ZAUSTAVLJAČI RAZMIŠLJANJA

Transkript emisije Skalanada 24.11.2017.

Snimka emisije

Uvodno. Znanost nam na stol svakodnevno baca nove dokaze o razmjerama devastacija koje čovjek svojim djelovanjem čini planetu, a time i sebi. Već desetljećima znamo: da se klima mijenja, da se gubi bioraznolikost, da su neobnovljivi resursi pri kraju, da su socijalne razlike između najbogatijih i najsiromašnijih najveće u povijesti čovječanstva. Mada ti pokazatelji upozoravaju da sadašnji kurs našu civilizaciju vodi samouništenju, taj kurs se ne mijenja. Gdje „puca veza“ između znanstvenika i svih nas? Ljudi su navodno najinteligentnija bića na svijetu, a ponašaju se neinteligentno?!

Problem je izgleda evolucijski. Kao vrsta smo davno nastali i oblikovani za neki način življenja koji je odavno nestao, a u zadnjih nekoliko generacija prolazimo kroz razdoblje sve ubrzanijih promjena (u proizvodnji, u potrošnji, u okolišu, u stanovništvu..), a s tako brzim promjenama se ni jedna ranija generacija čovječanstva nije imala priliku suočiti. Tako da nemamo ranijih iskustava o tome kako bi se trebali ponašati u situaciji u kojoj se sada nalazimo, a naročito ne u situaciji prema kojoj idemo. Zato do potrebnih rješenja možemo doći samo razmišljanjem. A situacija je složena, svaki problem je povezan s još „X“ drugih problema, i sve bi ih trebalo usmjeravati u poželjnom smjeru, jer ne pomaže ako rješavanjem jednog problema nastane još više novih. Dakle, da bismo se bavili tako složenim problemima, koji presjecaju sve sektore društva i sve znanstvene discipline, morali bismo angažirati najbolje umove planeta iz svih disciplina da zajednički rade na traženju novog modela življenja koji neće voditi uništavanju planeta, a koji će uz to biti tehnički provediv i socijalno prihvatljiv, pa će ga ljudi htjeti provoditi u život.

2. Vjerojatno je većina slušatelja čula za IPPC – Međuvladin panel za klimatske promjene – to je jedno veliko UN-ovo međunarodno tijelo sastavljeno od najboljih klimatskih stručnjaka iz cijelog svijeta. No, to tijelo se bavi samo klimom, a ne i svim ostalim resursnim, biološkim i društvenim problemima svijeta. Nije mi poznato da li negdje postoji neko međunarodno tijelo čija bi domena djelovanja bila još puno veća od one od IPCC-a, odnosno, tijelo koje traga za formulom opstanka čovječanstva?

Nema ga. To nije ničiji zadatak niti područje rada! Globalizacija nas je svih specijalizirala. Znanost naročito. Znanstvenik Joe Brewer, koji se bavi strategijama promjena, svašta je do sada izučavao: fiziku, filozofiju, primijenjenu matematiku, znanost o atmosferi, kompleksne sustave. Svim time se bavio svjestan da čovječanstvo prolazi kroz najturbulentnije i najkompleksnije promjene u svojoj povijesti, a želeći da se pridruži onima koji traže odgovor na pitanje: Kako da stvorimo skup znanja i provjerene prakse kakav je potreban da bi mogli usmjeravati kolektivnu evoluciju naše vrste kroz ova vremena iznimnih prijetnji? Joe je ustanovio da na Zemlji ne postoje doktorski studiji koji bi svoje studente pripremali da se nose s navedenom situacijom. Svaki fakultet ima neku svoju domenu rada i eksperte za pojedina područja. Eksperti iz raznih područja obično sudjeluju i u formuliranju programa istraživanja koji će biti financirani javnim novcem. Dakle, istražuje se i financira samo ono što se unutar postojećeg sustava, s mnogo zasebnih silosa, može dogovoriti. Bude tu i zanimljivih interdisciplinarnih tema i velikih međunarodnih istraživačkih napora poput onih od IPCC-a, Projekta Ljudski genom ili CERN-a, ali više od toga ne. Nema institucije koja bi na sebe uzela zadatak da na sveobuhvatan način sagleda ljudske i ekološke sustave kako bi stvorila pretpostavke za dizajniranje i provedbu takvih politika na svim razinama društva, koje bi omogućile da se ne dogodi kolaps planetarnih razmjera. Drugim riječima, kaže Joe: Nitko ne obrazuje ljude koji bi znali što treba raditi da čovječanstvo samo sebe ne bi gurnulo u civilizacijski ambis.

3. To doista izgleda nevjerojatno. Da to ne primjećuju oni iz politike još se može shvatiti. Politka djeluje u izbornim ciklusima, unutar kojih su najuspješniji oni koji najuspješnije žongliraju između potreba javnosti, interesa tuzemnih i inozemnih financijskih i drugih utjecajnih krugova, i međustranačkih odnosa. No, kako razumjeti pasivnost akademske zajednice, koja bi javnosti trebala tumačiti planetarna zbivanja i  za budućnost pripremati generacije mladih, kad ona o toj budućnosti ne raspravlja izvan svojih silosa. Što bi nam mogla vrijediti sva suvremena specijalistička znanja i sveopća informatička pismenost, ako iz nehata učinimo da naš planet postane nenaseljiv za čovjeka? Sva naša znanja, vještine i postignuća time postaju nebitna. Očekivalo bi se da to razumije akademska zajednica. U čemu je njen problem? 

Svi smo mi samo ljudi i na većinu nas djeluju neki obrasci vjerovanja kakvi su razvijani i u dalekoj prošlosti. John Michael Greer ih naziva „zaustavljači razmišljanja“, a vrlo su pogodni za usmjeravanje, pa i manipuliranje ljudima. Netko, recimo, usvoji obrazac da manifestira bezrezervnu odbojnost prema osobi za koju sazna da je: Šiit, Katolik, crnac, Srbin, gay, član Armade, emigrant ili nešto deseto. Tko jednom usvoji takav obrazac, taj nema potrebu preispitivati zašto mrzi te ljude. U ekstremnim okolnostima to mu može biti dovoljan povod za nasilje nad njima. Još su veći problem  „zaustavljači razmišljanja“ koji djeluju na čitave nacije, pa i globalno. To se događa kada neki obrazac vjerovanja usvoji većina, pa onda njime svatko sam sebe sputava u razmišljanju. Takav je slučaj s „gospodarskim rastom“. Opći obrazac vjerovanja je da je „gospodarski rast“ nužan i pozitivan  za društvo, jer se tako ostvaruje „napredak“ – što god to za svakog od nas značilo, ali uspjelo se postići da svatko očekuje da bi s rastom i njemu moglo biti bolje. Tu naše daljnje razmišljanje o rastu, posljedicama rasta, i uopće smislenosti samog rasta prestaje. Fokusiramo se samo na to KAKO? Onda nam ekonomisti i poslovni ljudi objasne da nam za potaknuti rast trebaju investicije, i to uglavnom strane, jer svog kapitala nemamo dovoljno. A kapital ide tamo gdje su mu uvjeti povoljniji – „konkurentniji“. Jeste li primijetili kako se težište priče naglo premjestilo s dobrobiti čovjeka na dobrobit kapitala? Vi podržavate stalni rast jer mislite da netko time nastoji da vama bude bolje, a sada ispada da do toga može doći samo ako prije toga bude bolje kapitalu, tj. onima koji već imaju najviše! A kapitalu je bolje tamo gdje se posluje s manje troškova, odnosno: ako mu kao znak dobrodošlice vi izgradite infrastrukturu, ako mu osigurate niske poreze (iz kojih se alimentiraju sve one zajedničke potrebe običnih ljudi), ako su ljudi spremni raditi za manje plaće (još bolje i bez njih – a procjenjuje se da u svijetu danas ima 40 milijuna robova!), a osobito ako se investitore manje gnjavi s mjerama zaštite okoliša. I tek tada, onaj tko se barem za trenutak odupre „zaustavljaču razmišljanja“ u svojoj glavi, može shvatiti da je stalni rast kao model nastao i da se održava zbog potreba kapitala, a ne običnog čovjeka. Rast ima prioritet nad vašim zdravljem – i kad su u pitanju porezi od kojih ovisi zdravstveni sustav i kad za posljedicu ima onečišćenja okoliša; rast ima prioritet i kada se odlučuje o ratovima za resurse ili kada se zbog eksploatacije resursa lokalnom stanovništvu uništava životno stanište – što milijunima ljudi pretvara život u pakao; rast ima prioritet i sad, kad je već evidentno da vodi samouništenju ljudske vrste. Svojim stečenim potrošačkim navikama većina nas sudjeluje u tom procesu iz neznanja, mada smo baš mi prve njegove žrtve. A oni koji znaju što se zbiva, ne mare o posljedicama dok god iz sadašnjeg modela izvlače korist.

4. Izgleda kao da nema nikog voljnog da se pozabavi stvarnim planetarnim problemima. Političari to ne znaju, niti im je to prioritet; a znastvenici su uglavnom zarobljeni i okupirani prilikama unutar svojih silosa. Da li su onda obični ljudi prepušteni sami sebi da se snalaze u vremenima „najturbulentnijih i najkompleksnijih promjena u ljudskoj povijesti“ (kako kaže Joe), ili im možda netko ipak može pomoći? 

Čini se da može! Možda će vas iznenaditi, ali po dr. Samuelu Alexander-u iz Melbourna, pomoć bi mogla stići od UMJETNIKA! Da to malo objasnimo. Da bismo očuvali za naš opstanak dostatan biološki kapacitet planeta, mi moramo radikalno i u kratkom vremenu smanjiti potrošnju prirodnih resursa, kao i samu devastaciju prirode. To je praktično provedivo samo ako se eliminira većina današnje enormne cirkulacije i mobilnosti roba i ljudi, dakle ako se naš način življenja u najvećoj mjeri lokalizira. To znači da bi većinu svojih osnovnih potreba u hrani, energiji, raznim robama i uslugama u buduće trebali namirivati lokalno. Naš problem je što smo skoro dva stoljeća sustavno poticani na potrošnju, jer je to odgovaralo potrebama kapitala. To se radilo svim sredstvima, pa se tome podredila i estetika življenja. Ljudi su naučeni da svojom potrošnjom, stilom i posjedovanjem imovine pokazuju drugima tko su i kojem društvenom sloju pripadaju. No, pravo savršenstvo postignuto je usađivanjem u ljude vjerovanja da bez obzira na to koliko imovine već imaju, ono što im u životu još nedostaje su: još novaca i još imovine. Zato, da bi se mogla učiniti društveno-ekonomska promjena od ove sadašnje koja počiva na opčinjenosti rastom, na onu koja zagovara skromnost u potrošnji i lokalizaciju, potrebno je estetiku življenja obrnuti naglavce. A takve stvari ne idu bez umjetnika. Samuel predlaže da se počne od odjeće: da umjesto sajmova mode koji stalno nameću nove trendove, novi odjevni predmeti budu dizajnirani tako da budu komotni, da dugo traju, da s njima možete ići na posao, ali i slobodno ležati na travi; zatim, da se postupno napuste modni detalji poput kravata, visokih peta, nakita; i da najcjenjeni stilisti budu oni koji znaju sve te karakteristike povezati u skladne odjevne predmete, poželjno iz lokalno dostupnih sirovina. Naravno, estetiku življenja treba promjeniti i u svim ostalim sferama življenja. Zato umjetnici pred sobom imaju veliki izazov da kreiraju nove, inteligentnije, nesamouništavajuće obrasce življenja. I gle čudne koincidencije. Rijeka se sprema da bude Europska prijestolnica kulture. Pa nije li to prilika za tematsko okupljanje europskih umjetnika oko jednog od presudnih zadataka naše civilizacije – osmišljavanja nove estetike življenja kompatibilne s planetarnim ograničenjima i kompatibilne s potrebom  mirnog i pravednog prelaska iz sadašnjeg gospodarskog sustava koji uništava planet, u novi koji će ga regenerirati?   

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.