Jesmo li negdje zapeli?

Poput junaka sa naslovne slike, vjerojatno imamo jasnu ideju gdje želimo stići, ali je nejasan put do tog cilja. Ako inzistiramo da svaki korak mora doslovno biti usmjeren prema tom cilju, vjerojatno ćemo negdje zapeti. Naći ćemo se na mjestu sa kojeg je nemoguće nastaviti, ili je naredni korak pretežak, opasan… Ja sam prilikom razvoja svog imanja često zapinjao baš na ovaj način. Gledao kako se permakulturni projekti gotovo sami od sebe realiziraju, pa očekivao da će i moji tako. Jer, kao, surađujemo sa prirodom, pa će priroda odraditi sav posao. Napravio neku kućicu od dasaka, pa očekivao da će obitelj sa dvoje djece u njoj spavati. Na neobrađenu livadu bacio šaku sjemenja, jer, tako to priroda radi. Kopao jezera, sadio stabla, sve bez nekog reda i plana. Rješavao sam probleme koje nisam imao, da bih si napravio nove koje imam i danas.

Nastavite čitati

Posadi stablo što prije!

U počecima bavljenja permakulturom, često sam imao poriv da sve radim “što prije”. Tako sam možda i došao do permakulture. Htio sam što prije transformirati zemljište koje uređujem. Imao sam običnu, jednoličnu livadu. Livade ne služe ničemu, ako niste govedo. Livade treba redovito kositi, održavati. Ako ne pokosite na vrijeme, početi će rasti divlje grmlje, pa onda imate mnogo posla da sve stavite pod kontrolu. I koliko god radili, održavali livadu, ona je uvijek samo livada. Htio sam jestivu šumu. Da posvuda rastu stabla, voćke, orasi, kesteni… Htio sam graditi tlo, apsorbirati ugljik iz atmosfere. Htio sam da moja briga o terenu prestane, i da se teren brine o mojim potrebama.

Nastavite čitati