NEJEDNAKOST, EPIDEMIOLOGIJA I EKONOMIJA

Transkript emisije Skalanada 13.05.2016.

Uvodno. U prošloj emisiji smo po drugi put spominjali parolu briselskih aktivista „Mijenjajte sustav, a ne klimu“, pa smo to onda ilustrirali jednom od alternativa: bezuvjetnim osnovnim primanjem. Rekli ste da ćemo i u ovoj emisiji nastaviti s alternativama. Danas je petak, 13-ti, ružno vrijeme, trebalo bi nam nešto pozitivno, da nas razvedri. Da li će među alternativama o kojima ćemo danas govoriti biti i takvih?

Pa pozitivno je da se svijet budi. Traži da se mijenjanja sustav! Mi spadamo među one pospanije, ali doći će to i do nas. Postojeći sustav je pomno dizajniran da podilazi površnim predođbama, željama i nadama masa, dok se stvarnost upravlja prema interesima elita. Pritom, nikakve nevolje masa (ratovi, nasilje, bijeda, glad, nezaposlenost, bolesti, valovi izbjeglica…) ne odvraćaju elite od davanja prioriteta svojim interesima. Sve više ljudi sve jasnije to vidi i shvaća da je problem u sustavu i ovo stanje jednostavno više ne mogu niti žele trpjeti. Socijalni nemiri događaju se svugdje po svijetu, u Europi naročito. U 30 gradova Francuske to traje već tjednima. Sada se organizira konvergencija svih tih otpora u jedinstveni globalni zahtjev za promjenom sustava. Ne znam da li netko nešto kod nas priprema, ali u nedjelju, 15.05. je svjetski dan akcije u tom smislu.  

2. Službeni mediji tu i tamo izvještavaju ako je tijekom nekih demonstracija bilo nasilja i sukoba s policijom, ali se malo govori o uzrocima prosvjeda, pogotovo onih koji su prošli mirno. Kao da ih nije ni bilo. Šira javnost za mnoga zbivanja uopće ne zna, barem ne od medija.

Ja kod nas, primjerice, nisam zapazio informaciju o činjenici da Caritas Europa provodi kampanju zagovaranja da se prekine sa aktualnim politikama štednje i radikalno ojačaju sustavi socijalne zaštite u cijeloj Europskoj uniji. Odite na njihove web stranice pa pogledajte prigodni animirani filmić, u kojem narator govori:

Draga Europo, što ti se to događa? Ljudi gube svoja radna mjesta, svoje domove. Gube kontrolu nad svojim životima. Tvoja Strategija Europa 2020. trebala im je pomoći, a stvari postaju samo još gore. Već 123 milijuna tvojih stanovnika živi u siromaštvu. A potrošnja luksuzne robe nikada nije bila veća. U cijeloj tvojoj povijesti, razlika između bogatih i siromašnih nije bila toliko dramatična. Zašto nastavljaš podrivati svoje sustave zaštite? Kad si postala toliko opsjednuta s financijama i s rastom, da isključuješ i napuštaš ljude? Nije li vrijeme da ljudi ponovo postanu tvoj prioritet? Molim te, napusti svoju opsjednutost politikom štednje, i fokusiraj se na ono što je doista važno…

ima toga još, sami pogledajte.

3. Lako što vi niste znali za kampanju Caritas Europa, ali izgleda da za nju nisu čuli ni u Vladi. Oštri rezovi, usmjerenost na rast, to je pravac djelovanja naše Vlade, uz suzdržano odobravanje EC, banaka, poslodavaca i MMF-a, jer, po njima, trebalo bi to još više i jače. No, naša Vlada je demokratski izabrana, pa to posredno znači da smo i mi koji smo ju izabrali željeli takav razvoj događaja? 

Sadašnji sustav tako djeluje svugdje po svijetu. Stvara se privid da se sve događa kako narod hoće i na opću korist. Demokratske zemlje imaju demokratske izbore. No, uspješnost predizborne kampanje neke stranke ili pojedinca uvelike ovisi o kvaliteti njena nastupa i učestalosti njena pojavljivanja u medijima – što ovisi o novcu. Kako najbogatiji mogu dati najviše priloga za kampanju, njihov utjecaj na to tko će biti izabran i kakvu će politiku provoditi tijekom mandata je nadmoćan. Na PR agencijama i stručnjacima ostaje da predizbornu kampanju prilagode onome što narod želi čuti, a narod će onda „izabrati“ najbolju mu opciju, koja je, gle koincidencije, financirana od najbogatijih. I onda se to zove demokracija – vladavina naroda. Ali, ni u jednoj zemlji predizborna želja naroda nije bila, primjerice, da ih se pošalje ginuti u nekom ratu zbog kontrole nad resursima druge zemlje, da se zbog slobodne trgovine po pravilima WTO-a upropaštava vlastita industrija i poljoprivreda, da se privatiziraju javna dobra (voda, šume, zemlja), da prava banaka budu ispred egzistencijalnih potreba ljudi, da se smanjuju ili ukidaju socijalna prava, da se legalizira poslovanje preko poreskih rajeva kako bi bogati mogli izbjegavati plaćanje poreza u zemlji u kojoj posluju, da se zbog zarada korporacija onečišćuje zrak, voda, okoliš i ugrožava zdravlje lokalnim ljudima… a ipak se to stalno događa! Tako da demokratski izbori sve više liče na pravo roba da odabere robovlasnika, jer nakon izbora i tako više na ništa ne može utjecati. Barem ne dok pristaje na pravila igre bogate manjine.

4. Puno je razlika u nijansama demokratskih prilika i prakse od zemlje do zemlje. Kako onda postići konvergenciju svih tih zahtjeva za mijenjanjem sustava, kada ni sustavi nisu sasvim identični – nije ista situacija kod nas i u Švedskoj ili Bugarskoj?               

Na ovom planu vrlo je aktivna neprofitna civilna udruga Share The World’s Resources (London), u Hrvatskoj bi je vjerojatno zvali Dijelimo svjetske resurse, a koja ima status konzultanta Ekonomskog i socijalnog savjeta UN-a. Osnivač joj je Mohammed Mesbahi, a 28. svibnja će iz tiska izaći njegova knjiga (za mlade!): Heralding Article 25: A People’s Strategy for World Transformation, ja ću to prevesti kao: Nastupa Članak 25: Strategija naroda za transformaciju svijeta. U svojoj knjizi Mohammed iznosi prijedloge novog stupnja globalnog aktivizma, viziju dalekosežnih i kontinuiranih mirnih protesta koji bi mogli ujediniti narode svih zemalja. Svi ljudi dobre volje trebali bi prihvatiti kao moto svog djelovanja davno dogovoreni Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a, a to bi onda moglo imati duboke implikacije na usmjeravanje buduće međunarodne politike i globalnog razvoja. Ovo je osobito važno za mlade, jer se počelo sve više zveckati oružjem po svijetu, a to ne može riješiti ništa, ali može uništiti sve, pa ću pročitati Članak 25 Opće deklaracije o ljudskim pravima:

Svatko ima pravo na standard življenja adekvatan za zdravlje i dobrobit njega i njegove obitelji, što uključuje hranu, odjeću, stanovanje i medicinsku njegu i najpotrebnije socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, invaliditeta, udovištva, starosti ili nedostatka sredstava za život u okolnostima izvan njegove kontrole. 

Materinstvo i djetinjstvo zslužuju osobitu skrb i pomoć. Sva djeca, bračna ili vanbračna, moraju uživati jednaku socijalnu zaštitu.

Opća deklaracija o ljudskim pravima je usuglašena i usvojena 1948., odmah iza II svj. rata, jer se već onda znalo da se to može, ako se hoće! Blokovske podjele, pa neoliberalizam, učinili su da ju malo tko još spominje. Ali, kako kaže Caritas Europe vrijeme je da ljudi ponovo postanu prioritet. 

5. Očigledno će moći ponovo postati prioritet samo ako se dobro organiziraju i budu uporni. No, da li je to realno u društvu koje je atomizirano kao nikada u povijesti?

Mislim da bi mladi morali malo na stranu staviti svoje pametne telefone i obratiti pozornost na globalna kretanja. Vladajuće elite odgađaju prilagodbe na CC, na potrošenost bitnih resursa i na stanje okoliša jer su fokusirani na rast BDP-a, koji se podmeće kao nešto jako važno za njihovu kvalitetu življenja. A zapravo je stanje javnog zdravlja puno bolji indikator kvalitete življenja od BDP-a, i dokazano, što je veća jednakost opća dobrobit ljudi je bolja i traži manje države. No, znamo, nejednakost sada dramatično raste. Dok novije studije (Jason Hickel-London School of Economics) pokazuju da čak 60% čovječanstva živi u siromaštvu (više nego ikada u povijesti), 64 najbogatija pojedinca imaju više novaca od najsiromašnije polovice čovječanstva (3,5 mlrd.) i pritom najbogatiji u poreskim rajevima drže 10-30% globalnog BDP-a da ne bi ni porez platili svojoj zemlji (to uključuje i Donalda Trumpa i Hillary Clinton)! A mi u Hrvatskoj, baš zazivamo te i takve investitore jer, navodno, samo tako možemo povećati rast BDP-a i smanjiti vanjske dugove. Koliko je perspektivna takva gospodarska politika najbolje ilustriraju iskustva onih u koje se ugledamo. SAD su do 1970tih godina uspijevale na 1$ duga postići porast BDP-a od 1$. Od tada dug raste brže od BDP-a, da bi sada za svaki 1$ rasta BDP-a SAD trebale 5,5$ duga. To se neminovno događa kada su neobnovljivi resursi u velikoj mjeri potrošeni. Tada svaki rast pati od padajućih prinosa (ulažete sve više a dobijate sve manje). E, kako će ista ta taktika i matematika rješiti naše probleme, ne bih o tome u petak 13-tog.

Zato dragi mladi ljudi, znajte da je generacija vaših roditelja s današnjim gospodarskim sustavom vrlo opasno zastranila, opasno po VAS! Zato naučite napamet Članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima – i borite se za njega!