktivne mape mogu biti korisne u ovoj fazi, dodatno uključivanje argumentacije za donešene odluke može pomoći u razjašnjavanju samog procesa dizajna, te povećati šansu da klijenti razumeju širu sliku koja pokazuje njegovu funkcjonalnost. Predlog dizana treba da uključuje i predložene planove za implementaciju i održavanje.

Implementacija –  u nekom trenutku moramo uzeti naše ideje i sprovesti ih u praksu. Koliko god vremena odvojimo za razmatranje, i dalje ćemo biti iznenađeni nekim stvarima koje ne funkcionišu onako kako smo planirali; tako da se ne trebamo bojati da preduzmemo akciju. Samo primenom dizajna učimo koliko je uspešan u stvarnom svetu. Greške su odlične prilike za učenje, ali dobro obraćanje pažnje na faze istraživanja i analize bi trebalo da ih limitiraju.

Održavanje/nadgledanje – ovo nije uključeno u originalni akronim, ali šta ako pejzažni arhitekti samo implementiraju a zatim odu. Bez znanja o tome kako treba brinuti o sistemu (posebno o nepoznatim tehnologijama kao što su toaleti za kompostiranje), on bi mogao da ne funkcioniše kao što je zamišljeno i da bude napušten zbog svoje neefikasnosti.

Alati i metode dizajna

Tokom čitavog procesa dizajniranja možemo koristiti mnogo različitih alata i metoda za razmišljanje. Oni nam, na primer, mogu pomoći da razgovori s klijentima budu potpuno inkluzivni, pogotovo kada radimo sa većim grupama ili na dizajnu zajednice. Mogu nam pomoći u našim procesima donošenja odluka, kako bismo sa sigurnošću stvarali efektivne dizajne. Također, mogu nam pomoći da pripremimo realan plan implementacije. Ovo su samo neki od mnogih primera koji su izloženi u mojoj knjizi.

Permakultura nije poseban recept, niti krajnji cilj. Umesto toga, ona je tekući proces harmoničnog prilagođavanja promenljivim uslovima prirode. Proces dizajniranja je dar koji može pomoći svima nama da ostanemo na željenom putu.

Izvor: What is permaculture – Part 3: Design
Nalovna slika: Permakultura.edu.pl
Napisao: Aranya, preveo: Marko Burić

Objavio: Anel

U drugom delu serije „Šta je permakultura“, Medi Harland objašnjava dvanaest principa permakulturnog dizajna i primenjuje ih na različite scenarije, ne samo u primerima na zemlji.

Dvanaest principa dizajna permakulture su alati za razmišljanje koji nam, kada se zajedno koriste, omogućavaju kreativno redizajniranje našeg okruženja i našeg ponašanja u svetu smanjene potrošnje energije i resursa. Ovi principi se smatraju univerzalnima, iako metode koje se koriste za njihovo izražavanje variraju u zavisnosti od mesta i situacije. Mogu se primenti na našu ličnu, ekonomsku, društvenu i političku reorganizaciju, dok je etička osnova permakulture vodič za korišćenje ovih alata za dizajniranje i obezbeđuje njihovu odgovarajuću upotrebu.

Svaki princip može da se zamisli kao vrata koja se otvaraju ka čitavom sistemu razmišljanja, pružajući drugačiju perspektivu koja se može razumeti na različitim nivoima dubine i primene. Dejvid Holmgren, jedan od tvoraca permakulture, redefinisao je principe permakulture u svojoj uticajnoj knjizi: „Permakultura: Principi i putevi iznad održivosti“. Kada sam počela da držim govore o permakulturi različitim tipovima publike, odlučila sam da napišem sopstvena objašnjenja i primenim principe ne samo na dizajn vrtova i farmi, već i na posao, društvo i kulturu. Svaki princip dolazi sa Dejvidovom „poslovicom“ i propraćen je mojim objašnjenjem.

1. Posmatraj i sudeluj

„Lepota je u oku posmatrača.“

Za mene je ovaj element mirnoće i posmatranja ključ dizajna permakulture. U svetu naglih preobražaja, “fast” svega, imati sposobnost posmatranja godišnjih doba, praćenje promenljive mikroklime na komadu zemlje, razumevanje kako obrasci vetra, vremeskih prilika i nagiba utiču na mrazne džepove i rast biljaka, jeste prilika da započnemo sa učenjem o dubljim aspektima brige o planeti. Također nas to čini sposobnijima za donošenje mudrih odluka o tome kako dizajniramo ili ekološki renoviramo naše kuće i planiramo naše bašte i farme.

2. Zadrži i skladišti energiju

„Pravite seno dok sunce sija.“

Kako bi umanjili potrebu za traženjem resursa spolja, umetnost hvatanja energije u dizajnu je blisko povezana sa posmatranjem. U vrtu se to odnosi na izbegavanje sadnje nežnih sadnica u mraznim džepovima na proleće ili maksimiziranju solarnog dobitka postavljanjem plastenika na južnoj strani zgrade kako bismo mogli produžiti sezonu, ali i zagrejati kuću pasivno dobijenim solarnim dobitkom. Kada god možemo, pokušavamo zadržati vodu, sunčevu svetlost, toplotu, zemljište, biomasu i plodnost kako bismo postali samootporniji.

3. Ostvari prinos

„Ne možeš raditi na prazan stomak.“

Hrana čini čak trećinu našeg ekološkog otiska, tako da ima smisla uzgajati koliko god možemo sami, čak i ako se to ograniči na ukusna proklijala zrna na prozoru stana. Dakle, permakulturni vrt obično predstavlja jestiv pejzaž s dobrim cvetnim pratiocima za privlačenje korisnih insekata, a zgrada je potencijalno skladište toplote i struktura za solarne panele. Ali koncept „prinosa“ nije samo u obnovljivoj energiji ili povrću; prinos može biti i u socijalnom kapitalu. Za nas u Permaculture Magazine Videti ljude kako menjaju svoj život na bolje, stvaraju veze u zajednici i smanjuju svoj ugljični otisak nakon čitanja naših knjiga ili časopisa, jeste ultimativni pozitivni prinos jednog izdavača.

4. Primenjuj samoregulaciju i prihvati povratne informacije

„Gresi predaka prenose se i na sedmu generaciju potomaka.“

Sagorevajući fosilna goriva oslobađamo CO2 u atmosferu, zadržavamo toplotu zbog čega temperature rastu. To uzrokuje topljenje leda, što pritom dovodi do gubitka reflektujuće površine, što zatim dovodi do veće apsorpcije sunčeve svetlosti i još viših temperatura. Moramo prihvatiti odgovornost za svoje postupke.

5. Koristi i ceni obnovljive resurse i usluge

„Pustite prirodu da ide svojim tokom.“

Kad god je moguće, permakultura nastoji da koristi resurse koji se mogu obnoviti. Naravno, to se odnosi na energiju, ali i na ekološku izgradnju, panjače, očuvanje tla i sadnju višegodišnjih prehrambenih kultura, kao i jednogodišinjih biljki uz uštedu semena. Opasnosti oslanjanja na neobnovljive izvore energije, tehnološke popravke i spekulativni novac postaju sve očitije.

6. Ne stvaraj otpad

“Ne bacaj, već čuvaj.” ili “Bolje sprečiti nego lečiti.”

U Velikoj Britaniji svake nedelje bacimo ekvivalent 24 vreće šećera po domaćinstvu: 14,1kg. To je 29 miliona tona (55% toga su domaćinstva) godišnje. Moja omiljena izreka kaže da će današnja deponija biti “rudnik“ sutra. Mi u Permaculture magazine ne prikupljamo otpad i naše poslovanje je zasnovano na principima permakulture. Višestruko koristimo i recikliramo sve moguće materijale: papir, karton, tekstil, staklo – i kompostiramo svu organsku materiju, od kuhinjskog otpada do rezanog papira. Kompost zatim hrani našu baštu u dvorištu naše kancelarije i obezbeđuje medijum za uzgoj biljaka za druge projekte u Centru za održivost.

7. Dizajniraj od uzoraka prema detaljima

“Od drveća ne vidiš šumu”

Kad smo Tim Harland i ja dizajnirali našu kuću i baštu, čitali smo o dizajnu permakulture, šumarstvu, obnovljivoj energiji, ekološkoj arhitekturi i ekološkoj obnovi onoliko koliko smo mogli. Proveli smo godinu dana posmatrajući naš komad zemlje pre nego što smo započeli sadnju i isplanirali kako da našu kuću učinimo srećnim, energetski efikasnim mestom za život. Posmatrali smo godišnja doba, klimatske razlike, vremenske prilike, obrasce tla, nagib i sopstvene, ljudske i porodične aktivnosti na toj lokaciji.

Takođe smo razmotrili rubno područje između kuće i bašte, te kako to možemo učiniti i estetskim i produktivnim u pogledu useva hrane i prikupljanja energije. Drugim rečima, započeli smo sa pogledom na širu sliku, na obrazac održivog življenja, sa primerima iz drugih mesta, a zatim smo precizirali naše istraživanje u detalje koji su pogodni za našu lokaciju. Nismo napravili „listu za kupovinu“ pojedinačnih predmeta ili projekata i pokušali da ih umrežimo u mišmaš nečega što se može smatrati „zelenim“.

8. Uključi umesto da isključuješ

“Više ruku olakšat će rad”

Imamo kulturološku tendenciju da odvojimo povrtne vrtove od cvetnih vrtova i koristimo tvrde ivice za dizajn naših prostora. Međutim, vrtlari koji prakticiraju miješanje kulutra znaju da što je voćnjak više integrisan sa livadom divljih vrsta, ili je povrće sa cvećem koje posećuju korisni insekti, to će manje štetočina privlačiti. Isto važi i za ljude. Kulturna raznolikost stvara snažnu i plodnu kulturu, dok kruta monokultura politike i religije može doneti sterilnost, pa čak i socijalnu i političku represiju.

9. Primeni sitna i spora rešenja

„Što su veći, teže padaju.“ ili “Tko visoko leti nisko pada”

Naše društvo trenutno zavisi od ogromnog unosa fosilnih goriva, dok je biosfera preopterećena njihovim proizvodima. Što su naša tehnologija i lanci snabdevanja pristupačniji i lakši za popraviti, to je sistem snažniji. Ovaj princip govori o ručnim alatima, odgovarajućoj tehnologiji koja se lako može popraviti i o premeštanju.

Trenutno imamo trodnevni „baš na vreme“ lanac snabdevanja supermarketa. Ako se prekine nabavka goriva, police supermarketa će se alarmantno isprazniti. Bolje je ugraditi otpornost u naše sisteme tako što ćemo što više relocirati naše suštinske potrebe i imati tehnološke alternative koje možemo popraviti.

10. Koristi i ceni raznolikost

„Ne stavljaj sva jaja u istu korpu.“

Biološka raznolikost stvara zdrave ekosisteme. Raznolikost u pogledu useva, izvora energije i zaposlenosti doprinosi većoj održivosti. Cenjenje raznolikosti među ljudima stvara mirnije i pravednije društvo. Sukobi i ratovi su najveće ubice održivog razvoja.

Koristi rubna područja i ceni marginalno

„Nemoj misliti da si na pravom putu samo zato što je staza utabana.“

Primeri rubnih područja ili ivica u prirodi su tamo gde se krošnje susreću sa čistinom u šumi, pozivajući vazduh, sunce i obilne količine cveće; gde se more i reka susreću sa kopnom u plodnom sučelju ušća, prepunom beskimečnjaka, riba i ptica; tamo gde se obale potoka susreću sa ivicom vode i plodnost je izgrađena nataloženim blatom i peskom tokom poplava, dajući život neredu biljnog života; tamo gde se susreću ravnice i voda, poplave i aluvijalna tla…

Rubna područja u prirodi podrazumevaju povećanu raznolikost povećanjem međusobne povezanosti elemenata: zemlje, vazduha, vatre (sunca) i vode. Ova pojava povećava mogućnost za život u svoj svojoj čudesnoj plodnosti formi. U ljudskom društvu, rubna područja su tamo gde imamo kulturnu raznolikost. To je mesto u kojem napreduju slobodni mislioci i takozvani „alternativci“, gde je dozvoljeno da se razvijaju nove ideje a staroj mudrosti se s pravom daje poštovanje. Rubna područja su potisnuta u nedemokratskim državama i zemljama koje zahtevaju teološku pripadnost jednoj religiji.

12. Promene koristi kreativno i reaguj na njih

„Vizija ne znači videti stvari onakvima kakve jesu, već onakvima kakve će biti.“

U prirodi postoji proces sukcesije. Golo tlo je kolonizovano korovom koji je potom zamenjen dračom. Zatim slede pioniri poput srebrne breze, jove i gorse koje stabilizuju tlo. Poslednja dva pomenuta čak fiksiraju azot i stvaraju okruženje koje može ugostiti sporo rastućih vrsta iz umerenih klima, poput hrasta, bukve i tise. Ali priroda je dinamična i sukcesiju mogu prekinuti životinje koje brste biljke, oluje koje ruše drveća i stvaraju čistine ili promenljiva klima koja je manje gostoljubiva za određene džinove kao što su hrast i bukva.

Izazov permakulturnog dizajnera jeste razumeti kako svi ti faktori međusobno deluju u pejzažu ili na određenoj parceli zemljišta, i zatim dizajnirati u skladu s tim. Nije dobro uspostavljati koprivu bez ograđivanja od jelena ili saditi drveće, ako će ono zaseniti solarnu ploču decenijama kasnije. Također moramo shvatiti kako će klimatske promene uticati na našu poljoprivredu, sa višim letnjim temperaturama, većim količinama kiše u zimskim i prolećnim periodama i jačim olujama sa većom brzinom vetra. Toplija leta mogu omogućiti uspostavljanje više vinograda na blagim južnim obroncima kredne doline (u južnoj Enleskoj). Ona također mogu uticati na to da engleski hrastovi budu manje izdrživi na jugu. Šta onda da sadimo i kako da dizajniramo u skladu sa našim naseobinama?

Jedan primer jeste sadnja više zaštitnih pojaseva za poljoprivredna zemljišta, kao i stambena imanja i prestanak izgradnje na poplavnim površinama. Međutim, princip je mnogo dublji od ovoga. Poziva nas da zamislimo svet u budućnosti, svet bez jeftine nafte i svet koji nužno i radikalno smanjuje emisije ugljenika u atmosferu. Radeći to, preduzimamo prve korake ka njegovom stvaranju. Mi stojimo na temeljima permakulturne etike, brige o Zemlji, brige o ljudima i pravedne raspodele, a osnaženi smo kompletom principa koji mogu usmjeriti naše planiranje i akcije. Ljudska bića mogu biti ili rušitelji ili samoizabrani domaćini na našoj planeti. Imamo sposobnost da doslovno sprovedemo reči u dela.

Permakulturnim dizajnom stvaramo potencijal za snažan i koristan odnos sa Zemljom. Možemo postati domaćini naše planete, a da istovremeno održavamo otvorenost i poniznost, da prihvatimo prirodu kao najmoćnijeg i najpametnijeg učitelja. Kakvu bismo kulturu mogli izgraditi da su ove dve perspektive temelj naše civilizacije! Verujem da ćemo se, kako naša svest raste, umjesto dizajniranja sopstvenih privatnih “rajeva” pobrinuti za ostatak čovečanstva i biosfere. Ne možemo da izgradimo ekološke arke na planeti koja propada. Mi smo deo međusobno zavisnog ekološkog sistema. U ekologiji nema „njih“ i „nas“. Permakultura nas uči o nisko-ugljeničnom, ekološkom životu u solidarnom izobilju. Ona je također etički zasnovan sistem dizajna za ljude koji žele ne samo da transformišu svoj život i život sebi bliskih, ali i da igraju ulogu u stvaranju ekološki uravnoteženog, pravičnog i prijatnijeg sveta. To je naš izazov.

Izvor: What is permaculture – Part 2: Principles
Napisala: Maddy Harland, preveo: Marko Burić

Maddy Harland je urednica i suosnivačica časopisa Permaculture, međunarodne periodične publikacije na engleskom jeziku koja objavljuje sadržaje iz područja održivog življenja: od permakulturnog vrtlarstva, preko održive arhitekture i zelenog graditeljstva, do prijevoza s niskim ekološkim otiskom i održivih zajednica. Maddy Harland je i suosnivačica izdavačke kuće Permanent Publications koja objavljuje knjige iz područja praktične zaštite okoliša. Autorica je knjige Fertile Edges: Regenerating Land, Culture and Hope (nije objavljena na hrvatskom). 
Ovaj članak izvorno je objavljen na www.permaculture.co.uk. Za dobivanje više informacija o permakulturi širom svijeta možete se pretplatiti na tiskano izdanje časopisa. Pretplatnici dobivaju pristup elektroničkom izdanju svih do sada objavljenih brojeva časopisa, od 1992. godine. Časopis Permaculture nudi i besplatne video sadržaje putem kanala na YouTube-u, na teme od šumskog vrtlarstva, preko zelene gradnje do regenerativne poljoprivrede.

Objavio: Anel

U prvom delu serije „Šta je permakultura“, Maddy Harland objašnjava tri etička principa permakulture – briga za planet, briga za ljude i pravedna raspodela.

Permakultura je prvenstveno način razmišljanja prilikom dizajniranja visoko produktivnih sistema s niskom emisijom ugljenika, no njezin uticaj može biti puno širi! Nešto što može početi kao put od težnje ka ekološki uravnoteženijem načinu života, može imati mnogo dublji smisao, transformišući naš pogled na svet i radikalno menjajući naše ponašanje. To je inspirativna priroda permakulture, ona je sredstvo za dublje povezivanje svakog od nas sa prirodnim obrascima i mudrošću i praktično primenjivanje tog razumevanja u naše svakodnevne živote.

Disciplina permakulturnog dizajniranja se zasniva na observaciji onoga što prirodne sisteme čini izdržljivima; uspostavljanju jednostavnih, ali efikasnih principa i njihovo koišćenje, kako bismo imitirali prirodu u bilo čemu što odlučimo dizajnirati. To mogu biti bašte, farme, zgrade, šume, zajednice, preduzeća, pa čak i gradovi. U osnovi, permakultura je stvaranje korisnih odnosa između pojedinih elemenata i osiguravanje da energija ostane u sistemu, a ne da se izgubi. Njena primena je ograničena koliko i naša mašta.

Permakultura nije samo zeleni način života ili etički putokaz, ona je način dizajniranja koristeći prirodne principe kao model; „naginjući“ ih što je više moguće kako bi se stvorili plodni,održivi, produktivni krajolici i zajednice. To je ono što definiše permakulturu i njenu jedinstvenu učinkovitost i moć. Tamo gde se permakultura izdvaja od drugih sistema dizajna jeste u stvojoj sposobnosti da integriše intelekt i etiku. Može nas naučiti da „razmišljamo“ srcem, a reagujemo glavom. Kombinovanjem pragmatizma sa filozofijom možemo stvoriti jaču sintezu.

Tri etička principa su: briga za planet, briga za ljude i pravedna raspodjela. Oni nisu isključivi za permakulturu, već su proizišli iz mnogih sličnih svetonazora i verovanja. Zbog toga ih dele mnogi širom sveta. Permakultura etičke principe čini eksplicitnima unutar procesa dizajniranja; uklanjajući ih iz oblasti filozofije i praktično ih ukorenjujući u živote svakog pojedinca. Ovo pretvara razmišljanje u delovanje. Upravo njihovo uzajamno prisustvo unutar dizajna jeste ono što ima radikalan kapicetet za ekološku i socijalnu transformaciju.

Briga za planet

Zamislite osnivače permakulture, Bila Molisona i Dejvida Holmgrena, sedamtesetih godina prošlog veka, kada su videli pogubne efekte umerene evropske poljoprivrede na krhkim zemljištima drevnog antipodskog krajolika. Kao i u slučaju Dust Bowl-a (serije pješćanih oluja koje jsu 1930-ih pogodile prerije u srednjem dijelu SAD-a i Kanade), nova poljoprivreda pretvorila je delikatno uravnoteženu ekologiju u pustinju. Njihov prvobitni odgovor na to bio je dizajn trajne agrikulture sa usevima drveća i drugih trajnica rastućih u nišama, od krošnje do pokrova tla i dublje. Tlo bi se ostavljalo neobrađivano dok samo ne uspostavi vlastitu mikroekologiju. Ključno jeste da zemlja mora biti biološki raznovrsna i stabilna za buduće generacije.

Briga za planet bila je osnova perakulturnog dizajna a njen rast i prožimanje u svim aspektima permakulture, bio je neizbježan. Kako je moguće da s jedne strane, imamo organsku poljoprivredu ili vrtlarstvo i da upravljamo našim krajolicima tako da se oni sami održavaju s generacije na generaciju, a da s druge strane konzumiramo proizvode iz fabrika upravljanih na ekološki štetan način? Besmisleno je dizajnirati organsku baštu a zatim kupiti automobil na gorivo, ili graditi kuću od betona i čelika, kada možemo koristiti lokalne materijale sa manje utrošene energije.

Originalna verzija brige o svim živim i neživim bićima prerasla je u duboko i sveobuhvatno razumevanje brige za planet koja uključuje mnoge odluke; od garderobe koju nosimo i namirnica koje kupujemo, do materijala koje koristimo za „uradi sam“ projekte. Iako nismo svi u prilici izgraditi vlastitu kuću, ili uzgojiti svoju hranu, možemo odlučivati šta i kako konzumiramo i konzerviramo. Ključna stvar za ovo jeste razumevanje da oko trećine našeg ekološkog otiska stvara hrana koju kupujemo. Zbog toga, uzgajanje čak i male količine hrane na gradskoj parceli ili u saksijama može da napravi razliku. Suština permakulture jeste pravljenje razlike.

Briga za ljude

Za permakulturu ključan je koncept trajne kulture. Kako možemo da razvijemo permakulturu ako su naši ljudi potrošni, nezbrinuti i marginalizirani? Briga za ljude označava da naše osnovne potrebe za hranom, skloništem, obrazovanjem, zaposlenjem i zdravim društvenim odnosima, budu zadovoljene. Iskrena briga za ljude ne može biti isključiva u plemenskom smislu; u njoj ne može postojati elita; nema plutkoratije i oligarhije, svi članovi zajednice moraju biti uzeti u obzir. To je globalna etika poštene trgovine i inteligentna podrška među svim ljudima, bilo da su kod kuće ili u inostranstvu.

Srž brige za ljude jeste razumevanje moći koju zajednica ima. Ako možemo da promenimo naše živote kao pojednici i pravimo postepene pomake, zamislite šta sve možemo da uradimo kao zajednica! Dizajneri permakulture koji su pomogli u pokretanju kubanske post-oil urbane poljoprivrede su dobar primer. Oni su mobilisali čitavu državu kako bi postali samostalni. Još neki dobri primeru su eko-sela i cohousing zajednice koje mogu značajno da smanje njihov ekološki otisak deljenjem resursa.

Na razne sitne načine; u našim gradovima i selima, svi možemo imati koristi od produbljivanja društvenih veza. Na primer, ja možda nemam sve veštine da uzgajam svu svoju hranu ili da ekološki obnavljam svoju kuću, ali razvijanjem dobrih društvenih mreža mogu da proširim svoju sposobnost za održivijim životom i mogu postati samostalniji. Ovo je decentralizovana, demokratska vizija društvene transformacije u kojoj lokalne inicijative poput pokreta Tranzicionih Gradova na nivou zajednice mogu započeti planiranje nisko-ugljeničnog „energetskog pada“. Nema vremena za čekanje vlade da nešto učini, ili eventualno, da bude primorana na reakciju.

Pravedna raspodela

Ovaj etički princip spaja prva dva. Priznaje da imamo samo jednu Zemlju i da je moramo deliti sa svim živim bićima i budućim generacijama. Nema smisla dizajnirati održivu porodičnu strukturu, zajednicu, ili naciju, dok mnoge druge propadaju bez čiste vode, čistog vazduha, hrane, skloništa, stalnog zaposlenja i socijalnog kontakta. Budući da industrijalizovani sever koristi resurse dovoljne za tri planete Zemlje, a veliki deo globalnog juga propada u siromaštvu, pravedna raspodela je priznanje te užasne neravnoteže i poziv na ograničavanje potrošnje (naročito prirodnih resursa) na severu.

Permakultura, u osnovi svoje etike, suštinski odbacuje model industrijskog razvoja globalnog severa, i teži da dizajnira pravednije sisteme koji će uzimati u obzir granice planetarnih resursa i potrebe svih živih bića. Iako su ovi etički principi permakulture više nalik moralnim vrednostima ili kodeksima ponašanja, one same po sebi nisu dovoljne.

Principi permakulture su nam potrebni kako bismo pružili niz univerzalno primenljivih smernica koje se mogu koristiti u dizajniranju održivih sistema. Inače permakulture postaje samo stil života u okviru postojećeg neodrživog sistema. Ovi principi mogu biti svojstveni za bilo koji permakulturni dizajn, u bilo kojoj klimi i na bilo kom nivou. Oni su izvedeni iz promišljenog posmatranja prirode i iz ranijih radova ekologa, pejzažnih dizajnera i nauke o životnoj sredini…

Izvor: What is Permaculture – Part 1: Ethics
Napisala: Maddy Harland, preveo: Marko Burić

Maddy Harland je urednica i suosnivačica časopisa Permaculture, međunarodne periodične publikacije na engleskom jeziku koja objavljuje sadržaje iz područja održivog življenja: od permakulturnog vrtlarstva, preko održive arhitekture i zelenog graditeljstva, do prijevoza s niskim ekološkim otiskom i održivih zajednica. Maddy Harland je i suosnivačica izdavačke kuće Permanent Publications koja objavljuje knjige iz područja praktične zaštite okoliša. Autorica je knjige Fertile Edges: Regenerating Land, Culture and Hope (nije objavljena na hrvatskom). 
Ovaj članak izvorno je objavljen na www.permaculture.co.uk. Za dobivanje više informacija o permakulturi širom svijeta možete se pretplatiti na tiskano izdanje časopisa. Pretplatnici dobivaju pristup elektroničkom izdanju svih do sada objavljenih brojeva časopisa, od 1992. godine. Časopis Permaculture nudi i besplatne video sadržaje putem kanala na YouTube-u, na teme od šumskog vrtlarstva, preko zelene gradnje do regenerativne poljoprivrede.

Objavio: Anel

Zašto je intersekcionalna ekologija krucijalna u nastojanju da se spasi planeta.

“U rasističkom društvu, nije dovoljno ne biti rasista, moramo biti anti-rasisti.”, kaže Angela Davis.

“Ne možete biti anti-rasista a da ne budete ekolog. Ne možete biti ekolog a da ne budete anti-rasista.”, kaže Nicole Anasis.

Bez obzira na to da li se klimatske promene dešavaju ili ne, uklanjanje rasističkih i opresivnih društvenih struktura je nešto do čega nama svima treba biti stalo, nešto što svi treba da prioritizujemo. Belim privilegovanim ljudima kao što sam ja, ne treba posebno objašnjavati da je rešavanje rasnih nejednakosti jedini pravi način da se započne sa ispravljanjem naše planete, jer bi to onda podrazumevalo da nam je jedino stalo do uklanjanja rasizma ako to utiče na nas lično.

Svi mi bi trebali biti zabrinuti radi rasne nejednakosti jer je nepravedna i opresivna. To su razlozi zbog kojih moramo da radimo na poništavanju sistema koji stavljaju crnce, starosedeoce i obojene ljude (BIPOC) u nepovoljan položaj. Moramo edukovati, donirati, podržavati, štititi, poštovati i biti aktivni.

Ayanna Elizabeth Johnson nedavno je objavila članak na temu “rasizam podriva naše napore da spasimo planetu”, u kojem je istakla da iako je “nesrazmerno verovatnije da crni Amerikanci budu zabrinuti i pod uticajem klimatske krize, nego belci”, činjenica da se oni i dalje bore za osnovna ljudska prava ostavlja malo vremena za fokusiranost na ekološki aktivizam.

Strukturalni rasizam, masovna progonstva i državno nasilje znače da je kampanja za socijalnu pravdu na vrhu liste prioriteta kod mnogih crnih Amerikanaca, koji bi inače mogli da usmere svoju energiju u klimatsku borbu:

“Razmotrite otkrića koja nisu postignuta, knjige koje nisu napisane, ekosisteme koji nisu zaštićeni, umetnost koja nije stvorena, vrtove koji nisu zbrinuti”, kaže Ayana.

Ali nije samo manjak vremena za organizovanje kampanja razlog zašto su ekološki problemi teži obojenim ljudima, efekti klimatskih problema su nesrazmerno koncentrisaniji na mestima u kojima žive obojeni ljudi. Ovo nije slučajnost.

Nicole Anasis, koja studira Ekološku Geologiju i Ekološke Studije na Univerzitetu u Torontu, nedavno je održala predavanje u stilu TED-a, u kojem je objasnila kako je najverovatnije da se marginalizovane zajednice presele u nepoželjnije lokacije zbog manje vrednosti imovine. Nepoželjnje lokacije mogu biti u blizini nuklearnih elektrana, deponija, ili na mestima koja nisu namerno stvorena za stanovanje.

Na tim mestima stanovnici proživljavaju lošiji kvalitet života-nedostatak pristupa javnom prevozu znači da ljudi moraju da se voze od i do mesta gde žive, ne mogu lako da pešače ili voze bicikl u okolini, i u mnogim slučajevima ne postoji lokalna prodavnica što znači da je vožnja neophodna. Zbog toga, zdravlje je ugroženo jer je život sedentaran, a i opasnost od lošeg kvaliteta vazduha je uobičajena za ovakva mesta.

Uz sve to, cevovodi izgrađeni u domorodačkim rezervatima štete tim zajednicama, smanjujući kvalitet života i ugrožavajući domove. Napori u očuvanju od strane programa Ujedinjenih nacija zvanog REDD (smanjenje emisija od krčenja šuma i degradacije) „u svojoj osnovi plaća zemljama u razvoju da pošumljuju svoje šume“, što može imati pozitivne ekolokške uticaje, ali je izuzetno nepravedno prema zajednicama koje to opterećuje, uprkos tome što su prvobitna antiteza problema.

„Da se svi životi smatraju jednakim, ne bismo imali prebacivanje rešenja klimatskih promena na zemlje u razvoju i ne bismo njih smatrali odgovornim za popravljanje klimatskih promena.“ Nicole Anasis

„Da se svi životi smatraju jednakim, ne bismo bili tako nonšalantni u pogledu klimatskih promena.“ Nicole Anasis

U svom članku „Intersekcionalna ekologija: Zašto je ekološka pravda esencijalna za održivu budućnost“, Leah Thomas ističe da „ kada težimo da postanemo bolji ekolozi, važno je razmotriti koje zajednice su verovatnije da najbrže budu izložene posledicama klimatskih promena.“

“Globalno siromašnije nacije, koje nemaju potrebnu infrastrukturu da se zaštite od prirodnih katastrofa, često su najteže pogođene od katastrofalnih efekata klimatskih promena.”, kaže Ethical Unicorn u “Intersekcijalnost je važna za ekološki aktivizam”. Mnoge države bliže ekvatoru su takođe i zemlje u razvoju, tako da kada se globalna temperatura poveća, te države bivaju neizbežno više pogođene.

Prirodne katastrofe pogađaju siromašnije zemlje više nego druge, i često one nemaju ni novca ni sredstava da ublaže te uticaje. Menjanje vremenskih obrazaca utiče na padanje kiše, što ugrožava zalihe vode u mestima kao što je na primer Afrika.

Kako pomoći

Pored doniranja, edukovanja sebe i drugih, i pričanja na temu rasizma, Nicole nudi još jedan način na koji možemo da se borimo sa teškim posledicama klimatskih promena na marginalizovane zajednice.

Ako je moguće, živeći održiviji način života umanjuje štetu klimatskih promena i dobrovoljno negira doprinos štetnim sistemima.

Naravno, važno je shvatiti da održivi način života može biti privilegija za neke- organska, lokalna hrana je često skuplja, kao i održivi brendovi garderobe, život u prirodi i mogućnost prehrane iz bašte ili farme.

Međutim, važno je zapamtiti da naš lični izbor pravi razliku.

„Morate da se ponašate kao da je moguće radikalno preobraziti svet. I morate stalno to da radite.“ Angela Davis

Izvori

Ostali važni načini za pomoć su:

• Edukujte se
  Uložite vreme u obrazovanje sebe i drugih o anti-rasizmu, vodite neprijatne razgovore sa prijateljima i porodicom u kojima se raspravlja o nejednakosti. Nastavite pričati o problemima i rešenjima.
  Nekoliko preporuka za početak:
  – Women, Race & Class – Angela Y. Davis;
  – The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House – Audre Lorde;
  – Feminism is for Everybody – Bell Hooks;
  – Natives: Race and Class in The Ruins of Empire – Akala;
  – Bad Feminist – Roxane Gay.

• Donirajte
  Finansijski podržavajte potlačene grupe i organizacije koje pružaju pomoć:
  Seedmob
  Ethosfoundation.org.au
  Alternatives for Community & Environment
  Center for Diversity & the Environment
  Center for Health, Environment & Justice
  Center on Race, Poverty & the Environment
  Communities for a Better Environment
  Dream Corps Green for All
  Environmental Justice Foundation
  Women’s Environmental Network
  Možete i da Donate With No Money.

• Budite dosledni
  Nemojte podržavati ovaj povod samo zato što trenduje na tviteru, na vestima, ili gde god. Anti-rasizam je proces u toku.

“Revolucija nije jednokratni događaj.” Audre Lorde

Izvor: Elena Pollen – It’s not enough to be an environmentalist. We must be anti-racist environmentalists (The Permaculture Research institute)

Preveo: Marko Burić

Objavio: Anel

Problemi Zemlje i ljudi su ogromni. Gubitak biološke raznolikosti kao rezultat masovnog izumiranja vrsta, uništavanja šuma, erozije tla, umiranja oceana su nesporne činjenice svima koji ih žele sagledati. Dok aktivisti rade sizifov posao boreći se protiv emisija CO2 i globalnog zagrijavanja, uzroci ne nestaju, a o posljedicama se ne brinemo dovoljno. Dvadeset i četiri IPCC konferencije do sada nisu donijele mjerljive rezultate. Gaja je završila na hitnoj i svi se nadaju da će uskoro izaći, ali prognoza nije najbolja.

U takvom scenariju, četrdeset godina nakon nastanka, permakultura stidljivim koracima kroči prema popularnoj kulturi. Kao i svaka moda, puna je umotvorina, ne uvijek u skladu s namjerama svojih kreatora. Naravno, argument da je permakultura nauka u razvoju i da mijenja svoj oblik s vremenom može biti opravdan, ali najčešće je zloupotrijebljen za provođenje „varijacija na temu“.

Divljina

Zaštitnik Gaje, ekolog, ljubitelj prirode, najradije bi se nastanio u divljini. Odgajan na Thoreauu i Lovelocku, sanja da napusti posao u korporaciji i preseli se u selo, što je dalje moguće od ljudi. Sanja o nezagađenom, divljem terenu, gdje mu u dnevnu sobu kroz prozor zagledaju jeleni. To su divne vizije, ali u svijetu je tako malo divljine da svaki njen komad vrijedi cijeniti. Čovjek, ma koliko ekološki svjestan, utječe na svoju okolinu, samom prisutnošću, a kamoli svojim životom u divljini. Permakulturna misija je djelovati tamo gdje se nalazimo – u velikom gradu, među monokulturnim poljima, u degradiranom krajoliku, uzimajući primjer permakulturnih autoriteta koji regenerišu najneplodnija mjesta na Zemlji – u Jordanu, Kini ili južno od Sahare.

Ironija eko-migranta iz grada je u tome što upravo u gradu posla za njega ima i više nego dovoljno. Razmislimo o tome prije nego što u divljini kupimo parcelu iz snova, izgradimo “samoodrživu” kuću, te organizujemo permakulturne radionice kako bi podučavali druge kako spasiti svijet živeći u divljini. A možda ovoj planeti, u tom posljednjem divljem mjestu, treba upravo naša odsutnost, a naša misija nas čeka tamo gdje smo sada?

Meso

Svaka osoba koja ne trpa glavu u pijesak vidi ogromne negativne posljedice industrijske proizvodnje mesa. Bilo da je u pitanju zabrinutost za sudbinu životinja, ili utjecaj uzgoja na emisije CO2 i klimatske promjene, ili vlastita uvjerenja (a često kombinacija sva tri razloga), dovodi to permakulturaše do odluke o vegetarijanskoj ili veganskoj ishrani. U tome nema ništa loše dok se izbor tiče menija, a ne ekosistema koji permakulturaš dizajnira i implementira (sjećamo se da je permakultura nauka o dizajnu, a ne o uzgoju mrkve, zar ne?). Zadaća permakulture je stvaranje sistema koje karakteriše stabilnost, raznolikost i trajnost, poput prirodnih sistema. Teško je zamisliti takve sisteme bez životinja, iako je to naravno moguće. Moguće, ne znači na višoj razini, nadmoćnijoj od sistema koji uključuju životinje. Procjenjuje se da sistem bez životinja zahtijeva 35 do 40% više površine kako bi se omogućila cirkulacija materije i energije odgovarajuća sistemima koji uključuju životinje, a to, u svjetlu energetskih načela permakulture, čini naš sistem tačno toliko manje optimalnim nego što bi mogao biti, i isto toliko manje ekološki prihvatljiv. Sjetimo se da nas permakulturni dizajn obavezuje na postizanje maksimalnih učinaka uz minimalno korištenje prirodnih resursa, a malo je resursa jednako važnih kao zemljište. Smanjivanjem teritorije naše ingerencije možemo vratiti više zemlje prirodi.

Dva pitanja koja treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o uklanjanju životinja iz projekta su svojstvena vrijednost svih živih bića i stvaranje pozitivne promjene koja će utjecati na sudbinu svih domaćih životinja. Mislim da je život u bilo kojem obliku jednako vrijedan, bilo da je to krompir ili kunić (osim ako se kunić zove Ivan, pa je malo teško pojesti ga nakon nekoliko godina maženja). Biljke osjećaju, reaguju, komuniciraju, a ljudi moraju jesti kao i svako drugo stvorenje na Zemlji. Po mom mišljenju, besmislica je diskutovati o tome za šta je čovjek manje ili više predodređen da jede, ali ima smisla osigurati da njegova hrana, bilo da je u pitanju brokula ili janjetina, ima najudobniji život, kratak i bezsterasan zadnji tren među živima i da ništa što smo joj uzeli ne smijemo baciti.

Permakultura nudi toliko mnogo sistema prilagođenih životinjama da je šteta ne koristiti ih, čak i ako naše štićenike ne namjeravamo pojesti. Osim što organsku materiju pretvaraju u gnojivo za našu povrtnu baštu, oni odrađuju i niz drugih aktivnosti korisnih za sistem. Ono što je najvažnije, pokazuju da uzgoj stoke ne mora biti povezan s njihovom patnjom, te da možemo inkluzivno postojati u permakulturnim sistemima sa obostranom korišću, što može biti poticaj za promjenu nečovječnog (i sigurno ne životinjskog) industrijskog uzgoja.

Dom

Većina poštovalaca permakulture sanja da živi u tzv. prirodnoj kući, koja je obično shvatana kao objekat od pijeska, gline, slame ili konoplje. Danas sa sigurnošću možemo reći da se moda prirodne gradnje dinamično razvija i tome se treba veseliti. Problem je, međutim, činjenica da je materijal kojim je kuća sagrađena potpuno izdominirao značaj njenog oblika na njeno funkcionisanje. Ključ ispravne permakulturne konstrukcije je upotreba svemirske energije, a to ne možete učiniti tako što stavite kocku slame s mini prozorima kroz koje sunce ne ulazi unutra, a ako i uđe, nema mjesta za akumuliranje energije koju pruža. Često se energija ušteđena gradnjom prirodnim materijalima potroši tijekom godina korištenja kuće, radi neiskorištavanja permakulturne funkcije sektora, tj. energije koja teče kroz mjesto na kojem kuća stoji – Sunce, Zemlja, vjetar i niz drugih.

Kapa dole onima koji grade u skladu sa znanjem o karakteristikama mjesta na kojem će kuća stajati. Procjena troškova, materijali, estetika, raspored, to su pitanja koja uglavnom zanimaju investitora, dok su funkcije kuće obično zanemarene. A funkcije kuće, pravilno dizajnirane, mogu umanjiti vaš CO2 otisak više od Zero Wastea (ideja života bez otpada) – uostalom, kuća u području kontinentalne klime čini 60-70% ukupne potrošnje energije njenih stanovnika.

Društvena izolacija

Česta pojava kod mladih permakulturnih entuzijasta je želja da pobjegnu od tzv. mainstreama i uplove u idilični seoski život. “Permaši” se nastanjuju na selu, izrađuju vrtove, obnavljaju stare kuće, često boreći se s financijskim teškoćama. I tada traže podršku među drugim “permašima”, uglavnom onima koji također žele “pobjeći” iz grada i voditi sličan život. Iako se na prvi pogled tako ne čini, takvo ponašanje vodi ka izolaciji u društvo uzajamnog obožavanja.

Inicijative poput eko sela obično teže ili prema sektama ili prema raspadu, doslovno i figurativno. U njima nerijetko vlada distopija. Nekolicina njih traje godinama, ali vrlo je malo takvih eko sela koja su otvorena na takav način da spektar njihovih etičkih vrijednosti i ekoloških rješenja zrači izvan zajednice dovoljno snažno da značajno utječe na okolinu. Primjer takve zajednice je eko selo Crystal Waters u Australiji, koje postoji duže od 30 godina, a cijenjeno je u takvoj mjeri da ga niko ne želi napustiti, pa je zato u njemu nemoguće kupiti imovinu.

Već više od četrdeset godina, prateći namjere Billa Mollisona, jedan od važnijih ciljeva permakulture jeste postizanje stanja u kojem će ona postati opšteprihvaćeni standard (tzv. Tipping point). Izolacija i zatvaranje se u male zajednice ili pojedinačna staništima apsolutno ne pomažu u tome, unatoč organizovanju raznih događaja, festivala, radionica koje privlače ljude izvana. Nemojmo se zavaravati – u ogromnoj većini slučajeva sudionici takvih događaja spadaju u dvije kategorije: prva su već uvjereni u ideju, a druga su oni koji dođu, vide i pobjegnu, jer je ono što su vidjeli bilo drastično drugačije od njihovog (željenog) načina života ili uvjerenja. Paradoksalno je to što je mnogo učinkovitije izaći vani, izvan vlastite zone komfora, nego se zatvoriti s ljudima sličnim vama. Kao što sam spomenuo u prvom dijelu ove kolumne, velike mase ljudi su lonac u kojem se kuha budućnost ovog svijeta. Pozitivistički “rad nad temeljima”, promovisanje permakulturnih ideja među hiljadama gradskih stanovnika, pa čak i, užasno, na predavanjima namijenjenim “obogaćivanju” života zaposlenika velikih korporacija, ima mjerljivo veći doprinos postizanju iskoraka od diskusije o eko temama među ljudima koji su već uvjereni u te ideje. Svijet teško da će spasiti hiljada ljudi koji su savršeni, već milijarde koji to pokušavaju učiniti nesavršeno, onako kako to trenutno umiju.

Marketing

Permakutura privlači mnoge na sličan način kao i novi iPhone – potrošači čitaju o sebi novoj permakulturnoj tehnici i doživljavaju “efekat wow”. Niko ne dovodi u pitanje genijalnost sjemenskih bombi, krušne peći i spiralne gredice, ali u većini slučajeva je primjena ovih tehnika neodgovarajuća. Obično je tako zato što su izvađene iz konteksta i nude se potrošaču na ladici baš kao i bilo koji komercijalni marketinški proizvod. Vrijedi zapamtiti da se permakultura bavi dizajniranjem međusobnih odnosa između elemenata dizajna, a ne stvaranjem hrpe impresivnih elemenata koji na sebe ne utječu na bilo koji način. Ma koliko nam se novi dodatak u našem staništu činio poželjan, trebali bi prvo razmisliti o tome kako se on uklapa u okoliš, koje funkcije i potrebe ima, te koje su mu kvalitete. Ako ga uspijemo povezati s drugim postojećim ili planiranim elementima staništa, možemo pouzdano nastaviti s provedbom. Međutim, ako bi naš novi element trebao postojati “sam za sebe”, razmislimo još jednom o njemu u duhu permakutlure i shvatit ćemo trebamo li ga zaista ili ga samo želimo posjedovati. Razlika između “želim” i “trebam” jedna je od najvažnijih u donošenju odluka koje imaju izravan utjecaj na naš CO2 trag i sve ostale oblike negativnog djelovanja na okoliš i korištenje njegovih resursa.

Skala

Vratimo se na trenutak permakulturi u seoskoj idili. U značajnom broju slučajeva ograničena je ona na male okokućne sisteme, koristeći znanje i tehnike potekle iz urbane i prigradske permakulture. I tu nema ničeg lošeg, međutim, na putu prema našem tipping pointu, prikladno je dati dobar primjer susjedima, nerijetko velikim monokulturnim farmerima, te pokazati rješenja koja bi im mogla biti korisna u njihovom radu. Permakultura može ukloniti ili smanjiti probleme koji utječu na modernog seljaka, ali kako bismo ga uvjerili da imamo rješenje za njegove probleme, moramo mu izaći u susret s tvrdim brojkama i mjerljivim rezultatima. Provjereno – goli plesovi u vrtu i koncerti tibetanskih zdjela u sumrak na veliku većinu farmera ne djeluju onako kako bismo to željeli. Međutim, na primjer, demonstracija kako oranjem tlo erodira u usporedbi s nenarušenim i malčiranim tlom, kako zamijeniti sintetička gnojiva pripravcima napravljenim na vašem poljoprivrednom imanju ili kako pripremiti prirodna (učinkovita!) sredstva za zaštitu bilja, mogu stanoviti dobar početak.

Razgovarajući s farmerima, imajte na umu da su to često ljudi koji proizvode stotine tona hrane, a ne tri vezice rukole, pa im moramo pružiti rješenja u skali koju oni razumiju. Dakle, umjesto da pričamo o prstohvatu po saksiji, razgovarajmo o tonama, kilogramima ili litrama po hektaru. Stavljajući se u kontekst neposrednog okruženja, obratimo pozornost na to je li skalabilno ono što radimo i što bismo definitivno željeli promovisati – hoće li položiti ispit na većoj površini, i ako hoće, na kojoj. Nemojmo se bojati smanjivanja. Znajući da rješenje djeluje na velikim površinama, napravimo minijaturnu demonstraciju toga kod kuće. To može biti mikro elektrana na biogas, minijaturni šumski vrt ili maleni jarak (swale) koji skuplja kišnicu. Upakujmo to, međutim, u formu koja će se lako moći prilagoditi i primijeniti od strane ljudi koji upravljaju stotinama ili hiljadama puta većim površinama od naše. Neka vas gledaju kao stručnjake, a ne kao otuđene čudake koji izvode sumnjive rituale. Zahvaljujući takvim postupcima, znatno ćemo ubrzati širenje permakulture među ljudima koji žive od poljoprivrede u ruralnim područjima, što će svima biti od koristi.

Slično je i u gradu, primjer jednog korektno zasađenog stabla, u formi biljne gilde zaljevanog kišnicom koja se obično odvodi u kanalizaciju, jeftinijeg za održavanje i obavljajućeg više funkcija od usamljenog, osušenog ukrasnog stabla koje raste na travnjaku pokošenom do bola, može potaknuti gradske komunalne službe da iskoriste naš primjer i dupliciraju rješenje u razmjerama u kojim obično rade, a razmjere su goleme. Iako nas obavezuje permakulturni princip „započnite s malim i sporim rješenjima“, nemojmo zaboraviti da nam on omogućuva testiranje desetaka rješenja u raznim varijantama, kako bismo odabrali ona koja najbolje funkcionišu i množili ih vremenom.

Osjećaj za razmjere potreban je za kontakte sa mainstreamom, kako urbanim tako i ruralnim. Jedino koristeći slične razmjere, jezik i oblike komunikacije, možemo uvjeriti one koji ne poznaju permakulturu u svoje ideje.

Kao što je Geoff Lawton jednom rekao, kad je to nužno, bez kompleksa treba obući odijelo i hrabro zakoračiti u svijet političkih, poslovnih ili financijskih ajkula, ako ništa drugo, da bestiju napadneš iznutra.

Izvor: Wojciech Górny, Meandry permakultury, czyli jak łatwo zabłądzić.

Objavio: Anel

U subotu 25.04.2020. proljetna edicija projekta Otvoreno polje dočekala je svoje finale – četverosatnu Open Space online (ne)konferenciju, gdje je nekoliko desetina sudionika imalo priliku aktivno učestvovati u diskusijama o njima važnim temama. Važno je napomenuti da događaj nije imao unaprijed određenu agendu od strane organizatora, a da su sudionici na početku sami predlagali teme za razgovor. Nakon toga se formirao vremenski plan, pa se svako u zavisnosti od svojih potreba i interesovanja mogao kretati po tzv. sobama u kojima su se diskusije odvijale u manjim grupama. Dobrog raspoloženja, entuzijazama, te želje za upoznavanje i umrežavanje nije zafalilo niti u jednom trenutku tokom četiri jako intenzivna sata zajedničkog eksperimentisanja. Za sve one koji ovoga puta nisu bili u prilici pridružiti nam se, prepremili smo sažetak svih tematskih diskusija.

Važnost i načini očuvanja starih sorti

Ovu temu je inicirao Vojin Kopuz, jedan od glavnih eksperata za očuvanje starih sorti u regionu i osnivač banke sjemena Factory of joy. Sudionici ove diskusije mogli su prvo da poslušaju uvod o tome šta su to stare sorte, važnosti njihovog očuvanja, čime se razlikuju od autohtonih sorti, te kako posuditi sjeme iz Vojinove banke. Komentari i refleksije su se prirodno nadovezali na podijeljene informacije, pa je grupa između ostalog razgovarala o mogućnostima širenja svijesti i znanja o starim sortama među konvencionalnim poljoprivrednicima, prenošenju ovog znanja kroz formalnu edukaciju u školama, te organizacije praktičnih radionica. Podijeljene su i informacije o drugim postojećim bankama sjemena u regionu, koje funcionišu u okviru udruge ZMAG u Vukomeriću (HR) i ekološkog pokreta Okvir Života u Paštriću (SRB). Diskusija na ovu temu će se nastaviti, a ukoliko si zainteresovan/a za učešće, napiši to ovdje.

Naš stav o životu

Zainteresovani za ovu temu dotakli su se značaja razvoja vlastitih vrijednosti i prioriteta, kao i djelovanja pojedinaca na kolektivnu svijest. Govorilo se i o važnosti širenja ideje permakulture kao alata za održivost lokalnih zajednica u doba globalne krize.

Klima i etika u vrtićima i školama

Ovu temu je predložila i moderirala sudionica sa višegodišnjem uskustvom u predškolskoj edukaciji. Ona je sa zainteresovanima podijelila svoja promišljanja o trenutnim nedostacima formalne edukacije o i u prirodi za djecu. Grupa je potom došla do nekih zajedničkih prijedloga za moguće rješavanje ovog problema, kao što su edukacija permakultrunih učitelja za rad sa djecom, formiranje malih pokaznih vrtova u dvorištu vrtića, te predavanja za roditelje o ekološkom otisku, međupovezanosti i kolektivnoj odgovornosti. Ako misliš da možeš doprijeniti stvaranju novih ideja u ovoj oblasti i želiš učestvovati u budućim diskusijama, javi se ovdje.

Nova (regenerativna) planetarna ekonomija

Zainteresovani su u okviru ove radionice razgovarali o problemima trenutne globalne ekonomije, novcu kao psihološkom konstruktu, te njegovom nastajanju. U bilješkama dostupnim sudionicima podijeljeni su dokumentarni filmovi Autogestió: adventures into the new economies of Catalonia i Money & Life. Nakon što je problem predstavljen detaljno, diskutovalo se o alternativnim rješenjima za lokalnu, ali i globalnu ekonomiju, kao što su Reconomy, FairCoop i the CAREconomy. Ako se želiš uključiti u diskusiju o regenerativnoj ekonomiji, kontaktiraj inicijatora ove teme Nikolu ovdje.

VASTU kuće

Ovaj drevni arhitektonski sistem bio je povod za jako zanimljivu i opširnu diskusiju. Dijeljeni su teoretski, ali i praktični podaci o dizajnu, izgledu, mjerenjima, pripremi tla, rasporedu prostora i prostorne geometrije u skladu sa Vastu. Ovaj sistem ne primjenjuje se isključivo u izgradnji kuća, zgrade, pa čak i gradovi mogu biti dizajnirani na ovakav način. Spomenuti su neki od najpoznatijih primjera Vastu arthitekture na svijetu, Varanasi u Indiji, te Mohendžo Daro u Pakistanu.

Migranti i korona kao prilika za “održivi” lokalni razvoj sela Lipa

Dugogodišnji ekološki aktivist i angažovani volonter za pomoć migrantima u BiH Miodrag Dakić predložio je ovu temu sa veoma jasnim ciljem. Naime, on namjerava preseliti se u selo Lipa nadomak Bihaća, gdje je nedavno formiran kamp za migrante. Izabrana lokacija za kamp je veoma osjetljiva u političkom i ekološkom smislu, a Miodragova ideja jeste pokušati riješiti probleme kojima će se selo suočiti u najskorijoj budućnosoti, koristeći permakulturna načela i alate. Oko ove teme već se formirala radna grupa, koja nastavlja započeto na Open Space događaju. Ukoliko ti je ovo zanimljvo i želiš saznati više, Miodraga možeš kontaktirati ovdje.

Razmjena podataka oko zakupa zemljišta u vlasništvu JLS i RH

Glavni akcenat ove teme bio je na stvaranju mjesta za razmjenu korisnih podataka na perforum.info. Kao način za prikupljanje informacija predložena je anketa, čiji fokus bi također bio na povezivanju pojedinaca iz istog grada/opštine, te eventualna razmjena ličnih podataka. Tokom diskusije, podijeljeni su i praktični savjeti za urbano vrtlarenje. Više informacija o ovoj inicijativi dobit ćeš ako klikneš ovdje.

Kako do oporavka nakon pandemije, koji bi mogao trajati?

Tranzicijski veteran i moderator radijske emisije Skalanada – u potrazi za novom normalnosti Zoran Skala govorio je značaju krize vezane uz korona virus, te mogućnostima iskorištavanja tog momenta za ulazak u novi, pozitivniji ciklus ljudskog postojanja na Zemlji. Govorilo se o promovisanju permakulture kao rješenja za probleme koji nas okružuju, te predstavljanju iste kao načina života. Spomenute su i neke tranzicijske inicijative iz Hrvatske koje uspješno funkcionišu (npr. TIR), a o kojima se uskoro završava i snimanje filma.

Zero Waste

Stvaranje i upravljanje otpadom jeste jako važan problem današnjice, kojim su se sudionici ove radionice pozabavili veoma detaljno. Dijelili su se mnogobrojni savjeti kako smanjiti količinu otpada koju proizvodimo, te kako otpad iskorisiti kao resurs. Jedan od načina za to jeste kompostiranje, a kako to raditi u kući ili stanu, možeš pogledati ovdje. Za sve one koji nisu u mogućnosti kompostirati, ponuđeno je i rješenje dijeljenja otpada sa osobama koje kompostiraju preko platforme sharewaste. Govorilo se također o termodinamičkom procesu kojim se plastika vraća u naftu bez štetnih emisija dioksina, koji je vršen i u Hrvatskoj. Za više informacija podijeljene su FB grupe Za manje smeća i više sreće iz Srbije, te Zero Waste Croatia i Nula odpada iz Hrvatske.

Sada i Ovdje (soba za upoznavanje, druženje i grupnu psihoanalizu)

“Nikad ne znamo što nas može dočekati, a ideja je da se tu dolazimo preispitati, odmoriti, ispovijediti, nasmijati, resetirati, suočiti sa nekim našim ukorijenjenim i teško promijenhivim stavovima.” Tako su sudionici ove radionice opisali proživljeno iskustvo. Ja tu ne bih ništa dodavao.

Društveno odgovorne edukacije/radionice/projekti

Oko ove teme okupila se ekipa u sličnom sastavu kao i tokom rozgovora o Klimi i etici u vrtićima i školama, pa se diskusija sasvim prirodno nadovezala na predhodnu. Razmjenjivala su se iskustva o ciljnim grupama, značaju lokacije održavanja radionica, uključivanju elemenata permakulture u radionice za djecu i sl.

Umrežavanje permakulturne zajednice, razmjena viškova, rada i usluga

Tema koja je okupila najveći broj zainteresiranih tokom cijelog događaja još jednom je dokazala da praktičari permakulture u regionu žude za efikasnom i održivom mrežom. Imali smo tu sreću da su ovoj živoj diskusiji prisustvovali praktičari sa dugogodišnjim iskustvom, koji su podijelili prijašnja iskustva neuspješnih pokušaja umrežavanje, te nas upozorili na moguće opsasnosti vezane za ovakve poduhvate. Diskutovalo se o praktičnim načinima za umrežavanje permakulturaša radi razmjene viškova, rada i usluga, kao i o mogućnosti mapiranja svih inicijativa na jednu regionalnu društveno-geografsku mapu, koja bi bila dostupna kao zajednički resurs na portalu perforum.info. Ukoliko trebaš konkretnu pomoć ili želiš pomoći na permakulturnom imanju, piši ovdje.

Pjesma za klimu

U posljednjem vremenskom bloku našlo se i nekoliko talentovanih duša, koje su vježbale horsku izvedbu engleske i hrvatske verzije pjesme za klimu, te na taj način dali lijep akcenat završetku Otvorenog polja.

Projekat Otvoreno polje organizovan je od strane i-platform, udruženja Zemljani, udruge Hrvatska permakultura i perforum.info.

Objavio: Anel

Prvi događaj u okviru Otvorenog polja je iza nas. Utisci su se slegli, pa bi red bio napisati nekoliko rečenica o ovoj radionici koja se održala 11.04.2020. Kao prvo, ogromno zadovoljstvo bilo je vidjeti draga lica četrdesetak permakulturnih entuzijasta iz regijona na ekranu laptopa. Mnoštvo pozitivne energije se razmijenilo, ponešto se naučilo, a i prilike za upoznavanje nije falilo.

Facilitator događaja Nenad Maljković je na početku poziva zaželio dobrodošlicu svim prisutnima, nakon čega su se on, a i ostali organizatori kratko predstavili. Slijedio je mini eksperiment za upoznavanje. Naime, učesnici su podijeljeni u parove (ili po tri osobe) i smješteni u odvojene „sobe”, kako bi nekoliko minuta posvetili upoznavanju „cimera”. Sudeći po reakcijama nakon što je vrijeme za upoznavanje isteklo, eksperiment je bio jako uspješan.

Organizatori su potom ukratko objasnili Open Space metodu, te alate koji su potrebni da se ona primijeni u video konferenciji. Odvojeno je i nešto vremena za pitanja i odgovore, kao i dodatne prijedloge za unapređenje samog procesa.

Budući da je ostalo nekoliko minuta do kraja planiranog sata, Nenad je predložio dodatnu rundu upoznavanja u „sobama”. I bio je to pun pogodak. Ljudi su umjesto par minuta ostali na druženju još preko pola sata.

Ovo je bio prvi od četiri planirana događaja za proljetni dio projekta Otvoreno polje, organizovanog od strane i-platform, udruge Hrvatska permakultura, udruženja Zemljani i perforum.info Pridruži nam se 18.04., 22.04. i 25.04. sa početkom u 11:00 sati da skupa radimo na izgradnji aktivne regijonalne mreže permakulture.

Link za povezivanje na video konferencije naći ćete ovdje. Idealno je pojaviti se par minuta prije početka događaja, kako bi svi učesnici stigli provjeriti ispravnost mikrofona, zvučnika i kamere.

Više informacija o projektu nalazi se ovdje.

Objavio: Anel

Open Space Technology (OST) jeste metoda za organiziranje i vođenje sastanka ili višednevnih konferencija, gdje su sudionici pozvani da se usredotoče na određeni važan zadatak ili svrhu.

Tehnologija Open Space definirana je kao:

• jednostavan, moćan način za kataliziranje učinkovitih radnih razgovora i poziv organizacijama  da napreduju u doba naglih promjena;
     
• metodološki alat koji omogućava samoorganiziranje skupina svih veličina da se bave iznimno složenim pitanjima u vrlo kratkom roku;
     
• moćan grupni proces koji podržava     pozitivnu transformaciju u organizacijama, povećava produktivnost, nadahnjuje kreativna rješenja, poboljšava komunikaciju i poboljšava suradnju;
  
• najučinkovitiji postupak za organizacije i zajednice za prepoznavanje kritičnih pitanja, izražavanje svojih strasti i zabrinutosti, učenje jednih od drugih i, prema potrebi, preuzimanje kolektivne odgovornosti za pronalaženje rješenja.

Cilj sastanaka Open Space je stvoriti vrijeme i prostor za ljude koji će se duboko i kreativno baviti pitanjima koja ih zanimaju. Dnevni red postavljaju sudionici u skladu sa svojim potreboma na licu mjesta, a Open Space sastanci obično rezultiraju transformativnim iskustvima za pojedince i grupe koji su uključeni.

Za što se Open Space Technology najbolje koristi?

Tehnologija Open Space korisna je u gotovo svakom kontekstu, uključujući postavljanje strateškog pravca, predviđanje budućnosti, rješavanje sukoba, izgradnju morala, savjetovanje sa sudionicima, planiranje zajednice, suradnja i duboko učenje o pitanjima i perspektivama.

Kada je Open Space Technology najbolji format sastanka za upotrebu?

Sve situacije u kojima postoje:

• realan problem
     
• raznolikost učesnika
     
• složenost elemenata
     
• prisutnost strasti (uključujući sukob)
     
• potreba za brzom odlukom

Open Space funkcionirati će u svim tim okolnostima. Proces će biti neuspješan jedino ako je rezultat sastanka unaprijed određen ili ako inicijatori nisu spremni na promjenu, kao rezultat sastanka.

Kakve rezultate mogu očekivati od sastanka Open space?

Sastanci Open space mogu proizvesti sljedeće rezultate:

• Sudionici će se pozabaviti svakim problemom koji muči bilo kojeg pojedinca;
     
• Svi problemi dobiti će onoliko pažnje, koliko je ljudima stalo da im se posvete;
     
• Cijela rasprava će biti dokumentirana i dostupnom sudionicima.
     
• Svi problemi biti će prioritetizirani.
     
• Srodna pitanja bit će konvergirana.
     
• Preuzet će se odgovornost za sljedeće korake.

Na sastancima u trajanju od jednog i pol ili dva i pol dana, svi ovi rezultati će se ostvariti dubokim razgovorom i predanošću za djelovanje. Kraći sastanci imat će mnoge od više navedenih pozitivnih učinaka, ali obično tokom dnevnih ili još kraćih sastanak veći naglasak je na razgovoru, a manji na akciji.

Kako funkcionira Open Space sastanak?

Open Space djeluje na temelju četiri načela i jednog zakona. Četiri načela su:

• Tko god dođe, dobro je došao;
     
• Što god se dogodilo, jedino se moglo dogoditi;
     
• Kada krene, pravo je vrijeme;
     
• Kad je gotovo, gotovo je;

Zakon je poznat i kao Zakon mobilnosti:

“Ako se nađete u situaciji u kojoj ne doprinosite ili ne učite, premjestite se negdje gdje možete.”

Četiri načela i zakon djeluju na stvaranju snažnog događaja motiviranog strašću i povezanog odgovornošću sudionika.

Kako izgleda Open Space?

Soba za sastanke pripremljena za Open Space sastanak sadrži krug stolica u sredini, slova ili brojeve oko sobe koji označavaju mjesta sastanka, prazan zid/plakat na kojem će nastati dnevni red i tabla/zid vijesti za snimanje i objavljivanje rezultata sesija dijaloga.

U osnovi sastanak na otvorenom prostoru odvija se sljedećim postupkom:

• Grupa se saziva u krugu. Facilitator želi dobrodočlicu svim sudionicima objašnjava kako postupak funkcionira;
     
• Voditelj poziva osobe koje imaju problem za riješiti da uđu u krug, napišu ga na plakatu i predstave grupi. Ti ljudi nazivaju se “sazivači”;
     
• Svaki sazivač piše svoj problem na zid i bira vrijeme i mjesto za sastanak. Taj se proces nastavlja sve dok nema više točaka dnevnog reda.
     
• Skupina se zatim razilazi i kreće ka zidu dnevnog reda, koji je već pokriven raznim tematskim sastancima. Sudionici bilježe vrijeme i mjesto sastanaka u kojima žele sudjelovati.
     
• Dijaloške sesije se sazivaju radi ravnoteže sastanka. Snimači koje određuje svaka grupa bilježe važne točke i postavljaju izvještaje na zid vijesti. Sva ova izvješća bit će sadržana u jednom dokumentu do kraja sastanka.
     
• Nakon zatvaranja ili prekida, grupa bi mogla krenuti u konvergenciju, proces koji uzima pitanja o kojima je razgovarano i koji im pripisuju akcione planove kako bi ih „izvukli iz sobe“.
     
• Nakon toga grupa završava sastanak krugom zatvaranja u kojem su ljudi pozvani da dijele komentare, uvide i preuzete obveze.

Open Space radionice mogu se organizirati i preko online konferencija. Jedan takav događaj za naše govorno područje planiran je 02.05. u 11:00 časova. Više informacija pronaći ćete ovdje.

Izvori:

• Chris Coriigan – What is an Open Space meeting
• Working with Open Space Technology // Sep 2020 // Netherlands

Objavio: Anel