U permakulturi kažemo “ostvari prinos“. Zaista, jeste li kada imali osjećaj da se prikazuje sadnja, sjetva, ili neki proces u njegovom začetku? Ja se obično pitam što je dalje bilo, koji su rezultati? Jesmo li se najeli iz svog vrta, ili je sve preuzeo korov, odnijele ptice, vrtlar zaboravio? Isto vrijedi za sve ostale projekte u permakulturi. Zaista je neophodno nakon nekog vremena analizirati uloženu energiju i proučiti rezultate. Ali, ovo je post o čičoki, jednom od simbola permakulture u vrtu.

Za početak, možete pročitati i uvodni post o čičoki, kako i zašto je uzgajati.

Kada se bere čičoka?

Čičoka se može brati, tj. vaditi iz zemlje, u fazi mirovanja. To obično nastupa sredinom jeseni, kada ocvate i lišće počne odumirati. U kontinentalnoj klimi se to poklapa sa prvim mrazevima koji dodatno ubrzavaju odumiranje nadzemnog dijela biljke. Formiranje gomolja je tada završeno i oni miruju u zemlji. U zemlji mogu ostati sve do proljeća, ako ju ne mislite odmah konzumirati. Zemlja najbolje čuva svježinu ovih plodova, tako da nema žurbe. U mojoj (planinskoj) klimi se dakle čičoka bere od 1.11. do 1.4. otprilike.

Kako se bere čičoka?

Ja sam započeo rezanjem stabljika. Radi se o štapovima visine 2-2.5m koji sada samo smetaju. Biti će odličan materijal za malčiranje ili kompostiranje, naravno. Stabljika čičoke je debljine prsta, kako koja. Iznutra je šuplja, tj. ima spužvasto tkivo. Lako se reže običnim vrtnim škarama ili škarama za živice.

Berba ide prilično lako. Preporučam da zemlja bude što više suha u vrijeme branja jer je tako lakše. Gomolji se lakše vade, budu čišći.

Od alata, koristim samo sljedeća dva. Iste alate koristim za vađenje i krumpira. Vile za kopanje koristim kako bih lagano podignuo cijeli korijenov sustav. Zakrivljene vile-grablje koristim kasnije da “pročešljam” zemlju kako ne bi nešto ostalo.

Vađenje čičoke iz zemlje

Ako je zemlja dovoljno rahla, kao što kod mene jest slučaj, dovoljno je vile zabosti oko 30cm od stabljike. Stabljika nije odrezana do tla jer je ovako lakše odrediti gdje treba kopati. Kada se vile zabodu, samo se lagano podigne busen korijena. Čim se vidi da se podiže, to je to. Na nekim mjestima nije išlo otprve. Tada bih vile ubo sa druge strane, pa ponovno malo podignuo. Sve uz minimalni napor, oprezno kako ne bih pokidao busen. Kao da presađujemo voćku.

Kada je zemlja olabavljena, rukom uhvatim stabljiku i podignem iz zemlje. Gomolji većinom ostaju uhvaćeni za korijen.

Nakon toga, prvo rukama prođem po rupi u kojoj je bio ovaj korijen. Obično se nađe još koji gomolj koji se otkinuo sa korijena. Na donjoj slici vidite jedan koji raste sa lijeva na desno (duga bijela žila). Taj pripada biljci koju sam upravo iskopao. Iznad njega je još jedan koji pripada susjednoj biljci. Biljke su međusobno odmaknute 40-50cm. Upravo toliko im je prostora i trebalo da pruže gomolje jedna prema drugoj, a ne smetaju jedna drugoj. Prostor je tako maksimalno iskorišten, uz odličnu veličinu i kvalitetu plodova.

Za kraj, još samo “pograbljam” rahlu zemlju vilama-grabljama. nađe se još koji gomolj koji je zalutao malo dalje od biljke.

Sadnja za sljedeću godinu

Za čičoku kažu da se jako širi i teško ju je iskorijeniti vađenjem gomolja. Kažu da uvijek ostane fragment korijena u zemlji koji ponovno niče. To može biti slučaj sa nekim sortama, ali ova koju berem nema takve sklonosti. Često bi na busenu ostalo baš svo korijenje i svaki najsitniji gomolj. Koliko god tražio, ne bih ništa više u zemlji našao. Da ne riskiram da sljedeće godine ipak ne nikne, ja sam odmah odradio i sadnju.

Među izvađenim gomoljima, našao bih onaj veličine oraha ili manji. Vratio bih ga nazad na mjesto gdje je rastao i zatrpao rupu. Tako mogu biti siguran da će sljedeće godine nova čičoka niknuti baš na tom mjestu, a ne negdje spontano. Tako mogu održavati pravilne redove i razmak unutar reda.

U nastavku opisujem kakav je prinos bio po biljci, te ukupni za ovu površinu. Prinos uspoređujem sa uloženim radom tijekom cijele godine. Opisujem kako su se pokazale dvije sorte čičoke koje sam testirao i u čemu su razlike. Kakve su razlike bile tamo gdje je rasla jedna stabljika u odnosu na 4-5 stabljika iz istog korijena? Opisujem kako sam čičoku uskladištio da ostane svježa i lako dostupna tijekom cijele zime.

Nastavak je za članove našeg kluba koji podržavaju razvoj ove platforme. Lijepo vas molim da se za nastavak ulogirate ili pristupite klubu na razinu “Sudjelujem”.

Gdje nabaviti čičoku?

Jeste li zainteresirani za nabavku plodova iz mog vrta, dar prirode i mojih ruku djelo? Javite se putem kontakt obrasca. Ja sam u Rijeci ili Gorskom kotaru, pa kome bude zgodno možemo se direktno razmijeniti. Veće količine mogu poslati dostavnom službom, valjda

Objavio: Nikola

Postoji li permakultura bez uzgoja hrane? Je li permakultura “odlazak u šumu, na selo…”? Kako netko može podučavati permakulturu, a da prethodno nije izgradio neko imanje, nije samodostatan? Je li moguće prakticirati permakulturu bez certificiranog tečaja? Postoji li “permakulturni vrt“? Kako izgleda permakultura na nekom primjeru? Da li permakultura zagovara povratak na neki raniji stupanj razvoja civilizacije? Je li permakultura u sukobu sa novcem, državom, porezima…? Kakva je to “permakultura na balkonu“?

Nabrojao sam par pitanja na koja ne znam odgovoriti bez započinjanja prilično duge priče. A ima takvih pitanja još, i sva su bez brzog odgovora. Je li neko stablo ili kuća dio permakulturnog dizajna ili nije? To možemo znati jedino ako promotrimo širu sliku. Što širu. Promatrajući nečiji dizajn analiziramo koji su mu problemi, potrebe, resursi. Promatramo rješenja koja razvija, te kako ona mijenjaju opću sliku. Tada dolazimo do zaključka je li neki element logičan dio dobrog dizajna ili nije. Izvlačenje pojedinog elementa iz konteksta obično vodi do krive slike. A slično je i sa permakulturom u cijelosti. Izvlačiti nečiji rad iz konteksta nije baš u skladu sa principima koje prakticiramo u permakulturi.

Šira slika

Osobno sam veliki ljubitelj predavanja koja je ostavio pokojni Toby Hemenway (klik za više informacija). Mislim da najbolje opisuje problem suvremenog društva i predlaže permakulturu kao (jedino?) logično rješenje. Ako razumijete engleski, a ne razumijete što je permakultura, svakako preporučam poslušati.

Toby započinje kratkom pričom o sukobu američkih starosjedilaca i američke vojske. Izvorno, plemenima je bila garantirana zemlja na kojoj mogu nastaviti prakticirati tradicionalni način života. Dok nije otkriveno zlato baš na zemlji koja je obećana indijancima. Sukobi su naravno vodili prema otimanju zemlje i protjerivanju indijanaca. I Toby završava priču retoričkim pitanjem: “Jesmo li morali baš sve uzeti?”

Sukob velikih kultura

Toby iznosi sažetak razvoja ljudskog društva u tri velike kulture. Podjela ljudske populacije prema načinu na koji dolazi do hrane:

1. Kultura lovaca i sakupljača
2. Kultura vrtlara, društvo temeljeno na hortikulturi
3. Suvremena civilizacija, odnosno društvo temeljeno na poljoprivredi

Ljudi kao vrsta, najviše vremena su proveli u lovačko-sakupljačkim zajednicama. Kada spominjemo “održivost”, ovo je važna činjenica u analizi održivosti. Kako znamo da je neka praksa održiva? Kako znamo da je neki “razvoj održiv”? Kako znamo da permakultura zagovara održiva rješenja? Jer radi se o novim idejama ili rješenjima koji postoje tek par desetljeća. Ljudsko društvo je pak provelo desetke tisuća godina u zajednicama lovaca i sakupljača. Sve ukazuje da su te zajednice mogle opstati do kraja svijeta da ih nije pregazila civilizacija.

Civilizacija označava kompleksno ljudsko društvo. Karakteriziraju je:

• Sjedilački način života
• Poljoprivreda
• Društvena hijerarhija
• Urbanizacija
• Iscrpljivanje prirodnih resursa…

Društvo temeljeno na hortikulturi često se u povijesnim knjigama i ne spominje. Ili se prikazuje kao brza tranzicija društva iz primitivnih zajednica u civilizaciju. Toby, pak, ističe činjenicu da su “vrtlari” postojali tisućama godina. Ne radi se o nekakvoj tranziciji nego o stabilnom društvenom uređenju koje je također pokazalo karakteristike održivosti.

Hortikulturalno društvo

Toby opisuje kako su mnogi elementi civilizacije postojali u “primitivnijim” društvima, ali bez stvaranja razarajućih elemenata. Neka društva su uspješno oblikovala vlastiti okoliš kako bi bio što produktivniji. Osnovna karakteristika ovakvih društava je briga o okolišu. Za razliku od lovačko-sakupljačkih skupina koje su uglavnom oportunističke, koriste što im priroda pruža. I za razliku od civilizacije koja je uglavnom eksploatistička. Stalno izmišlja nove načine da iscrpi svaki resurs koji poznaje.

Antropolozi u novije vrijeme sve više pretcivilizacijskih zajednica klasificiraju kao hortikulturalne. Pronađene su prastare šume hrane u Aziji i Južnoj Americi koje su izgradili i održavali upravo ljudi. Naprednim tehnikama obrade tla tisućama su godina povećavali plodnost. Izgradili su impresivne sustave navodnjavanja, te oblikovali teren da bude što produktivniji. A istodobno nisu narušili prirodnu ravnotežu, nisu doveli do iscrpljivanja okoliša niti ugrozili vlastiti opstanak.

Amazonska prašuma se sada smatra ogromnim šumskim vrtom koji su njegovale pretcivilizacijske zajednice. Nađena je mnogo veća koncentracija korisnih biljaka u blizini nastambi i duž uobičajenih puteva. U Sjevernoj Americi, najnaseljenije doline rijeka su izvorno bile šume hrane do dolaska europskih doseljenika. Prvi europski putopisci kada opisuju tadašnje krajolike istoka Sjeverne Amerike, zapravo opisuju šume hrane. Kasnije, nakon protjerivanja ili istrebljenja domaćeg stanovništva, slijedi degradacija upravo tih šuma hrane. Uklonjen je ključni element stabilnosti ekosustava, i to je bio upravo čovjek.

Zašto se o ovome tako malo zna?

Danas se povijest čovječanstva prikazuje na suviše pojednostavljen ili namjerno netočan način. Ljudi se prikazuju kao predodređeni za stvaranje civilizacije, tehnološkog i znanstvenog napretka, osvajanje i pripitomljavanje svakog kutka svijeta. Bilo kakvo odstupanje od tog puta ili smjera podrugljivo se naziva “povratak na staro”, u Srednji vijek, kameno doba. Ili imamo suprotno mišljenje koje ljude prikazuje kao jedinu lošu pojavu na planeti. Nešto što treba ograničiti u širenju, smanjiti utjecaj na planetu, ili dovesti do propasti civilizacije. Čak se i razvoj umjetne inteligencije hvali kao; da se netko brine o nama kada ne znamo sami. Izjednačavaju ljude sa kućnim ljubimcima.

Obje pretpostavke zanemaruju činjenicu da ljudi mogu funkcionirati i na razne druge načine. Mogu graditi društva koja imaju pozitivan utjecaj na ekosustav. I takva društva dokazano mogu opstati prilično dugo.

U čemu je razlika?

Zanimljiva je činjenica da upravo izvor hrane čini razliku. U velikoj mjeri, onako kako dolazimo do hrane, tako dolazimo i do svega ostalog. Toby opisuje, današnja civilizacija temelji se na usjevima žitarica (trava). Trave su biljke kratkog životnog vijeka. Za njihov uzgoj potrebno je eliminirati svu vegetaciju sa nekog prostora. Tako otprilike funkcionira i naša kultura. Eliminiramo svaki kaos, sve nepoželjno, pa prazan prostor ispunjavamo svojim stvarima. Koje su u pravilu kratkog životnog vijeka. Uzgoj trava ne zahtjeva razumijevanje kompleksnosti prirode, poštivanje finih veza među elementima okoliša.

Sjetvi prethodi eliminacija, raskopavanje, uništavanje staništa. Pa onda za razvoj trebaju gnojiva. Prije pojave kemijskih gnojiva, velika se površina koristila samo za potrebe hranjenja manje površine. Primjerice, za hektar usjeva potrebno je još nekoliko hektara pašnjaka. Njima je hranjena stoka i u konačnici se dolazilo do organskih gnojiva. Na pašnjacima se hranila i izvorna radna snaga, konji, volovi, koji su korišteni za obradu tla. Društvo je naviklo da velika površina hrani malu površinu. Sva društvena uređenja kasnije temeljila su se na istom konceptu. Iskorištavanje nečije radne snage. Iscrpljivanje okolnih resursa. Osvajanje novih prostora, kolonizacija.

Žito je moguće čuvati mnogo dulje nego, primjerice, krumpir ili lisnato povrće. Ako se društvo temelji na žitaricama, onda su potrebna skladišta, ekonomija, matematika. Žito ima veliku vrijednost u malom prostoru. Lako ga je ukrasti, pa je potrebna policija, zakoni, kažnjavanje. Za čuvanje i pripremanje hrane treba malo naprednija tehnika; lončarstvo, mlinovi… Tako društvo temeljeno na žitaricama postaje sve kompleksnije, radna snaga se specijalizira, stvaraju se međusobne ovisnosti, zajednice postaju sve veće. A onda treba mali korak i do velikih sukoba, ratova, jer na kraju, živimo na ograničenoj planeti. Prije ili kasnije postajemo nečiji resurs.

Je li permakultura (hortikultura) drugačija?

Prema mom shvaćanju i iskustvu, kada se promijeni izvor hrane, mijenja se i čovjek, društvo. Za održavanje neke biljke zdravom i dugovječnom, potrebno je razumjeti njene potrebe. To podrazumjeva šire shvaćanje prirode od onog što je uobičajeno u prethodnom primjeru. Kada vrtlar shvati da jedna biljka veoma dobro uspjeva u društvu drugih biljaka, vidi da isto vrijedi i kod ljudi. Vidi da u zdravom tlu biljka bolje napreduje, i isto mu pada na um kada je riječ o društvu. Lako je zaključiti da ako svoj okoliš održavamo zdravim i raznolikim, i nama će biti bolje. To je jedan drugi model razmišljanja i mislim da zaista čini razliku.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Imate livadu i želite šumski vrt? Do njega možete doći na razne načine. Ne postoji jedinstveni recept koji će funkcionirati kod svih. Ja ću opisati kako sam ja došao do svog šumskog vrta, jer razlikuje se od tipičnih primjera.

Dizajn šumskog vrta

Kada kažem “tipični primjer”, mislim na ono što se najčešće savjetuje u brojnoj literaturi. Proučio sam nekoliko knjiga koje se bave dizajnom šumskog vrta, i sve manje-više zagovaraju jednu vrstu pristupa. Rekao bih da je to pristup vrlo sličan dizajnu parkova, modernih dvorišta i sl. Uzmete prazan list papira ili ekran računala. Na njemu nacrtate plan imanja ili prostor predviđen za šumski vrt. Sada možete krenuti sa najvećim elementima vrta, recimo stablima. Netko krene sa jezerom, ili kućom, ili stazama kroz vrt. Ucrtate te velike elemente u njihovoj konačnoj mjeri. Onda se prostor među njima popunjava manjim elementima. Pa kad vidite da je negdje previše stvari, malo pomjerite neke od njih.

U dizajnu parka, sad bi bili gotovi. Ali dizajn šumskog vrta ide dalje sa planiranim interakcijama među biljkama. Ispod stabla idu grmovi, ispod njih pokrivači tla. Jedni druge podržavaju, ili možda smetaju. Uključite fiksatore dušika, akumulatore nutrijenata, neko cvijeće za insekte… I tako malo po malo gradite vrlo detaljnu kartu (mapu) budućeg šumskog vrta. I tu nema ništa loše jer kod mnogih upravo taj pristup funkcionira najbolje.

Što mi smeta u gornjem dizajnu?

Kružići na papiru

Da budem iskren, upravo tako sam i ja dizajnirao svoje prve vrtove, ali kod mene to nije funkcioniralo baš najbolje. Ova slika gore, mogla je biti i moja, a negdje među starim objavama na Perforumu i ima takvih mojih crteža. Za početak, na ovakvim mapama nikad nije prikazano kako će se doći do tog “konačnog” stanja. Što je sve potrebno da bi neko stablo promjera 7-10 metara izraslo u svoju punu veličinu. Naivnima (poput mene) prva ideja bi bila, kupi se sadnica i posadi na planirano mjesto. Čeka se 50-100 godina i eto stabla.

Statični dizajn

Na gornjoj mapi, sve izgleda statično. Šuma nije statična, nema konačno stanje, pa tako ni šumski vrt. Dok jedno stablo izraste u punu veličinu, pod njime će se izmijeniti nekoliko generacija grmova. Statična mapa sa kružićima nikako ne odgovara realnom dizajnu šumskog vrta, po meni.

Pretjerivanje sa dizajnom

Na slici vidimo i neke staze ucrtane, kao da je moguće planirati kuda će tko hodati vrtom. Nekad ti rodi jedan grm, nekad drugi. Ideš sa košarom prema onom koji ima plodove, kao pčela od cvijeta do cvijeta. Planirane staze su realnije u parkovima gdje se ljudi šeću. Šumski vrtovi su više spontani, bar iz mog iskustva. Stablo pruži granu kako nije bilo planirano, pa ju moraš zaobilaziti. Voćka rađa svuda naokolo, ne samo iznad staze. Pa onda ideš oko voćke i bereš jabuke i usput sve ispod nje izgaziš. I to nije nikakav problem, šumski vrt treba biti dizajniran tako da dopušta korištenje, a ne da nameće besciljne šetnje.

Ostalo…

Ima još mnogo stvari koje se ne vide iz gornje mape. Vjerojatno je dizajner i o njima razmišljao, ali ne može se sve nacrtati. I to je upravo problem većine mapa šumskog vrta. Sugeriraju da je kružić na praznom papiru dovoljan. A pored samih kružića, tu su još i ljudske potrebe i mogućnosti. Zašto uopće netko sadi voćke, što planira sa njima? Ima li vremena sve to održavati, i obrati kada dođe vrijeme? Odakle sve te sadnice, recimo u slučaju velikih vrtova? Neke su skupe, neke teško dobavljive. Ima li neki poseban razlog što su sve voćke razbacane bez očitog reda? Prate li kakve prirodne konture, puteve koji već postoje? Ili je cilj oponašati šumu i krivudavim linijama, nejasnim uzorcima?

Modificirani pristup dizajnu šumskog vrta

Ja sam do nekih izmjena u pristupu došao iskustvom, tj. ispravljanjem vlastitih grešaka. Kasnije sam vidio da neki taj (drugi) pristup nazivaju “sintropijsko agrošumarstvo” i slično. U permakulturi je recimo prisutan u radu Geoffa Lawtona, možda Marka Sheparda itd. Lawton u svojim video predavanjima lijepo opisuje kako on dolazi do “šume hrane”. Oblikuje teren kako bi usporio protok vode. Na konturama gusto sadi drveće, grmlje, te druge podržavajuće biljke. Onda prepusti prirodi da odradi svoje. Karakteristika ovog pristupa je da ne postoji neka jasna mapa gdje će koja biljka niknuti, kolika će biti. Više se pažnje posvećuje koracima koje čovjek treba napraviti da potakne tranziciju livade u šumu hrane. I to je ono što je meni uvijek nedostajalo. Što konkretno ja moram raditi da bi livada postala šuma hrane?

Na donjoj slici, livada koju nastojim “pretvoriti” u šumski vrt. Na naslovnici je isti prostor 2-3 godine kasnije.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Evo nekoliko osnova iz paljenja vatre. Pročitajte, shvatite, važno je!

Vatru palimo onda kada je to zaista neophodno. Vatra nije igra, zabava, nešto što je lijepo vidjeti. Ona je potreba, način da odradimo neke zadatke. Vatra nas grije kada je hladno, osvjetljava prostor kada je mračno. Ako trebamo pomoć, vatra može poslati poruku veoma daleko. Vatra reciklira stvari, pretvara jedan resurs u drugi. Vatrom topimo stvari, talimo željezo prije kovanja. Na vatri pripremamo obroke, dezinficiramo vodu za piće itd.

Teško je nabrojati sve primjene vatre, odnosno objasniti što je to vatra, čemu ona služi. Važno je shvatiti da postoje različite vrste vatre koje služe za različite zadatke. Ovisno o potrebi, različito se odnosimo prema svakoj od njih.

Vatra na otvorenom

Nije jednostavno upaliti vatru na otvorenom. Treba vam mnogo suhog granja, dobro usitnjenog. Treba odgovarajuća lokacija zaštićena od vjetra. Kada upalite prvu grančicu, ona neće dugo gorjeti. Plamen prve će upaliti one koje leže uz nju. Ako se to ne dogodi, morate pokušati ponovno. Hladnoća, vjetar ili vlaga mogu jako smetati. Na kraju, plamen će uspjeti, granje će gorjeti.

Kada gori sitno granje, pomalo dodajete krupnije. Nikad suviše veliko, jer od toga neće biti ništa. Drva koja su uredno složena, teško gore. Među njima nema dovoljno zraka. Bolje gore ona nepravilnog oblika, kriva i kvrgava. Ako su drva suviše daleko jedno od drugog, opet teško gore. Njihove se vatre ne podržavaju, vjetar ih hladi, na kraju se ugase. Ako odjednom dodate mnogo granja, vatra se može ugasiti. Plamen nije dovoljno jak da upali sve. Ako predugo čekate sa dodavanjem novih drva, ona koja gore će dogorjeti. Vatra će se ugasiti.

Najbolja vatra

Ako želite vatru koja ima najveći intenzitet, najdužu postojanost, ovako ćete postupiti. Vatru ćete paliti na mjestu gdje imate neprekidan izvor goriva (drva). Tamo gdje je vatra dobro zaštićena od vanjskih utjecaja. Tamo gdje ju lako kontrolirate, gdje se neće pretvoriti u požar. Drva moraju biti relativno blizu jedno drugom, približno jednakih dimenzija. Svakom drvetu morate dati dovoljno zraka, prostora. Trebaju vam drva koja već dobro gore, kojima dodajete nova, svježa. Trebaju vam i drva koja su već izgorjela, ostavila za sobom žar koji osigurava dugotrajan izvor topline. Kada to osigurate, možete imati vatru neograničenog intenziteta i učinka.

Što je to vatra?

U uvodnom se dijelu uopće ne radi o vatri. Koristim vatru kao ilustraciju što se događa sa našim idejama kada “gorimo” za neki cilj. Otkako sam zakoračio u permakulturu, često čitam ili slušam kako se netko ne može “baviti permakulturom”. Nema uvjeta za to, vremena, čeka neki idealni trenutak. Možda plane u trenutku kada shvati neke stvari, ali se plamen brzo ugasi.

Jeste li upravo shvatili da nešto nije u redu sa svijetom? Razvoj društva je negdje pogrešno skrenuo, pa sad srljamo u propast? I što ćete napraviti po tom pitanju? Jeste li primjetili da činimo nepopravljivu štetu po okoliš? I što po tom pitanju napraviti? Možda ste se upoznali sa idejom iza permakulture. Idemo naše društvo organizirati na učinkovitiji, održiviji način. Kada bi svi razmišljali poput nas, to ne bi bilo tako teško. Kada bi…

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Ovo je dokument iz portfelja kojim sam se 2023. godine kandidirao za permakulturnu diplomu. Imanje razvijam od 2011. godine. Teren je kupljen bez ikakvog objekta. Tek tri godine kasnije došli smo u priliku da počnemo sa gradnjom objekta. Analiza zemljišta kroz 5 elemenata napravljena je 2012. tijekom mojeg PDC-a. Tu analizu, kao i dizajn cjelokupnog imanja, možete pročitati ovdje:

Na ovu analizu, dodao bih samo detalj koji se tiče upravo objekta. Korisnici sustava, tj. obitelj nije u vlasništvu nikakve nekretnine osim ove. Objekt bi trebao poslužiti kao nužni smještaj ako nastane takva potreba. U slučaju da se uvjeti boravka u gradu značajnije naruše, objekt bi trebao osigurati sigurnu alternativu. Npr. dođe do kakve katastrofe, gubitka posla i sl. S time u vidu, planira se osiguravanje el. energije, vode i topline iz više neovisnih izvora. Planira se osiguravanje skladišnog prostora za čuvanje hrane i drugih potrepština na siguran način. Dodatnu sigurnost stvaraju nova poznanstva, tj. osiguravanje dobrih odnosa sa susjedima.

Način gradnje i općenito postupanje na imanju tako ne bi smjeli potkopavati susjedske odnose. Obitelj se ne bi smjela ovom gradnjom financijski ugroziti. Na raspolaganju je jedna mjesečna plaća od koje živi četvero ljudi pa bi trošak gradnje trebalo strogo kontrolirati. Planira se trošak od max. 20,000 € do stanja useljivosti, a naknadni razvoj bi bio u skladu sa mogućnostima i realnim potrebama.

Naziv rada: Gradnja kuće – središta permakulturno dizajniranog imanja
Kandidat: Nikola Bošnjak
Mentorica: Gordana Dragičević
Vrijeme provedbe: 2013. do 2023.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Permakultura se temelji na etičkim načelima:

• Briga o prirodi
• Briga o ljudima
• Pravedna raspodjela

Međutim, što to zapravo znači? Kako ova načela poštivati, primjenjivati? Pitanje je zapravo teže, problem je kompleksniji, nego se to čini.

Tri načela koja mogu značiti bilo što, pa čak i da ne znače ništa. Briga o kojoj prirodi? Kojim ljudima? Koji oblik brige? Tko treba o kome ili čemu brinuti? Koliko dugo, u kojoj mjeri? Možemo li jednostavnije reći “briga svih o svemu”? I što je onda ta raspodjela? Zar nije dovoljno da se o svemu pobrinemo? Što je briga, a što nije briga?

Meni ta etička načela dugo nisu dala spavati. Razmišljao sam, pa zar čovjek nije priroda? Kako je moguće da briga o prirodi može značiti:

• Briga o klimi
• Briga o tlu
• Briga vodi
• Briga o biljkama
• Briga o staništima
• Briga o mikroorganizmima
• Briga o pticama
• Briga o sisavcima
• Briga o divljim životinjama
• Briga o domaćim životinjama
• Briga o biološkoj raznolikosti
• Briga o starim sortama voća i povrća
• Ali ne i briga o čovjeku

Zar je čovjek umjetno stvorenje? Ili božanstvo? Je li permakultura toliko antropocentrična, da jedan organizam pored miliona ostalih stavlja na tron? Zar nismo tako i došli u situaciju da nam treba permakultura da ispravimo stvari?

Permakulturna etika

Otkako sam “u permakulturi”, imam dojam da je shvaćanje ove etike vrlo individualno, a često i zanemareno. Definicija permakulture obično započinje sa slikom neke farme, ili dvorišta. Vi na toj farmi uzgajate voće, povrće, meso. Brinete o svojim potrebama. Brinete i o samoj farmi. Zdravlju tla, čistoći i dostupnosti vode, održavate bioraznolikost… Brinete, dakle, o prirodi. I još ako nastane višak nekog proizvoda, možete ga podijeliti sa nekim. I tako si zabilježite “plus” za primjenu permakulture.

I onda dolazimo do realne situacije gdje nemate farmu. Nemate možda ni dvorište, ili je dvorište zapravo asfalt. Nemate uvjeta za uzgoj hrane, proizvodnju energije, a ni priroda oko vas nije u najboljoj formi. Osim toga, detektirali ste probleme u društvu i probleme u prirodi koji su mnogo širi, izvan vašeg dvorišta. Sada briga o ljudima postaje briga o nekim drugim ljudima, briga o prirodi postaje briga o cijeloj prirodi. Volontirate u ekološkoj organizaciji, humanitarnoj organizaciji, ili su vam svakodnevne aktivnosti tako oblikovane. Pazite na potrošnju plastike, fosilnih goriva, razvrstavate otpad. Prakticirate permakulturu na taj način.

Krivo…

Ne mislim, naravno, da je bilo što od spomenutog krivo, osim što se takvo djelovanje vezuje uz permakulturu. To što permakultura “brine o prirodi”, a vi brinete o prirodi, ne znači da prakticirate permakulturu. Sociologija, ekologija, humanost… To sve postoji i bez permakulture. I treba postojati, a permakultura treba tražiti praktična rješenja. Treba voditi dizajnu koji će olakšati da radimo to što volimo raditi.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

U počecima bavljenja permakulturom, često sam imao poriv da sve radim “što prije”. Tako sam možda i došao do permakulture. Htio sam što prije transformirati zemljište koje uređujem. Imao sam običnu, jednoličnu livadu. Livade ne služe ničemu, ako niste govedo. Livade treba redovito kositi, održavati. Ako ne pokosite na vrijeme, početi će rasti divlje grmlje, pa onda imate mnogo posla da sve stavite pod kontrolu. I koliko god radili, održavali livadu, ona je uvijek samo livada. Htio sam jestivu šumu. Da posvuda rastu stabla, voćke, orasi, kesteni… Htio sam graditi tlo, apsorbirati ugljik iz atmosfere. Htio sam da moja briga o terenu prestane, i da se teren brine o mojim potrebama.

U tim počecima, često bih pročitao izjavu: Pravo vrijeme za sadnju stabala je bilo prije 30 godina. Sljedeće pravo vrijeme je sada!

To je istina. Da sam prije 30 godina nešto posadio, sada bi to bilo veliko stablo, uživao bih u plodovima. Pa kad već ne mogu ispraviti te propuste u prošlosti, odlučio sam sada posaditi stabla. Što prije. Naručiti ću desetke voćaka, stotine grmova. Posadim i čekam. Dok to naraste veliko, ja imam vremena da još malo proučim tu permakulturu. Prelistam koju knjigu, posložim misli u glavi. Odradim permakulturno dizajniranje i sve što uz to ide.

Ono što se kasnije dogodilo, nije bilo baš ugodno. Većina voćaka se nije primila. Zapravo, stotine sadnica su propale prve godine. Možete li zamisliti to razočaranje? Netko je tužan kada mu cvijet na prozoru uvene. Meni je uvenulo stotine stabala, koja su trebala biti nova šuma.

Imperativ da sve bude “što prije”

Iz sadašnje perspektive, mogu vam reći, nikad nije kasno da se naprave takve pogreške. Ne žurite sa krivim koracima i brzopletim odlukama. Neće svijet nikud pobjeći, ima vremena da se stvari naprave kako treba. Ovo se naravno ne odnosi samo na sadnju stabala. Stabla su ovdje samo simbol. Isto vrijedi za pokretanje nekog posla, odrađivanje projekta, završavanje studija i sl. Priroda je spora, ali stvari napravi kako treba. To je model koji treba slijediti. U par godina, malim i promišljenim koracima ćete postići više nego krupnim skokovima. Barem je takvo moje iskustvo.

U redu, reći ćete. Što onda da se radi? Ako se ne sade stabla, što drugo da se radi? Kako da se utječe na okoliš, ekologiju, kako da se osiguraju neki rezultati?

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Ovo je dokument iz portfelja kojim sam se 2023. godine kandidirao za permakulturnu diplomu. Imanje razvijam od 2011. godine. Tijekom tih godina, nekoliko sam puta odradio proces permakulturnog dizajniranja. Dizajn nikad nije dovršena stvar. Ne postoji dovoljno dobar, da se ne može još malo popraviti. Okolnosti se mijenjaju, a dizajn treba pratiti te promjene. Stječu se nova iskustva i svake smo godine sve pametniji. Uviđamo neke propuste u dizajnu koje onda u hodu ispravljamo. Nekad su propusti tako veliki, da je lakše dizajnirati sve iznova.

Ja sam svoj dizajn često dorađivao ili iznova započinjao, a istodobno sam realizirao neki raniji. To je naravno stvorilo nepotrebne troškove, bilo bi bolje da sam otpočetka sve napravio kako treba. Sada imam dizajn sa kojim sam prilično zadovoljan, stvari dobro funkcioniraju. Uz vrlo malo uloženog vremena uspješno gospodarimo sa blizu 6000 m2. Napravili smo kuću, imamo svoju struju. Uzgajamo svoju hranu, koristimo vlastita drva. Djeca imaju prostor za igru, a priroda je i dalje tu. Divlje životinje redovito obilaze imanje, raste kompleksnost i biološka raznolikost. Obnavlja se tlo, gradi se organski sloj.

Nadam se da imate i vi slične potrebe, da ste usred dizajniranja vlastitog imanja. Ili barem razmišljate o sličnom putu. Mogu reći, dugotrajan je to i trnovit put, ali itekako lijep. Biti dobar gospodar jednog komadića ove planete je jako ugodna stvar. Želja mi je sa vama podijeliti kako je naš put izgledao, u nadi da će vama pomoći na vašem putu.

Naziv rada: Razvoj permakulturnog imanja
Kandidat: Nikola Bošnjak
Mentorica: Gordana Dragičević
Vrijeme provedbe: 2011. do 2023.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Često čujem “nemam još svoju zemlju, pa se ne mogu baviti permakulturom“. Ili “imam 2000 m2 zemljišta, što da sad radim?“. To na neki način implicira da je bavljenje permakulturom isto što i uređivanje vlastitog imanja. Ili možda, uzgoj hrane, gradnja kuće. Ipak, rijetki su doista u prilici da imaju slobodan teren na kojem mogu raditi što god isplaniraju. Možda još nemate nekretninu. Možda imate zemlju, ali od nje i živite. Niste u prilici raditi drastične promjene u načinu korištenja. Možda nemate vremena da naučite permakulturu do te mjere da od nje zaista i živite. I što na kraju imamo, jest da se rijetki uopće odvaže na praktičnu primjenu permakulture. Kada to učine, rijetki među njima zaista dođu do željenih rezultata.

Što je to permakultura?

Ako “proguglamo”, naći ćemo slike krivudavih staza kroz seosko imanje. Polukružne ili spiralne gredice, na njima izmješano povrće. Kuće nepravilnih oblika od biološki razgradivih materijala. Bačve sa kišnicom uz kuću, kompostni wc sa urezanim srcem na vratima. Znači, nema šanse da bilo što od toga prakticirate ako imate stalan posao i život vezan uz grad. Ništa od toga ako vas životni partner ne podržava. Ništa od toga ako su vam djeca teenageri koji ne žele trčati na wc preko blatnog kokošinjca. Što ako se redovito selite, ili putujete? Što ako se jednostavno ne osjećate ugodno među ljudima koji se stalno smješkaju? Oni koji sjede na podu, vole se grliti i držati za ruke? Jeste li već shvatili, nije permakultura za vas?

Zašto to nije permakultura?

Permakultura je naizgled skup jednostavnih pravila i stereotipnih detalja. Ako ih površno shvatite, primjenite, dobijete neku karikaturu permakulture. Rješenja koja su izvađena iz konteksta. Beskonačna oponašanja bez jasnih ideja i dubljih shvaćanja. Kad takvo rješenje stavite u stvarno okruženje, dobijete nešto poput donje slike.

Nebitno gospodarite li dvorištem uz kuću ili stotinama hektara na regenerativnoj farmi. I dalje vas okružuje svijet koji vas ne podržava. Čini svaki vaš korak prilično teškim, a vaše rezultate nevažnim. Neki su dovoljno vješti, pa se uspješno sa time nose. Drugi (još) nisu. Sada bi mogli zaključiti, samo neka se to razvija. Uskoro ćemo imati mnogo više uspješnih permakulturnih farmi. Uskoro će svatko uzgajati ponešto hrane za sebe. Uskoro će se mnogi preseliti na selo, živjeti samodostatno. Malim koracima…

Ipak, to se ne događa. Možda nikad i neće, a ako se i dogodi, to neće biti na način da jedno rješenje reproduciramo bezbroj puta. Permakultura ne funkcionira na taj način, zato što ni priroda tako ne funkcionira. Priroda za svaki pojedini slučaj razvija jedinstveno rješenje, a uvijek uz primjenu jednostavnih pravila.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Veoma je važno da uzgajate vlastitu hranu. To ne mora biti sva hrana koju trošite, što često i nije izvedivo. Ipak, nešto bi trebali sami osigurati. Ne govorim o tegli sa začinskim biljem na kuhinjskom prozoru. Ne govorim ni o poslasticama ili multivitaminima iz malog vrta pred kućom. To je sve u redu ako imate mogućnosti. Govorim o hrani koja se jede kada smo gladni. Ona kojom možemo napuniti trbuhe, pa raditi neki fizički zahtjevan posao. To je hrana koja nas čini manje ovisnima o lancu opskrbe. Ona koja ne dopušta da se plašimo tko će koga napasti. Hoće li biti kakav štrajk, hoćemo li primiti mjesečnu plaću. Tek kada se ti strahovi eliminiraju, onda možemo dalje. Onda je lakše saditi stabla, transformirati okoliš, zagovarati promjene u društvu.

Zašto više ljudi ne uzgaja hranu?

Uzgoj hrane u pravilu zahtjeva nešto znanja, discipline, i mnogo uloženog rada. Zahtjeva i da imamo prikladan prostor, potrebne alate i još mnogo čega drugog. Ako vam kažu da to može svatko, i nije uopće teško, to možda misle oni koji nisu pokušali. Ili oni koji imaju sve što treba, uzgajaju hranu već duže vrijeme, i zaboravili su koliko je teško početi.

Evo koliko je zapravo teško. Što ćete ako nemate vlastito zemljište? Što ako imate divlju livadu, ili posve zarastao teren sa grmljem? Što ako je teren toliko kamenit, da je kopanje preteško, možda i nemoguće? Što ako imate vrlo malo slobodnog vremena, čak ni par sati tjedno si ne možete priuštiti? Što ako vam je teren prilično neplodan, treba donositi velike količine gnojiva, komposta? Ili zemljište ugrožavaju divlje životinje, sav trud propadne u jednoj noći?

Moje iskustvo

Ja sam iskusio sve navedeno, i mogao bih nabrajati još stvari koje mogu poći krivo. Odrastao sam u gradu, kao podstanar, i više smo se puta selili u drugi smještaj. Često nismo smjeli niti objesiti sliku na zid, a kamo li napraviti što trajnije. Nisam nikad naučio kako bilo što posaditi, uzgojiti. Kada sam sa 30-ak godina došao u posjed velikog terena i pokušao prakticirati permakulturu, vjerojatno sam učinio sve raspoložive greške.

Mislio sam, koliko može biti teško? Stavi se sjeme u zemlju, zagrne, i čeka neko vrijeme. Prekopao sam tako livadu, posijao povrće, i mjesec dana kasnije je sve zaraslo u travu. Pokušao sam čupati travu među povrćem, ali to je značilo toliko posla da bih morao u vrtu provoditi svako poslijepodne. Jednostavno nisam imao toliko vremena. Zaista nisam znao što da radim, unatoč svim knjigama. Vrt ili livada, uskoro nisam znao gdje je što.

U suhoj zemlji sjeme nije klijalo. U vlažnoj je korov rastao bolje od povrća. Malčiranje je zahtjevalo mnogo rada i teško dostupne resurse. Strojna obrada je uništavala plodnost tla. Ručna obrada je oduzimala ono malo slobodnog vremena.

Moji rezultati

Zadržimo se zasad na lošim rezultatima. Čisto da budemo korektni, što se sve može desiti. Tanak sloj zemlje na kamenitoj podlozi je značio da sam jako ovisan o navodnjavanju. Znao bih svakog vikenda navodnjavati iz vodovoda, i još je bilo malo. Ako bih propustio tjedni ritual zbog drugih obaveza, mnogo biljaka bi mi se osušilo. Vrt bi ubrzo preuzele rijetke otporne biljke, koje smo onda imali u prevelikim količinama. Korisno samo ako bilježite kilograme povrća, ali ne i stvarnu korist, tj. neovisnost o dućanu.

Zemlja je bila prilično neplodna. Primjerice kukuruz bi narasao do koljena, sa stabljikom debljine olovke. To sam pokušao riješiti permakulturnom polikulturom. Izmiješao fiksatore dušika, začinsko bilje i cvijeće sa zahtjevnim povrćem. Kažu, tako će se biljke brinuti jedna o drugoj. Jesu, brinule su se jedna o drugoj, ali ne i o meni. Narasla je džungla u kojoj nisam na vrijeme pronašao plodove. Otišlo sve u sjeme, ili pojeli zečevi.

Pokušao sam oponašati susjede koji strojno obrađuju. Orao sam vrt, usitnjavao zemlju motornim kultivatorom. Sadio polje krumpira, gnojio ekološkim gnojivima. Okopavao, nagrtao, čupao korov. Jedne bi godine bilo ok, sljedeće slabiji urod, pa došle zlatice, plamenjača… Sve više rada uz sve slabije rezultate.

Kako uzgoj hrane zapravo treba izgledati?

Za nas sa malo slobodnog vremena, hrana bi trebala rasti sama od sebe. Ali zaista! Uzgoj ne smije ovisiti o tome u kakvom smo zdravstvenom stanju, te koliko imamo slobodnog vremena. Ako bi mogli samo posaditi pa zaboraviti, bilo bi super.

Hrana bi trebala biti hranjiva, tj. bogata energijom i nutrijentima. Mora nas održavati zdravima i snažnima, a ne samo sitima. Mora biti nešto što možemo jesti u većim količinama, redovito i često.

Hrana bi trebala biti dostupna cijele godine. Ne možemo ovisiti o sezonskim plodovima, pa gladovati u periodu kada ih nema. Idealno bi bilo da se može brati tijekom cijele godine. Ili pobrati jednom, pa čuvati više mjeseci.

Uzgoj bi trebao biti otporan na pogreške i neznanje. Vješt vrtlar će s lakoćom održavati desetke zahtjevnih kultura. Iskusan farmer će bez problema osigurati izobilje mesa, mlijeka ili jaja. Ali, mi smo nešto manje vješti. Treba nam hrana koja neće uginuti jer smo je zaboravili nahraniti.

Evo kako ja dolazim do hrane koja nas hrani cijele godine, i metoda funkcionira koliko god bio zauzet. Funkcionira sa različitim namirnicama, u raznim godišnjim dobima. Funkcionira na kamenitom terenu i oranici, bez gnojenja, zalijevanja, borbe sa korovima i sl.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola