„UBRZATI PRIVATIZACIJU“ – JE LI TO SVE ŠTO NAŠI VRHUNSKI EKONOMISTI ZNAJU PREPORUČITI?!

Transkript emisije Skalanada 21.10.2016.

Uvodno. Lakše se diše – dobili smo novu Vladu. Mogla bi čak biti i stabilna. No, od nje se (mi smo takvi) mnogo očekuje. Stanovništvo bi, naravno, htjelo da živi bolje: da mladi ne odlaze, da se lakše dolazi do posla, da se siromaštvo iskorijeni… Takva bi očekivanja mogla biti pretočena u realnost samo ako bi Vlada uspjela život u zemlji organizirati i voditi izrazito dobro, suptilno i uravnoteženo, unutar mnoštva različitih interesa, potreba i ograničenja (a za to bi im, uz puno znanja i mudrosti, trebalo i dosta magije). Gospodarstvo nam svima prvo pada na pamet, a o gospodarstvu se u pravilu traži mišljenje ekonomista. Zorane, kažete da one glavne preporuke Vladi koje dolaze od uglednih ekonomista, a za koje se moglo doznati iz medija, ipak nisu ni naročito „inovativne“, ni ohrabrujuće, osobito  ne za običnog čovjeka. Zašto?   

U jednim dnevnim novinama nedavno pročitah članak „Prvi zadaci nove Vlade“. Razgovaralo se s poslodavcima, ekonomistima i sindikatima. Očekivano, poslodavci traže poresko rasterećenje gospodarstva i ubrzanje privatizacije – to njima olakšava posao. Ali to isto preporučuju i ugledni ekonomisti iz uglednog instituta! Od njih se s pravom očekuje da svoje poglede temelje na širim analizama činjenica i s aspekta interesa opće populacije, a ne samo poslodavaca. Format članka je bio takav da argumentacija za izrečene stavove nije bila elaborirana. Primjetio sam da je to postalo pravilo kada oni daju izjave za medije, osobito za televiziju. Kako se u medijima pojavljuju uglavnom isti ljudi, stalno imamo iste poruke. Ono što se tisuću puta ponovi kao mišljenje stručnjaka, vremenom prerasta u nekakav društveno-prihvatljiv stav. A nikako da ti ugledni ekonomisti svoje telegrafske poruke napokon negdje temeljito obrazlože, što je već nedostatak odgovornosti. Evo jedno pitanje za opće slušateljstvo: Da li možete nabrojati 3 „svijetla“ slučaja privatizacije kod nas, koji su rezultirali povećanjem broja zaposlenih, njihovim boljim radnim uvjetima, i unapređivanjem odnosa prema okolišu i zajednici tamo gdje djeluju? Ja u tome nisam uspio (možda zbog godina), ali sam se sjetio gomile privatizacijskih katastrofa. Temeljem čega onda ugledni ekonomisti preporučuju Vladi da bi privatizaciju trebalo još i ubrzati? 

2. Događalo se već da neke dobre prakse iz drugih zemalja, kad su bile primjenjivane kod nas dožive neke „kreativne deformacije“ i poluče loše rezultate. Možda se kriminalno provedena poslijeratna pretvorba ne treba izjednačavati sa privatizacijom kakva se standardno provodi po svijetu?

Poslijeratna pretvorba bila je doista neki jedinstveni proces nacionalnog samouništavanja. No, član Rimskog kluba, David Korten objašnjava da se baš u privatizacijskim procesima krije najveći globalni problem našeg vremena o kojem se vrlo malo govori. Planet nam umire, rasizam i druge vrste netrpeljivosti posvuda jačaju, ratovi i nasilje devastiraju živote milijunima ljudi. A u pozadini, nekoliko stotina milijardera konsolidiraju svoju kontrolu nad preostalim bogatstvima Zemlje. I u tome im često pomažu državne vlasti. A da bi jedno društvo funkcioniralo na zdravim osnovama potrebno je da vlasti budu odgovorne svojim biračima, kao i da korporacije odgovaraju demokratskim vlastima tamo gdje posluju. No, to je sve rjeđe slučaj. Poznato je da su EU i SAD u tajnosti pripremale TTIP, a onda EU i Kanada CETA sporazum. Ti sporazumi su dizajnirani upravo tako da korporacije dobiju mogućnost da diktiraju poslovna pravila igre i da njihovi interesi budu iznad interesa zemlje u kojoj djeluju. Odlučno protivljenje tome došlo je od civilnih udruga, a ne od ekonomista, akademske zajednice ili od ekonomskih instituta. ZAŠTO?! Zar ekonomisti ne vide da novac preuzima kontrolu nad svime, čak i nad procesom demokratskih izbora? Diljem svijeta u toku je otimanje zemlje, sirovina, preuzima se kontrola nad hranom i vodom? Zar ekonomistima nije jasno da što više ovisimo o takvom novcu, da gubimo suverenitet i padamo pod kontrolu onih čiji je taj novac – a to su bankari i korporacije – tako što (i procesom privatizacije) preuzimaju kontrolu nad plaćenim radom, nad kreditima i nad investicijama. A naši ugledni ekonomisti bi da se sve to još više ubrza i olakša?! Zar im je svejedno za posljedice, ili naprosto ne znaju preporučiti Vladi ništa bolje od toga?!     

3. Ali ako želimo postići rast BDP-a, a to je ključni dio programa nove Vlade, onda moramo privući strani kapital (jer svoga nemamo) da bi pokrenuli nove investicije. A to je lakše postići kroz privatizaciju nego da se sami dodatno zadužujemo. Nije li to logika koju slijede ekonomisti?

Jeste, ako kao ekonomist slijepo slijedite ekonomsku dogmu, odnosno put u postavljenu zamku, koju su osmislile korporacije i banke. A ta je da morate stalno rasti, pa da zbog toga morate još više trošiti, sve privatizirati (njima prepustiti kontrolu), zaduživati se… i dok dlanom o dlan, kao pojedinac ili država postanete njihov talac. Kako su oni izvan dosega demokratskih institucija, oni nemaju nikakvih obaveza prema vama. Oni imaju moć i privilegije kakve si žele: kupuju političare, izbjegavaju plaćanje poreza, preuzimaju institucije i medije, preuzimaju kontrolu nad školstvom, zdravstvom, poljoprivredom, zatvorima, komunikacijskim sustavima, energijom… Dakle, dok slijedite zadanu ekonomsku dogmu ne smijete se ni slučajno obazirati na njene društvene posljedice, na umiranje planeta, na iscrpljenost resursa… To nije biznis! Time neka se bave socijalne službe i ekolozi (kojima bi poreskom reformom, naravno, trebalo smanjiti prava jer ometaju biznis). Da se ekonomisti obaziru na održivost preporučenih mjera, njihovi savjeti Vladi nužno bi bili drukčiji.    

4. Hrvatska je članica EU, surađuje s MMF-om, WB-om i WTO-om, a sve te organizacije ju podržavaju u njenim nastojanjima da postigne gospodarski rast, zapravo to od nje zahtijevaju. Nije li time ekonomistima ograničena domena iz koje mogu nuditi svoje savjete?

Podrška navedenih organizacija Hrvatskoj da se usmjeri na rast gospodarstva nije slučajna. One su mnogo puta pokazale da se o svemu uredno konzultiraju s korporacijama, zapravo ih mnogi doživljavaju kao infrastrukturu korporacija. U službenim dokumentima one doista dobro paze da formulacijama ne izađu iz okvira politike koja potiče rast. No to ne sprječava akademsku zajednicu, institute i pojedince diljem Europe i svijeta da istražuju alternative koje negdje već postoje ili da osmišljavaju nove. Čak i službena tijela EU sebi uzimaju slobodu da artikuliraju svoje „mišljenje“ o raznim problemima Unije, koje se često bitno  razlikuje od mišljenja EC. Sredinom srpnja o.g. Europski ekonomski i socijalni komitet je usvojio i objavio svoje Mišljenje o Uspostavljanju koalicije civilnog društva i subnacionalnih vlasti na ispunjavanju obveza iz Pariškog sporazuma o klimi. Jako dobar dokument. Recimo iz tog Mišljenja su i naši ekonomisti mogli dosta toga pametnog preporučiti Vladi što bi to mogli postati njeni „prvi zadaci“. Ili su mogli analizirati terenska istraživanja nobelovke Elinor Ostrom, koja je provela u SAD, Guatemali, Kenyi, Turskoj, Nepalu, kako tamošnje lokalne zajednice upravljaju zajedničkim dobrima. Za razliku od naših ekonomista koji privatno vlasništvo smatraju upravljački najefikasnijim, Elinor je hvalila njihovu praksu izravne demokracije kao vrlo održivu. Ljudi se okupe, razmotre svoje socijalne i osobne potrebe, potrebe okoliša, i prema tome odrede svrhu i razmjere svojih ekonomskih aktivnosti. Ili kad je u pitanju poreska reforma. Smanjivanje poreza radi privlačenja biznisa obično za posljedicu ima smanjivanje socijalnih i zdravstvenih prava svima ostalima. Ali poreska politika može biti usmjerena i na poželjnu decentralizaciju ekonomskih aktivnosti, na jačanje kupovne moći najsiromašnijih, ili na to da hrana postane dostupna svima. 

Moć novca još je vrlo velika. No veliki je i broj ideja i inicijativa kojima su mnogi uspjeli da ne postanu njegovi taoci. Očigledno bi ekonomisti imali jako puno posla ako bi istraživali alternativne i održive sustave koji su već razvijeni diljem svijeta, a neki i kod nas, pa ih onda prilagođavati našim lokalnim prilikama i kulturi. Samo bi ekonomisti najprije morali odlučiti kome žele služiti: korporacijama ili zajednicama u kojima žive.