Jesmo li negdje zapeli?

Permakultura nam pruža novi pogled na svjetske probleme i sugerira konkretna rješenja. Kupite zemljište ili zagospodarite onim što već imate. Sagradite energetski učinkovitu kuću od prirodnih materijala. Opremite ju lokalnim izvorima obnovljive energije, poput solarnih panela, vodenice ili vjetroturbine. Oblikujte teren tako da akumulira vodu za sušna razdoblja. Posadite raznolike kulture, birajući biljke koje se međusobno podržavaju i obnavljaju tlo. Uključite kompostiranje i reciklažu kako biste smanjili otpad i vratili hranjive tvari u ekosustav. Stvorite staništa za lokalne životinjske vrste i podržite prirodnu ravnotežu… itd. Permakultura vas potiče da živite u harmoniji s prirodom, čineći svoj životni prostor održivim i otpornim na promjene. Istovremeno, doprinosite i globalnim ekološkim naporima. Što više ovakvih sustava učinili bi i svijet boljim mjestom, zar ne?

Pa, sad se nameće pitanje, zašto onda nema više ovakvih sustava? Zašto i dalje protestiramo oko skupih namirnica ili cijena goriva? Zar nisu rješenja za te, i mnoge druge aktualne probleme, odavno poznata? Mislim, nije problem pronaći primjere ljudi koji si sami osiguravaju sve što im treba za život. Zajednice koje funkcioniraju bez novca, utemeljene na suradnji, a ne sukobima i nadmetanjima. Pa ako znamo za rješenja, a i dalje čekamo da netko riješi problem, da se nešto desi… Gdje smo, dakle, zapeli?

Put do cilja nije pravocrtan

Poput junaka sa naslovne slike, vjerojatno imamo jasnu ideju gdje želimo stići, ali je nejasan put do tog cilja. Ako inzistiramo da svaki korak mora doslovno biti usmjeren prema tom cilju, vjerojatno ćemo negdje zapeti. Naći ćemo se na mjestu sa kojeg je nemoguće nastaviti, ili je naredni korak pretežak, opasan… Ja sam prilikom razvoja svog imanja često zapinjao baš na ovaj način. Gledao kako se permakulturni projekti gotovo sami od sebe realiziraju, pa očekivao da će i moji tako. Jer, kao, surađujemo sa prirodom, pa će priroda odraditi sav posao. Napravio neku kućicu od dasaka, pa očekivao da će obitelj sa dvoje djece u njoj spavati. Na neobrađenu livadu bacio šaku sjemenja, jer, tako to priroda radi. Kopao jezera, sadio stabla, sve bez nekog reda i plana. Rješavao sam probleme koje nisam imao, da bih si napravio nove koje imam i danas.

Za ilustraciju, nacrtao sam sljedeći primjer. Djevojka želi doći do trgovine koja prodaje lokalno uzgojeno povrće. Na njenom putu je krivudava rijeka. Koji bi joj put preporučili?

U permakulturi su slični izazovi na svakom koraku, i često ljudi odaberu put koji nije uopće izvediv. Ili nije toliko lagan koliko je u početku izgledalo. Većinu opisanih grešaka sam i sam napravio, pa da vidimo tipične greške.

Preveliki koraci u novu kulturu

Permakultura je toliko privlačna, da sam odmah htio prihvatiti sve što mi nudi. Preseliti se iz grada u šumu, prestati koristiti novac, graditi onim što nađem u okolišu… Sve sam htio već prve godine. Nisam uzeo u obzir da ljudi nisu računala koja se jednostavno reprogramiraju. Svi nosimo ogroman teret dosadašnjih iskustava, integrirani smo u zajednice koje imaju neke svoje planove… Ja bih recimo mogao napraviti radikalne promjene u svom životu da nisam u braku, da nemam djecu. Ako pretjeram sa svojim očekivanjima, povećavaju se razlike između mene i drugih članova, obitelj se raspada. Isto vrijedi neovisno u kakvoj zajednici se trenutno nalazili. To može biti radna sredina, krug prijatelja ili čak šira društvena zajednica. Svaka promjena, ma koliko bila ispravna ili poželjna, dolazi s izazovima prilagodbe. Ljudi se teško odvajaju od poznatog i sigurnog, čak i kada to poznato nije nužno najbolje za njih.

Precjenjivanje vlastitog znanja

Pročitao sam nekoliko knjiga, pogledao brojne sate videozapisa, i sve izgleda tako jednostavno. Krenuo sam sa prvim zahvatima i shvatio da je stvarnost malo drugačija. Konstrukcije koje sam gradio su se raspale. Kompostni wc nije funkcionirao dobro. Snijeg mi je polomio posađene voćke. Nisam imao dovoljno snage da odradim planirane poslove za taj dan. Bilo je potrebno nekoliko godina da upoznam samoga sebe i shvatim koliko malo znam.

Permakultura nije samo teorijsko znanje. Ona zahtijeva duboko razumijevanje lokalnih uvjeta, poput klime, tla, vodenih tokova, pa čak i društvenih dinamika. Najveći korak u razvoju vlastitog imanja napravio sam kada sam si priznao da neke stvari jednostavno ne znam. Ne znam graditi, pa sam angažirao profesionalne graditelje. Ne znam uzgajati hranu bez kopanja, ali moj susjed redovito kopa i uzgoji ogromne količine hrane. Za početak sam se oslonio na njegovo znanje i praksu i krenuo od onoga što funkcionira. Kasnije sam malim koracima zamjenjivao te prakse nekim održivijima.

Dogmatski pristup

Permakultura se često promovira kao nešto ispravno, u kontrastu sa svim ostalim što je “neispravno”. Pa tako “ismijava” razne prakse koje očito funkcioniraju ili su potrebne. Neke od tih praksi su recimo:

• gradnja ciglom i betonom
• korištenje strojeva u poljoprivredi
• uzgoj hrane na urednim, pravocrtnim gredicama
• monokulturne parcele
• život u gradu
• aktivnosti koje nisu korištenje zemljišta…

Samom definicijom, permakultura bi trebala uključivati veoma širok pogled na stvari koje nas okružuju. Umjesto toga, kod većine praktičara primjećujem veoma rigidni stav i osudu onih koji su više fleksibilni. Troše vrijeme koje nemaju da bi uštedjeli novac koji imaju. Na kraju rezultata nema, pa oblikuju neku svoju stvarnost u kojoj upravo to što su postigli ima posebnu važnost. Maštaju o spašavanju svijeta, a onda se zadovolje time što su potpisali neku peticiju, pješačili na posao… Mislim da nam u permakulturi prije svega trebaju konkretni rezultati, a dogme nam samo stoje na putu. Toliko toga “ne smijemo”, kao da smo minirali put prema onom što želimo postići.

Podcjenjivanje fizičkog rada i resursa

Nakon 15-ak godina u permakulturi, garantiram vam kako je za svaki uspjeh bilo potrebno izuzetno mnogo rada. Možete neko vrijeme uživati u idejama kako će se projekti sami od sebe realizirati. To je dobro da nam da poticaj da nešto ostvarimo. Sami sebe malo zavaramo da će biti lako, pa krenemo putem kojim rijetki kreću. Već kad smo na tom putu, onda gazimo korak po korak, kao zaljubljeni teenageri. Kad shvatimo da nije baš lako, već je prekasno da bi se vratili, pa idemo dalje. Taj dio je u redu, ali ipak treba ostati realan. Radi se sve ono što rade i ljudi bez permakulture, plus sve ovo novo. Tko nije spreman uložiti dvostruki napor da nešto ostvari, teško da može očekivati rezultate. Ali vrijedi!

Zanemarivanje ekonomske održivosti

Na moju žalost, živimo u svijetu koji se vrti oko novca. Kao roditelj, prisiljen sam stalno plaćati kojekakve gluposti. Troškove vezane uz školu, odjeću i obuću, izlete, instrukcije… Volio bih da je svijet drugačiji, da djeca mogu samnom biti na imanju, vrtlarimo, prodajemo povrće i svi veseli. Umjesto toga, prisiljen sam imati redovite prihode, dakle raditi za novac. Plus troškove za razvoj imanja, sjeme, sadnice, opremu… Gdje god se okrenem, svi traže novac. A onda kad pogledam vlastiti dizajn imanja, pa i većinu dizajna svojih kolega, nigdje se ne spominje novac. Kao da ćemo živjeti od salate, mrkve ili jabuka.

Naravno da se slažem, problem je u potrošnji. Treba krenuti od toga da si sami osiguramo što god možemo. Koristim vlastita drva iz šume, imam vlastitu struju sa krova. Imam izobilje vode na imanju, uzgajam preko tone vlastite hrane. Znam izraditi razne alate, sam ugrađujem i održavam sustave za struju, vodu… I opet moram kupiti preko 70% stvari. A imanje nije posloženo na način da generira bilo kakve prihode, nego samo da smanjuje potrošnju.

Zašto put do cilja nije pravocrtan?

Opisao sam par prepreka koje sam ja iskusio na svom putu. Sigurno da ih ima još mnogo, ne radi se sad o tome. Radi se o tome da imamo u vidu neki idealan svijet u kojem ljudi surađuju međusobno, sa prirodom… Ali put do tog svijeta vodi kroz trnje i kamenje. Vodi kroz brojne kompromise, skretanja i krivudanja. Ne postoje univerzalni odgovori je li neki potez prav ili kriv, te napredujete li u pravom smjeru. I posve sigurno, nećemo svi krenuti istim putem.

Vidimo put, ali ne i cilj

Do sad sam opisivao razne situacije kada želimo nešto postići, ali nam to ne polazi za rukom. Postoje, naravno, i suprotne situacije. Ima ljudi koji samo žele nešto učiniti, bez jasne motivacije, razloga. Sretao sam ljude koji bi “samo tako” gradili raketne peći, gredice u obliku spirala… Što je najbolje, sve im to polazi za rukom. Pokrili su krov zemljom, travom, i sad imaju zeleni krov. Isprobavali su samoniklo bilje i zaključili da je neka bobica jestiva. Ponovno bih mogao nabrojati desetke takvih situacija, a mene svaki put zanima: I što sa time? Kuda to vodi, koji problem to rješava?

Nabavio sam patke, ali nemam puževa

Ako vam nije jasan izraz, evo kratko… U permakulturi je čest problem sa puževima u vrtu. I jedno od permakulturnih rješenja je da se nabave patke koje jedu puževe. To rješenje je postalo toliko “cool” da patke nabavljaju i ljudi koji nemaju problem sa puževima. Sad moraju uzgajati puževe da hrane patke. Rješavaju problem koji nemaju. I ta situacija mi je prilično poznata.

Ja sam recimo kopao jezerce kako bi se u njemu naselile žabe koje bi isto tako čuvale vrt od insekata. A bioraznolikost kod mene je toliko visoka, da nemam nikakvih problema sa insektima. Posadio sam drvored zimzelenog drveća sa sjeverne strane kuće, jer se “tako radi u permakulturi”. Hladni vjetrovi pušu sa sjevera, pa će visoko drveće zaštititi kuću od hladnoće. I nakon što sam posadio, shvatio sam da kod mene nikad ne puše vjetar sa sjevera. Imam tako zanimljivu mikrolokaciju da vjetar gotovo uvijek puše sa juga. A ja sve otvorio prema jugu da imam što više svjetlosti.

Malčiram, dakle postojim

Neki ljudi uporno svode permakulturu na jedan njen detalj, neku popularnu praksu koja im se sviđa. Da, malčirani vrt gubi manje vlage, pa je lakše održavati ga tijekom ljeta. I što sada sa time? Kako to povećava vašu samodostatnost, kako to spašava svijet? Doslovno sam vidio ljude koji posade jednu rajčicu i malčiraju je nekim travčicama, pa to izjednače sa “permakulturnim vrtom”. Ili razbiju stare drvene palete, naprave od njih neku nepotrebnu sjedalicu. Bitno da je od paleta. Sve neki pothvati koji kreću od rješenja pa traže problem koji se može tim rješenjem zadovoljiti.

Sve su to prakse koje često imaju svoje razloge, ali nisu “rješenje za sve”. Rekao bih, krenite od cilja koji vam je dovoljno važan, pa gradite put koji vam najviše odgovara. Ako zapne, javite. Mislim da se dio problema riješi već kada ga identificiramo. Ili se javi netko tko ima ideju kako dalje…