Kakve veze poduzetništvo ima s permakulturom? Recimo ovako. U nekom permakulturnom idealizmu, živite na samodostatnom imanju. Imate svoju struju, vodu, uzgoj hrane. Sami osiguravate energent za grijanje kuće, zapravo i kuću ste napravili sami. Opremili je stvarima koje ste izradili sami. Sami izrađujete i održavate alate koje koristite u svakodnevnom radu. To bi mogao biti nekakav model kako bi svi trebali živjeti i svijet će konačno biti bolji, a društvo održivije. Međutim, realnost je da nam ipak treba nešto novca, stvari koje kupujemo, možda znanja i usluga koje plaćamo itd. Većina ipak troši značajne količine novca, i nije svejedno odakle taj novac dolazi.

Permakultura – sustav bez novca?

Pitanje novca je često tabu tema u permakulturi, što je razumljivo kada vidimo koliku štetu novac može prouzročiti. Ipak, dok ne izmislimo društvo koje funkcionira bez ikakve novčane valute, moramo i novac uključiti u dizajn. Što to znači? Pa recimo, ako dizajniramo neko održivo imanje, jasno je da će radovi na transformaciji imanja zahtjevati trošenje novca. Ako dizajniramo neki društveni događaj, kolektiv, zajednicu, naivno je zanemariti novčane potrebe te zajednice.

Dizajnirajući vlastito imanje, i kasnije asistirajući oko tuđih dizajna, stekao sam dojam da se pitanje novca jednostavno izostavi. Kao što netko tko nema veze s permakulturom jednostavno u šumu izbaci stari frižider. Ili otpadne vode iz kuće ispusti u podzemne vode, obližnji potok. Slično se radi i u permakulturi, samo sa “problemima” koji su tabu tema. Poput novca. Sadim šumski vrt, kupio sam stotine sadnica. Novac za sadnice sam zaradio radeći na blagajni supermarketa. I onda tvrdim kako samo treba iskopati rupu i posaditi stablo. Svatko to može, naravno; ako prethodno ima lopatu, sadnicu, teren, auto, te ako je ujutro smazao burek iz pekare. Umjesto toga, treba prihvatiti kako neprestano koristimo i suvremene civilizacijske resurse, pa onda dizajnirati sustav koji ih prihvaća i uključuje. Dizajniramo održivi ekonomski sustav koji će generirati dovoljno prihoda za pojedinca / zajednicu, ali bez tipične štete po okoliš.

Moje iskustvo sa poduzetništvom

Ove sam godine napustio siguran posao u firmi kako bih pokrenuo vlastiti. Nemam nikakvo ranije iskustvo sa poduzetništvom, sve sam učio “od nule”. Zapravo, radio sam upravo ono što radimo prilikom permakulturnog dizajniranja. Znam otprije da se permakultura može prakticirati u raznim prostornim i društvenim okruženjima, ali ovo mi je relativno novo. Analizirao sam situaciju u kojoj sam se našao u trenutku otkaza. Analizirao sam svoje prednosti, čime raspolažem (resurse), ograničenja, te zamislio neki idealni razvoj situacije. Onda sam pristupio dizajniranju, pa realizaciji.

Sada imam posao koji je uglavnom “u mojim rukama”. Radim onda kada mi se radi, tj. kada imam potrebu da radim. Slobodan sam kada želim biti slobodan. Zaradim onoliko koliko radim, odnosno neki neočekivani trošak lako pokrijem uz više rada, ako treba. Posao pomalo razvijam na razne načine, učim, stvaram veze, općenito imam osjećaj da je svaki mjesec malo bolji od prethodnog. U mnogo toga, moj novi posao je sličan održivom vrtlarenju. Uzimam (ubirem) samo onoliko koliko mi treba, jer više od toga bi bila gnjavaža. Pri tom imam barem neki osjećaj sigurnosti, jer znam što trebam napraviti za određen rezultat (plodove, novac).

Mnogo toga bih mogao i htio napisati o poduzetništvu i svom poslu iz aspekta permakulture. Više nego stane u jedan post, pa će ovo vjerojatno biti prvi u nizu tekstova na tu temu. Ovo može biti zanimljivo svima koji razmišljaju da učine nešto slično, ili su i sami poduzetnici. Također, ako vas zanima kakve veze ima permakultura sa poduzetništvom, i kako se poduzetništvo uklapa u permakulturni dizajn.

Što je to poduzetništvo?

Poduzetništvo je proces u kojem pojedinac ili skupina prepoznaje priliku, osmišljava rješenje i pretvara tu ideju u nešto korisno. Bilo da je riječ o proizvodu, usluzi ili društvenoj inicijativi. Poduzetništvo spaja kreativnost, snalažljivost i spremnost na rizik kako bi se stvorila nova vrijednost za zajednicu i za samog poduzetnika.

Što to nije poduzetništvo?

Poduzetništvo nije pasivno čekanje da se okolnosti same poslože. To nije slijepo izvršavanje zadataka bez inicijative, odgovornosti ili svjesnog stvaranja vrijednosti. Ono nije birokratska rutina, rad „po špranci“ ili poslovanje koje ovisi isključivo o vanjskim potporama i tuđim odlukama.

Kakve to veze ima s permakulturom?

Poduzetništvo i permakulturni dizajn dijele iznenađujuće mnogo zajedničkih elemenata. Oba polaze od promatranja postojećeg stanja, prepoznavanja obrazaca i prilika, te oblikovanja sustava koji donosi dugoročnu korist. U oba pristupa naglasak je na kreativnosti, fleksibilnosti i neprestanom učenju — dizajniramo, isprobavamo, prilagođavamo. Poduzetnik optimizira tokove resursa poput vremena, novca i energije, dok permakulturist optimizira tokove vode, hranjivih tvari, biomase i ljudskog rada. Oba sustava nagrađuju održivost, višestruku funkcionalnost i otpornost, te nastoje stvoriti više vrijednosti nego što troše. U svojoj srži, poduzetništvo i permakultura su alati za stvaranje dobro dizajniranih, funkcionalnih i smislenih sustava.

Mogući konflikti i nesporazumi

Unatoč sličnostima, u permakulturnoj zajednici često postoji nelagoda prema poduzetništvu i zarađivanju novca. To se događa iz više razloga:

1. Romantiziranje nekomercijalnosti. Permakultura se ponekad shvaća kao alternativni, gotovo izvan-ekonomski način življenja. U takvom okviru, svaka monetizacija — pa čak i pravedna naplata rada — može se pogrešno doživjeti kao „kompromis“ vrijednosti.
2. Strah od eksploatacije. Poduzetništvo u dominantnoj kulturi često povezujemo s agresivnim rastom i iskorištavanjem resursa. Ljudi osjećaju strah da bi novac mogao narušiti etička načela permakulture.
3. Nerazumijevanje vrijednosti rada. U praksi, mnogi permakulturisti volontiraju ili razmjenjuju usluge. To je za pohvalu, ali može stvoriti uvjerenje da bi sav rad trebao biti besplatan.
4. Loša iskustva. Ponekad se negativna iskustva s konvencionalnim poduzetnicima prenesu i na etično, održivo poduzetništvo (stavljanje u isti koš).

Važno je naglasiti da permakultura i poduzetništvo ne samo da se ne isključuju, nego se međusobno mogu snažno obogaćivati. Naravno, uz uvjet da se poduzetništvo prakticira u skladu s etičkim načelima permakulture.

Zašto pokrenuti vlastiti posao?

Pokretanje vlastitog posla predstavlja način da se preuzme kontrola nad vlastitim životom, radnim tempom, te da se “gradi nešto svoje”. To je prilika da čovjek radi ono što sam smatra smislenim. Da se njegov trud izravno odrazi na rezultat i da se stvori nešto trajno i vrijedno.

Ja sam svoju priliku za poslovnom samostalnošću čekao zaista mnogo godina, nije to došlo “preko noći”. Uvijek je bilo mnogo razloga da se osamostalim, ali je bio prisutan i strah da neće sve proći kako treba. Sve dok jednog dana nije prevagnulo pitanje: Što zapravo želim graditi, svoj ili tuđi sustav? Rizik je prisutan u oba slučaja. Kao što znamo da uzgoj vlastite hrane nosi svoje rizike, ali i ovisnost o dućanima ima svoje rizike. Rekao bih da je slično sa pitanjem odakle dolazi novac koji nam većini svakodnevno treba. Kao i sa ostalim resursima, bolje je kada imamo više izvora. Bolje je kada možemo primarno ovisiti o vlastitim rukama, idejama, snazi.

Pokretanje posla – skok u prazno?

Kada sam napokon pokrenuo vlastiti posao, nisam to doživio kao “skok u prazno”, nego kao dobro pripremljen dizajn. Imao sam iskustvo, tržište koje sam poznavao, kontakte koje sam stekao godinama i jasnu ideju o tome kako želim raditi. Nije sve bilo posloženo—daleko od toga. Ali u permakulturi nas uče da ne čekamo savršene uvjete. Radimo s onim što imamo, a sustav će se razvijati dok ga njegujemo.

U stvarnosti, poduzetništvo izgleda kao niz malih, svakodnevnih odluka. Naizgled banalnih: kako postaviti cijenu, kako objasniti klijentu što radim. Trebam li kupiti novi alat, trebam li se oglasiti ili prepustiti da dođu preporuke. Ali te su odluke zapravo dizajn sustava. Promatranje, prilagodba, povratna sprega. Ništa drugačije nego s vodnim linijama na imanju ili sadnjom voćke na pravo mjesto.

I možda najvažnije: poduzetništvo me natjeralo da postanem svjestan vlastitih granica i vlastite vrijednosti. Kad radiš za sebe, više se ne možeš skrivati iza struktura velikog sustava. Moraš sam procijeniti svoj rad, svoje vrijeme, svoje znanje.

Poduzetništvo i permakultura

Iskustvom sam naučio da poduzetništvo nije suprotnost permakulturi. Naprotiv, može biti njezina ekstenzija. Kroz posao mogu stvarati odnose, podržavati druge projekte, pomagati ljudima da obogate vlastite sustave. Istovremeno, graditi zdravu ekonomsku osnovu za moju obitelj i imanje. To je meni vrlo konkretno “stvaranje više energije nego što trošim”.

I zato pokrećem ovu seriju tekstova. Ne da dijelim savjete (za to je prerano) nego da podijelim proces. Nadam se da će nekome biti korisno, inspirativno ili barem otvoriti novo gledište. Možda će netko tko se dvoumi napraviti prvi korak. Možda će se netko tko već radi nešto slično javiti, povezati se, ili dati savjet meni.

Jer ako išta znam iz permakulture, onda je to da sustavi postaju jači kada se povezuju.

Nastavak:

Objavio: Nikola

Već 25 godina radim za poslodavca. Solidan posao, dobro plaćen, dinamičan, ali zahtjevan po pitanju slobodnog vremena. Otkako sam zakoračio u permakulturu, mučim se da uskladim ono što volim raditi sa onim što moram raditi. “Moram” se odnosi na to da sam jedini zaposlen u obitelji sa dvoje djece. Nešto sam gledao da je moguće zasaditi vrt, prodavati povrće i živjeti od toga kao da je “pravi posao”. Ima nekih vrtlara na youtubu koji tako počnu, evo jedan primjer:

I tako sam ja lijepo dao otkaz… Formirao oko 100 m² vrtnih gredica i krenuo sa uzgojem. Razglasio da dostavljam košarice sa povrćem i evo već mjesec dana traje ta avantura. Ubrzo mi se pokazalo, ne može se živjeti od uzgoja povrća. Barem ne na 100 m². Sva zarada je već prije početka otišla na nabavu opreme, komposta, sadnica… Puno se vremena troši na brigu o vrtu, berbu, pakiranje, dostavu, odnose sa kupcima… I što sad, financijske rezerve na izmaku, ja na izmaku snage, ideja, jesam li nepovratno zaglibio? Pročitajte cijelu priču, jer malo je kompliciranija nego u prvi mah izgleda.

Uzgoj povrća za prodaju

Pripreme

Sa pripremama sam krenuo još pretprošle godine, krajem 2023. Radi se o površini opisanoj ovdje:

Nakon sezone uzgoja bundeva, cijela je površina zasijana pokrovnim usjevima kako bih povratio organski udio u tlu. Raž i grahorica su 2024. pokošeni i ostavljeni na tlu. Krajem 2024. je površina preorana i ostavljena do proljeća 2025. Kad je zima završila, tlo je kultivirano motornim kultivatorom i odmah su uređene trajne stepenaste gredice. Inače, mnogo pažnje posvećujem zaštiti života u tlu i minimalno kultiviram, ali površina jednostavno nije bila prikladna za uzgoj. Značajan nagib tla, teško se kreće, radi, sve što stavim na tlo kiša odnese… Jednom u životu, moralo se oblikovati tlo u praktičniji oblik.

Formirao sam ukupno 8 gredica širine 70 cm, duljine 20 metara. Terase su ukupne širine oko 1.3 m, jer treba barem 60 cm za staze, potporne zidiće i sl. Gredice su prekrivene tankim slojem kvalitetnog komposta kalifornijskih glista. Prilično skup, ali i najkvalitetniji materijal za prekrivanje gredica koji sam mogao naći. A samo na dobrim temeljima se gradi dobar posao.

Početak uzgoja

Instaliran je sustav navodnjavanja. Tijekom 4. mjeseca sam posadio gotovo sve gredice. Sadilo (sijalo) se:

• Rukola
• Razne zelene salate
• Blitva
• Cikla
• Celer
• Kelj
• Kupus
• Luk (kapula)
• Poriluk
• Mrkva
• Korabica
• Tikvice
• Raštika
• Krumpir
• Razno cvijeće i začinsko bilje

Mjesec je bio prilično hladan, kišovit, a vrt stalno u opasnosti od smrzavanja. Isto se nastavilo i u 5. mjesecu, pa sam tek krajem 5. posadio još i rajčicu, papriku, batat, grah mahunar… Tri točkice znače da sam toliko sadio da sam nešto možda i zaboravio spomenuti.

Gdje god sam mogao, sadio sam gusto da suzbijem korov, iskoristim prostor i povećam produktivnost. Također, praznine među jednom kulturom su popunjavane drugom kompatibilnom kulturom. Luk među glavicama salate, tikvice usred gredice sa rukolom, neven ispod raštike…

Marketing

Ključno pitanje, za koga je sav taj trud, svo to povrće??? Još nemam kupce niti ideju za plasman. Za prodaju na veliko, vjerojatno trebam registraciju neke djelatnosti. OPG ili nešto slično. Kome mogu ponuditi razno povrće, kako što bude dolazilo? Odlučio sam se za model CSA, Community Supported Agriculture odnosno poljoprivreda uz podršku zajednice. Za pokrenuti ovako nešto, i opstati do kraja sezone a da se ne posrne, zaista treba velika podrška zajednice. Koju još nemam.

Usporedno sa sadnjom povrća, uspio sam registrirati obrt (zašto ne OPG, objašnjeno u nastavku). Izradio web stranicu kojom promoviram svoj uzgoj i tražim kandidate za pilot projekt. Ovo je objavljeno početkom 4. mjeseca:

Prema nekom izračunu, na ovoj površini je moguće osigurati hrane za oko 15 košarica. To vrijedi za iskusne vrtlare koji neće napraviti početničke greške. Ja sam tu brojku malo smanjio pa ponudio 10 “košarica” tijekom sezone uzgoja. To znači da kupci plaćaju unaprijed, kao neka vrsta pretplate. Meni to osigurava novac koji trošim na sustav navodnjavanja, sadnice, gnojivo… I ujedno znam kome dostavljam i koju količinu. Također, to stvara veliku obvezu da uspijem isporučiti što sam obećao.

Čim sam dogovorio uvjete sa 10 kupaca… Možda preciznije reći partnera u uzgoju, ljudi koji me podržavaju… zaključio sam prijave. Svi koji su se nakon toga javili, stavljeni su na listu za eventualne viškove sa imanja. Očekujem da ih bude, i mnogo mi znači da imam kandidate i za te viškove.

Isporuka košarica

Isporuka se obavlja svaki drugi tjedan, konkretno u nedjelju navečer. Moja nedjelja započinje oko 5:30 kada ustajem, gucnem kavu, pojedem nešto i krećem sa berbom. Povrće je najukusnije dok je još jutarnja rosa na njemu, salate budu hrskave, slatke, i vrijedi krenuti što ranije. Berem brzo dok je vrt još u hladu, i povrće odmah ide u korito sa hladnom vodom. Temeljito sve perem, važem i pakiram u vrećice. Trenutno vidim najveći problem u učinkovitosti po pitanju berbe, pranja i pakiranja. Cijeli proces se oduži do kasno popodne, praktički bez stajanja. Moguće da se sve ubrza sa plodovitim povrćem (rajčice, paprike, tikvice…), ali sa salatama je zaista mnogo posla.

Košarice se označavaju, jer upisujem kojem sam kupcu koliko isporučio. Neke stvari su pomalo varijabilne, recimo masa glavice salate ili korabice. Ne bih volio da netko bude na kraju zakinut za obećanu masu povrća. Ako mu jedna košarica bude malo manja, sljedeća će sigurno biti veća da se to kompenzira.

Dostava povrća je poseban logistički izazov. Potrebno je sa svim kupcima provjeriti jesu li u određeno vrijeme na svojoj adresi. Onda se radi najučinkovitiji plan puta, pa računanje kada sam na kojoj adresi. Najavim se ljudima i krećem od kuće do kuće.

Prve reakcije

Moram priznati da su prve reakcije zaista ugodne. Svi hvale povrće, javljaju mi se na mail, porukama, i jedva čekaju narednu isporuku. Već na sljedećoj isporuci, neki imaju dodatne “kandidate” koji bi se uključili, članove obitelji ili prijatelje. Mislim da je to ogromna potvrda i nagrada za sav ovaj trud, i dodatni poticaj za nastavak.

Može li se živjeti od ovog posla?

Ovdje se priča pomalo komplicira, odnosno postaje zanimljiva! Što znači “živjeti”, samo preživljavati? Ja sam upravo napustio posao kojim mogu zaraditi oko 3000 eura mjesečno. Približno toliko obitelj i troši, tj. treba za svakodnevne aktivnosti. To su dvije prosječne plaćice u Hrvatskoj, tj. budžet jedne tipične obitelji. Ne radi se ni o kakvom luksuzu, nego jednostavno cijena života u gradu, obrazovanje djece, ulaganje u razvoj vlastitog imanja. Osiguravanje nekakve mirovine i donekle sigurna starost. Mogu li uzgojem povrća pokriti taj nedavni gubitak posla?

10 košarica prosječne cijene 20 eura mjesečno znači 200 eura. Značajan iznos odlazi na troškove, postoji rizik da vrt podbaci, a postoji i taj dio godine kada vrt nije produktivan. Pa kako da se živi od tog iznosa, jesam li nešto krivo izračunao? Kako mi se ovo moglo desiti?

Permakulturni pristup poduzetništvu

Ajmo sad biti malo realniji. Permakulturom se ozbiljno bavim dobrih 15 godina. Specijalnost mi je stvaranje sustava koji su održivi, traženje kreativnih rješenja. Iskorištavanje svakog detalja kao resursa. I ovaj posao je jedan takav sustav, pomno dizajniran. Gledajmo izvan okvira onih 8 skromnih gredica površine 100 m². Već godinama stvaram tzv. šumski vrt koji upravo postaje produktivan. Jabuke i šljive su krcate plodova, pod njima masivni grmovi ribiza prepuni bobica. Vrt se svake godine pomalo širi i dopunjava novim biljkama. Da nemam CSA kupce, što bih ja sa tim silnim plodovima? Desi se da naberem par kila jagoda, punu kantu bobica, rabarbare više nego možemo pojesti… Do sad, to mi je bio “otpad” sa imanja. Sada imam adrese koje redovito obilazim i desetke ljudi prijavljenih za viškove sa imanja.

Što ćemo sa zimom?

Do sad, za zimu bi znali pohraniti stotine kila vlastite zimnice. Imamo mnogo čičoke, tikvi, graha, krumpira, kiselog kupusa, zapravo nam sve to dođe nekako usput. I svake godine dočekamo proljeće sa prepunim podrumom, pa se višak baca. Umjesto toga, pretplatnici za košarice mogu nastaviti cijele zime primati plodove ako to žele. Još će se pokazati da je cijeli taj posao sa povrćem bio samo marketing za druge proizvode imanja. I kad imam taj element u dizajnu, lakše i razvijam imanje. S više povjerenja uzgajam neobične biljke poput pasjeg trna, bazge, koprive… To su izuzetno vrijedni plodovi koje samo treba uklopiti u dobru priču.

Priča, međutim, ide dalje, jer ipak je riječ o permakulturnom dizajnu.

Širenje priče prema zajednici

Već nakon mjesec dana ovog modela dostave, novi se ljudi žele uključiti u “priču”. Možda vam je promaknulo, ja sam prošle zime putem društvenih mreža pokušavao naći još par ljudi koji imaju vlastiti vrt i nešto viška za prodaju. Da se udružimo i lakše većem broju kupaca osiguramo najbolje moguće proizvode. Nitko od nas ne može sve raditi dobro. Razlikuje se mikroklima, tlo, osobne sklonosti… Iz više lokalnih vrtova možemo imati dužu sezonu, veći izbor plodova, možda mogućnost da se bira što se kome dostavlja, češće dostave… Međutim, pozivao ja, ne pozivao, nitko se tada nije odazvao.

Sada je situacija drugačija. Postavio sam model na nekakve temelje, pokazalo se da funkcionira, i zaista se javljaju ljudi koji bi se uključili vlastitim proizvodima. Susjed ima vrhunski med, drugi je poznati kolekcionar starih sorti voćaka. Nudi razne proizvode koje i sam koristim. Međutim, uključiti više ljudi u ovakav model možda traži da sve to netko i logistički pokrije. Pa kako se bude formirala zajednica, možda se otvori prilika da netko radi komunikaciju sa kupcima, pravi plan uzgoja, vodi brigu što je kada i gdje dostupno… Ali polako, malim koracima prema nekim novim idejama.

Otvara se prostor za nove usluge

Ako promotrimo neku zajednicu koja dobro funkcionira, recimo obitelj, vidimo da nitko nije baš specijaliziran. Nemamo člana koji samo ide na posao, ili samo pere posuđe. Svi rade bezbrojne aktivnosti. Svaku aktivnost može raditi više članova, i to je ta stabilnost sustava koju zagovara permakultura. Obitelj se neće urušiti ako je jedan član povrijeđen, otputuje ili možda ima loš dan. I tako treba graditi održive zajednice budućnosti.

Što to znači za ovu našu “wanabe” zajednicu? U mojoj obitelji, ja sam “kućni majstor“. Gradim, pregrađujem, adaptiram, opremam… Znači, radio sam do sad sve poslove od zidarije, gradnje drvetom, metalne konstrukcije, elektroinstalacije, vodovod, polaganje podova, izradu namještaja, ličenje, čišćenje, vješanje zavjesa… I to je značajna stvar imati u obitelji nekoga sa širokim spektrom vještina. Trudim se stvoriti “brand” kako bih iste usluge mogao nuditi i široj zajednici.

Moja najuža specijalnost je elektrika, kako kućna tako i brodska. Stručnjak sam za sigurnosne sustave, alarmi, video nadzor, radim naravno i elektroinstalacije, održavanje starih instalacija…

Kakve sad to veze ima sa onim gore? U “normalnom” sustavu koji stavlja ljude u kalupe, očito nikakve. Ili si poljoprivrednik, ili električar. Odluči se. Međutim u stvarnosti, jednom kućanstvu zaista treba netko tko može od starog stana napraviti novi, na brzinu riješiti kvar na elektroinstalaciji, montirati novi namještaj, zamijeniti bojler, postaviti solarnu elektranu, i zgodno je ako je to čovjek kojeg ste dobro upoznali kroz dostavu povrća. Također, i meni je draže i sigurnije raditi više stvari za poznate ljude, nego raditi uvijek istu stvar na uvijek novoj adresi. Gradi se povjerenje, dobri odnosi i zadovoljstvo svih uključenih.

A onda dodajmo i da od takvih poslova zaista živim, ulažem u razvoj imanja i na kraju to imanje hrani desetak ili više kućanstava, promovira permakulturu i na neki način educira širu zajednicu.

Profesionalne usluge u permakulturi

Započelo je kao eksperiment, ali pokazuje se da je i ova usluga prilično tražena. Što su te profesionalne usluge? Recimo da razvijate vlastito imanje i treba vam pomoć. Iskopati nešto, posaditi voćke, odraditi dizajn imanja… Možda radite prema vlastitom dizajnu i jednostavno je zapelo. Događa se, i meni je često zapinjalo u početku. Treba vam netko sa malo više iskustva da pogleda što se može popraviti. Ili voditi razvoj imanja od ideje do funkcionalnog rješenja. To su te usluge koje nudim.

Povezivanje svih usluga pod “isti krov”

Kako sam napisao, većina bi se zamislila što od svega ovog žele raditi. Ja bih pokušao ostati svestran, jer upravo u tome uživam, i mislim da je to prirodnije. Više puta mi se kroz permakulturu dokazalo kako povezivanje elemenata donosi brojne prednosti. Sjetite se primjera šumskog vrta. Mnogo biljaka na malom prostoru, posloženih tako da podržavaju jedna drugu. Jedno permakulturno poduzetništvo bi moralo funkcionirati slično. Umjesto da imamo velik sustav (država ili šire) u kojem je svatko usko specijaliziran, radije gradimo male sustave sa svestranim pojedincima.

Ja sam na početku jednog novog poglavlja u životu. Podržite me dijeljenjem ove objave ili preporukom neke od usluga koje nudim. Hvala!

Objavio: Nikola

Jedna od ključnih, ali često zanemarenih činjenica o tlu je da nije svako tlo isto. Ne samo u smislu kemijskog sastava i strukture, već i u pogledu mikrobne dominacije. Početnici u vrtlarstvu često misle da je tlo ili “dobro” ili “loše”, bogato ili siromašno. Ovakvo nerazumijevanje je i mene godinama kočilo u razvoju šumskog vrta i uzgoja povrća. Mnogo rada i uloženih resursa, a rezultati nikakvi. Počeo sam primjećivati određene uzorke, tu i tamo bi nešto ipak postizalo iznimne uspjehe, i nisam razumio zašto.

Slično primjećujem i kod drugih vrtlara početnika. Posađeni voćnjak ne napreduje. Preorani vrt brzo preuzme korov. Povrće u vrtu odlično krene, a onda ga napadnu nametnici. I često su ljudi skloni probleme tražiti iznad tla, umjesto u tlu. Zrak je zatrovan, suša, klimatske promjene, ptice pojele sjeme… Umjesto toga, odgovor često možemo pronaći upravo ispod naših nogu, u hranidbenoj mreži tla (soil food web).

Razumijevanje prirodne sukcesije biljaka

Prirodna sukcesija biljaka je ekološki proces postupne promjene biljnog pokrova na određenom staništu kroz vrijeme. Jednostavno rečeno, Kao što čovjek prolazi kroz neke stadije razvoja, od djetinjstva do starosti… Tako i vegetacija nekog prostora prolazi takve stadije. Ovo je veoma važno razumjeti jer odgovara na pitanje zašto nešto uspjeva, a nešto ne.

Prirodna sukcesija biljaka

Može se podijeliti na:

• primarnu sukcesiju (na golim površinama bez prethodne vegetacije, poput vulkanskih stijena ili područja povučenog ledenjaka) i
• sekundarnu sukcesiju (na degradiranim ili napuštenim područjima koja su prethodno imala vegetaciju, npr. napušteni pašnjaci, požarišta).

Sukcesija se obično odvija kroz sljedeće faze:

1. Početna kolonizacija – mahovine i lišajevi

• Na golim stijenama i neplodnim tlima prvi naseljenici su lišajevi i mahovine, tzv. pionirske vrste.
• Lišajevi rastvaraju stijene i stvaraju početni sloj organske tvari. Mahovine vežu vlagu i stabiliziraju tlo.
• S vremenom se tlo postupno formira razgradnjom organskih ostataka i nakupljanjem čestica prašine i minerala.

2. Pionirske zeljaste biljke – heliofilne vrste

• Kada se formira tanak sloj tla, počinju se naseljavati jednogodišnje biljke otporne na ekstremne uvjete – čestoslavica, loboda, šćir, slak.
• Slijede višegodišnje zeljaste biljke i trave – trputac, ivančica, lupina, divlja mrkva, kiselica, te fiksatori dušika poput djeteline i grahorica.
• Ove biljke pripremaju tlo za daljnje faze – dodaju organsku tvar i poboljšavaju strukturu tla.

3. Grmolika vegetacija – prijelazni stadij

• Ubrzo se pojavljuju grmolike biljke – kupina, glog, bazga, lijeska.
• One pružaju zaštitu od sunca i vjetra, a njihovo korijenje stabilizira tlo.
• Često su ove biljke privremene i služe kao „privremeni krov“ dok se ne pojave prve mlade stablašice.

4. Rani stadij šume – brzorastuće pionirske vrste drveća

• U šumskim područjima pojavljuju se brzorastuće vrste drveća koje vole sunce (heliofilne vrste) – breza, topola, joha, bor, vrba.
• Njihova uloga je brza akumulacija organske tvari i povećanje složenosti ekosustava.
• Ove vrste su kratkovječne i stvaraju sjenu, omogućujući rast sjeno-tolerantnijim vrstama.

5. Klimaksna zajednica – stabilna, zrela šuma

• Kako sukcesija napreduje, pojavljuju se spororastuće dugovječne vrste poput hrasta, bukve, graba, lipe, javora i kestena.
• To su sjenotolerantne vrste koje mogu preživjeti u sjeni postojećih stabala i polako ih zamijeniti.
• Nastaje slojevita šuma s bogatom florom i faunom – od prizemnog sloja mahovina i paprati, sloja grmlja, do visokih krošanja stabala.
• Ovaj stadij je klimaksna šuma, stabilan ekosustav koji se mijenja samo pod utjecajem vanjskih faktora (požari, oluje, sječa).

Dodatne varijacije sukcesije

• Na napuštenim poljoprivrednim površinama sukcesija može ići brže jer već postoji razvijeno tlo.
• U nekim ekstremnim uvjetima (npr. sušna staništa, močvarna tla) sukcesija može stagnirati ili pratiti drugačiji tijek.
• U mediteranskim krajevima umjesto listopadnih šuma često dominiraju zimzelene vrste (čempresi, hrast crnika).

Permakulturna primjena sukcesije

• Razumijevanje sukcesije pomaže u regeneraciji degradiranih tla i planiranju agrošumarstva.
• Polikulturni sustavi mogu oponašati sukcesiju (npr. sadnja brzih pionirskih stabala uz spororastuće voćke).
• Fiksatori dušika mogu ubrzati sukcesiju povećanjem plodnosti tla.
• Sukcesija se može usmjeravati putem malčiranja, sadnje pionirskih biljaka i upravljanja mikroklimom.

Ovaj prirodni proces pokazuje kako se kroz vrijeme stvara bogat i stabilan ekosustav – od golih stijena do zrele šume. Veoma je važno shvatiti kako je biljka samo dio cijelog ekosustava koji se nalazi u nekom stadiju sukcesije. Biljka posađena u krivi ekosustav postaje ovisna o našoj neprestanoj brizi, i unatoč njoj neće se osjećati baš najbolje.

Primjeri stvaranja krivog ekosustava

Recimo da redovito orete njivu, prskate herbicidima kako ne bi rasli korovi. Dobili ste tlo vrlo slično pustinjskom, gotovo bez imalo života u tlu. Kojem stadiju prirodne sukcesije odgovara takav okoliš? Pogađate, rani pionirski stadij kakav odgovara najčešćim korovima oranica. Ako ste na ovaj način pripremili tlo za voćnjak, nešto nije u redu, jer voćke pripadaju u kasnije stadije sukcesije. Čak i ako uzgajate žitarice, nešto nije u redu, one pripadaju nešto kasnijem stadiju, prijelazu u travnjake.

U permakulturnim krugovima znamo za metodu “Back to Eden”, debeli sloj drvene sječke suzbija korov. Kroz takvu sječku se onda sadi povrće koje raste kao u rajskom vrtu. Međutim, češće ljudi prijavljuju kako to daje loše rezultate, nego dobre. I ja sam uglavnom iskusio kako mi povrće ne želi rasti u takvim uvjetima. Grmlje i stablaste voćke rastu odlično, ali kupus, salata, tikvice… To jednostavno ne želi rasti u takvim uvjetima. Zašto? Lako se može zaključiti kako ogromna količina drveta koje se razgrađuje na tlu pripada kasnijem stadiju sukcesije, zreloj šumi. Tom stadiju ne pripada većina povrća, njemu više odgovara vrlo rani stadij pionirskih zeljastih biljaka.

Što čini ovakvu razliku? Kako je moguće da uvjeti koji odgovaraju jednoj grupi biljaka, ne odgovaraju drugoj? Zar nije šumsko tlo najbogatiji “supstrat” za uzgoj biljaka?

Bakterijski dominirano tlo – raj za jednogodišnje povrće

Livadna tla, vrtovi koji se često obrađuju te mjesta bogata svježim kompostom obično su bogata bakterijama. Bakterije se brzo razmnožavaju i razgrađuju svježe biljne ostatke, osobito one bogate dušikom. Takva tla su idealna za jednogodišnje biljke, poput lisnatog povrća, korjenastog povrća i žitarica.

Bakterijski dominantno tlo ima:

• Neutralan do blago alkalan pH (oko 6,5-7,5)
• Brzu razgradnju svježeg organskog materijala
• Visoku dostupnost lako pristupačnih hranjiva
• Manji udio stabilne organske tvari

To znači da biljke koje zahtijevaju brzo dostupne nutrijente, poput salate, rajčice, krastavaca i kupusnjača, najbolje uspijevaju u ovakvom tlu. Višegodišnje biljke i šumske vrste često se slabo razvijaju u ovakvom sustavu jer im nedostaje stabilna, gljivično bogata mreža tla.

Gljivično dominirano tlo – dom za višegodišnje biljke

S druge strane, tlo koje se temeljito malčira drvenim materijalom, poput drvene sječke, lišća, kore drveta… S vremenom postaje gljivično dominantno. Gljivice razgrađuju složenije ugljikohidratne spojeve (lignin i celulozu) i uspostavljaju stabilne mreže mikorize. One pomažu višegodišnjim biljkama u pristupu hranjivima i vodi.

Gljivično dominantno tlo ima:

• Blago kiseli do umjereno kiseli pH (oko 5,5-6,5)
• Stabilnu organsku tvar koja se polako razgrađuje
• Manju količinu brzo dostupnih hranjiva, ali bolju dugoročnu plodnost
• Povezanu mrežu mikoriznih gljiva koje poboljšavaju zdravlje drveća i grmlja

Ovo tlo je idealno za voćke, bobičasto grmlje, višegodišnje ljekovito bilje i šumski vrt. Jednogodišnje povrće često loše uspijeva jer nema dovoljno brzo dostupnih nutrijenata. Iz mog iskustva, ne samo da povrće ne želi rasti u ovakvim uvjetima, nego ne žele niti tipični korovi. Jednostavno, trava ne ulazi u prostor šumskog vrta u kojem je zavladao drugačiji ekosustav.

Kako prepoznati koje tlo imate i kako ga prilagoditi?

Ako niste sigurni kakvo je tlo u vašem vrtu, postoje jednostavni testovi:

• Izgled organske tvari: Ako se brzo razgrađuje i pretežno je tamni humus, vjerojatno je bakterijski dominantno. Ako vidite puno nerazgrađene drvene mase i bijele gljivične niti, imate dominantno gljivično tlo.
• Biljna sukcesija: Gdje spontano rastu korovi poput koprive i maslačka, tlo je bakterijsko. Gdje rastu mahovina, šumske trave i mlado grmlje, tlo je gljivično.
• Miris tla: Svjež, zemljani miris upućuje na bakterijsku aktivnost, dok miris šume (poput gljiva) sugerira gljivičnu dominaciju.

Ako želite prilagoditi tlo za određene biljke:

• Za jednogodišnje povrće: Dodajte kompost, stajski gnoj, vrtne ostatke bogate dušikom poput sijena
• Za višegodišnje biljke: Malčirajte drvenim materijalom, ostavite tlo netaknuto i potičite mikorizne gljive (npr. dodavanjem micelija, šumskog tla).

Zaključak

Razumijevanje mikrobne strukture tla ključno je za uspjeh u vrtlarstvu. Vrtlar ne uzgaja samo biljke – on hrani i njeguje cijeli ekosustav. Nemojte se stalno boriti protiv biljaka koje prirodno žele rasti (korova), niti forsirati biljke koje ne uspijevaju jer im okolina ne odgovara. Umjesto toga, izgradite ekosustav u kojem će biljke koje želite biti njegov prirodni dio – i budite njegov skladan sudionik.

Objavio: Nikola

Zašto negdje rastu jedni korovi, a drugdje drugi? Što nam to govori o samom tlu i klimi općenito? Biljke mogu poslužiti kao prirodni indikatori stanja tla, pružajući informacije o njegovim kemijskim i fizičkim svojstvima. Njihova prisutnost ili odsutnost, kao i dominacija određenih vrsta, često upućuju na specifične uvjete u tlu. Ovaj vodič pružit će detaljan pregled biljnih vrsta koje mogu pomoći u procjeni stanja tla.

Biljke su možda nijeme, ali govore mnogo! Znate li da promatranjem vegetacije možete dobiti brzi odgovor na pitanja:

• Koja je pH vrijednost tla
• Kakva je tekstura tla (je li glinasto, ilovasto ili pjeskovito)
• Je li tlo zbijeno ili propusno
• Koliko humusa tlo sadrži
• Je li tlo bogato ili siromašno dušikom
• Je li tlo bogato drugim elementima
• Je li tlo nedavno bilo uznemiravano
• Je li tlo bilo izloženo nedavnom požaru
• … i još mnogo toga.

Indikatori pH vrijednosti tla

Kisela tla (pH < 6,5)

• Borovnica (Vaccinium myrtillus)
• Kiselica (Rumex acetosella)
• Paprat orlova (Pteridium aquilinum)
• Vrijesak (Calluna vulgaris)
• Jarebika (Sorbus aucuparia)
• Šumska jagoda (Fragaria vesca)
• Brusnica (Vaccinium vitis-idaea)
• Bijela vrba (Salix alba)
• Šaš (Carex spp.)

Alkalna tla (pH > 7,5)

• Kupina (Rubus fruticosus)
• Gorušica (Sinapis arvensis)
• Livadna kadulja (Salvia pratensis)
• Kamenjarka (Gypsophila spp.)
• Divlja mrkva (Daucus carota)
• Slatka djetelina (Melilotus officinalis)
• Crvena djetelina (Trifolium pratense)
• Šparoga (Asparagus officinalis)
• Pasji trn (Hippophae rhamnoides)

Indikatori teksture tla

Glinasta tla

• Konjski rep (Equisetum arvense)
• Poljska preslica (Equisetum palustre)
• Bijela djetelina (Trifolium repens)
• Sjenica (Lotus corniculatus)
• Plava žabnjakinja (Veronica chamaedrys)
• Divlja cikorija (Cichorium intybus)
• Vodena metvica (Mentha aquatica)
• Modra preslica (Equisetum hyemale)
• Konoplja (Cannabis sativa)

Pjeskovita tla

• Smilje (Helichrysum arenarium)
• Divlji timijan (Thymus serpyllum)
• Pjeskovna ljubičica (Viola arvensis)
• Obična kamilica (Matricaria recutita)
• Divlji bosiljak (Ocimum basilicum)
• Krvava ljubičica (Viola tricolor)
• Bijeli slak (Calystegia sepium)
• Sivi oman (Inula conyzae)
• Crveni mak (Papaver rhoeas)

Ilovasta tla

• Maslačak (Taraxacum officinale)
• Kopriva (Urtica dioica)
• Kamilica (Matricaria chamomilla)
• Trputac (Plantago major)
• Preslica (Equisetum arvense)
• Zlatica (Ranunculus repens)
• Metvica (Mentha arvensis)
• Divlja rotkva (Raphanus raphanistrum)

Indikatori propusnosti tla

Zbijena tla

• Trputac (Plantago major)
• Potočarka (Nasturtium officinale)
• Livadna stoklasa (Bromus mollis)
• Repuh (Petasites hybridus)
• Poljski javor (Acer campestre)
• Rusa trava (Chelidonium majus)
• Livadska vlasnjača (Poa pratensis)
• Crvena krpeljka (Silene dioica)
• Smeđa suručica (Lathyrus pratensis)

Dobro propusna tla

• Lavanda (Lavandula angustifolia)
• Majčina dušica (Thymus vulgaris)
• Kadulja (Salvia officinalis)
• Crveni vrijes (Erica cinerea)
• Jasen (Fraxinus excelsior)
• Medunika (Filipendula ulmaria)
• Gorska metvica (Calamintha nepeta)
• Plavi čkalj (Echinops ritro)
• Planinski runolist (Leontopodium alpinum)

Indikatori plodnosti tla

Tla bogata humusom i hranjivim tvarima

• Kopriva (Urtica dioica)
• Crna bazga (Sambucus nigra)
• Bijela mrtva kopriva (Lamium album)
• Maslačak (Taraxacum officinale)
• Hmelj (Humulus lupulus)
• Lopuh (Petasites hybridus)
• Divlja jagoda (Fragaria vesca)
• Rabarbara (Rheum rhabarbarum)

Tla siromašna hranjivim tvarima

• Vrijesak (Calluna vulgaris)
• Gospina trava (Hypericum perforatum)
• Pješčana trava (Corynephorus canescens)
• Poljska preslica (Equisetum arvense)
• Bijela djetelina (Trifolium repens)
• Crveni šaš (Carex pilulifera)
• Ovčja vlasulja (Festuca ovina)
• Smilje (Helichrysum arenarium)
• Divlja mrkva (Daucus carota)
• Siva kostrika (Corynephorus canescens)

Indikatori dušika u tlu

Tla bogata dušikom

• Crna pomoćnica (Solanum nigrum)
• Kopriva (Urtica dioica)
• Hmelj (Humulus lupulus)
• Loboda (Atriplex patula)
• Tatula (Datura stramonium)
• Gavez (Symphytum officinale)
• Maslačak (Taraxacum officinale)
• Čičak (Arctium lappa)
• Bijela mrtva kopriva (Lamium album)

Tla siromašna dušikom

• Kadulja (Salvia officinalis)
• Vrijesak (Calluna vulgaris)
• Kiselica (Rumex acetosella)
• Poljska preslica (Equisetum arvense)
• Ovčja vlasulja (Festuca ovina)
• Bijela trava (Nardus stricta)
• Divlja majčina dušica (Thymus serpyllum)
• Gospina trava (Hypericum perforatum)
• Smilje (Helichrysum arenarium)

Indikatori nedavnih poremećaja tla

Tla izložena požaru

• Gospina trava (Hypericum perforatum)
• Bor (Pinus spp.)
• Slak (Convolvulus arvensis)
• Crna joha (Alnus glutinosa)
• Vrijesak (Calluna vulgaris)
• Srebrenka (Cistus spp.)
• Hrast crnika (Quercus ilex)
• Trska (Phragmites australis)
• Divlja mrkva (Daucus carota)

Tla narušena poljoprivredom ili gradnjom

• Ambrozija (Ambrosia artemisiifolia)
• Divlji pelin (Artemisia vulgaris)
• Loboda (Atriplex spp.)
• Tatula (Datura stramonium)
• Kopriva (Urtica dioica)
• Divlja rotkva (Raphanus raphanistrum)
• Stolisnik (Achillea millefolium)
• Čičak (Arctium lappa)

Ostali pokazatelji

Postoje i razni drugi uvjeti ili kombinacije uvjeta koji posebno pogoduju nekoj biljci. Tako promatranjem vegetacije možemo detektirati i sljedeće:

Zaslanjenost tla – Halofiti (biljke otporne na sol) poput morske trave (Salicornia) ukazuju na visoku koncentraciju soli.
Prisustvo teških metala ili zagađenja – Neke biljke (hiperakumulatori) mogu ukazivati na prisutnost olova, kadmija ili drugih toksičnih elemenata (npr. Alyssum serpyllifolium za nikal).
Dinamika podzemne vode – Biljke poput trske (Phragmites australis) rastu na mjestima s visokom razinom podzemne vode.
Kiselost ili lužnatost tla specifično povezano s geološkim sastavom – Neke biljke preferiraju karbonatna tla (npr. crvena djetelina). Druge rastu samo na silikatnim tlima.
Prisutnost anaerobnih uvjeta – Mahovine poput Sphagnuma ukazuju na kisela, anaerobna tla s visokom vlagom.
Sezonska ili povremena poplavljenost tla – Biljke poput močvarnog hrasta (Quercus palustris) prilagođene su takvim uvjetima.

Saznajte više o korisnim biljkama u kategoriji: Korisne biljke

Objavio: Nikola

Permakultura nam pruža novi pogled na svjetske probleme i sugerira konkretna rješenja. Kupite zemljište ili zagospodarite onim što već imate. Sagradite energetski učinkovitu kuću od prirodnih materijala. Opremite ju lokalnim izvorima obnovljive energije, poput solarnih panela, vodenice ili vjetroturbine. Oblikujte teren tako da akumulira vodu za sušna razdoblja. Posadite raznolike kulture, birajući biljke koje se međusobno podržavaju i obnavljaju tlo. Uključite kompostiranje i reciklažu kako biste smanjili otpad i vratili hranjive tvari u ekosustav. Stvorite staništa za lokalne životinjske vrste i podržite prirodnu ravnotežu… itd. Permakultura vas potiče da živite u harmoniji s prirodom, čineći svoj životni prostor održivim i otpornim na promjene. Istovremeno, doprinosite i globalnim ekološkim naporima. Što više ovakvih sustava učinili bi i svijet boljim mjestom, zar ne?

Pa, sad se nameće pitanje, zašto onda nema više ovakvih sustava? Zašto i dalje protestiramo oko skupih namirnica ili cijena goriva? Zar nisu rješenja za te, i mnoge druge aktualne probleme, odavno poznata? Mislim, nije problem pronaći primjere ljudi koji si sami osiguravaju sve što im treba za život. Zajednice koje funkcioniraju bez novca, utemeljene na suradnji, a ne sukobima i nadmetanjima. Pa ako znamo za rješenja, a i dalje čekamo da netko riješi problem, da se nešto desi… Gdje smo, dakle, zapeli?

Put do cilja nije pravocrtan

Poput junaka sa naslovne slike, vjerojatno imamo jasnu ideju gdje želimo stići, ali je nejasan put do tog cilja. Ako inzistiramo da svaki korak mora doslovno biti usmjeren prema tom cilju, vjerojatno ćemo negdje zapeti. Naći ćemo se na mjestu sa kojeg je nemoguće nastaviti, ili je naredni korak pretežak, opasan… Ja sam prilikom razvoja svog imanja često zapinjao baš na ovaj način. Gledao kako se permakulturni projekti gotovo sami od sebe realiziraju, pa očekivao da će i moji tako. Jer, kao, surađujemo sa prirodom, pa će priroda odraditi sav posao. Napravio neku kućicu od dasaka, pa očekivao da će obitelj sa dvoje djece u njoj spavati. Na neobrađenu livadu bacio šaku sjemenja, jer, tako to priroda radi. Kopao jezera, sadio stabla, sve bez nekog reda i plana. Rješavao sam probleme koje nisam imao, da bih si napravio nove koje imam i danas.

Za ilustraciju, nacrtao sam sljedeći primjer. Djevojka želi doći do trgovine koja prodaje lokalno uzgojeno povrće. Na njenom putu je krivudava rijeka. Koji bi joj put preporučili?

U permakulturi su slični izazovi na svakom koraku, i često ljudi odaberu put koji nije uopće izvediv. Ili nije toliko lagan koliko je u početku izgledalo. Većinu opisanih grešaka sam i sam napravio, pa da vidimo tipične greške.

Preveliki koraci u novu kulturu

Permakultura je toliko privlačna, da sam odmah htio prihvatiti sve što mi nudi. Preseliti se iz grada u šumu, prestati koristiti novac, graditi onim što nađem u okolišu… Sve sam htio već prve godine. Nisam uzeo u obzir da ljudi nisu računala koja se jednostavno reprogramiraju. Svi nosimo ogroman teret dosadašnjih iskustava, integrirani smo u zajednice koje imaju neke svoje planove… Ja bih recimo mogao napraviti radikalne promjene u svom životu da nisam u braku, da nemam djecu. Ako pretjeram sa svojim očekivanjima, povećavaju se razlike između mene i drugih članova, obitelj se raspada. Isto vrijedi neovisno u kakvoj zajednici se trenutno nalazili. To može biti radna sredina, krug prijatelja ili čak šira društvena zajednica. Svaka promjena, ma koliko bila ispravna ili poželjna, dolazi s izazovima prilagodbe. Ljudi se teško odvajaju od poznatog i sigurnog, čak i kada to poznato nije nužno najbolje za njih.

Precjenjivanje vlastitog znanja

Pročitao sam nekoliko knjiga, pogledao brojne sate videozapisa, i sve izgleda tako jednostavno. Krenuo sam sa prvim zahvatima i shvatio da je stvarnost malo drugačija. Konstrukcije koje sam gradio su se raspale. Kompostni wc nije funkcionirao dobro. Snijeg mi je polomio posađene voćke. Nisam imao dovoljno snage da odradim planirane poslove za taj dan. Bilo je potrebno nekoliko godina da upoznam samoga sebe i shvatim koliko malo znam.

Permakultura nije samo teorijsko znanje. Ona zahtijeva duboko razumijevanje lokalnih uvjeta, poput klime, tla, vodenih tokova, pa čak i društvenih dinamika. Najveći korak u razvoju vlastitog imanja napravio sam kada sam si priznao da neke stvari jednostavno ne znam. Ne znam graditi, pa sam angažirao profesionalne graditelje. Ne znam uzgajati hranu bez kopanja, ali moj susjed redovito kopa i uzgoji ogromne količine hrane. Za početak sam se oslonio na njegovo znanje i praksu i krenuo od onoga što funkcionira. Kasnije sam malim koracima zamjenjivao te prakse nekim održivijima.

Dogmatski pristup

Permakultura se često promovira kao nešto ispravno, u kontrastu sa svim ostalim što je “neispravno”. Pa tako “ismijava” razne prakse koje očito funkcioniraju ili su potrebne. Neke od tih praksi su recimo:

• gradnja ciglom i betonom
• korištenje strojeva u poljoprivredi
• uzgoj hrane na urednim, pravocrtnim gredicama
• monokulturne parcele
• život u gradu
• aktivnosti koje nisu korištenje zemljišta…

Samom definicijom, permakultura bi trebala uključivati veoma širok pogled na stvari koje nas okružuju. Umjesto toga, kod većine praktičara primjećujem veoma rigidni stav i osudu onih koji su više fleksibilni. Troše vrijeme koje nemaju da bi uštedjeli novac koji imaju. Na kraju rezultata nema, pa oblikuju neku svoju stvarnost u kojoj upravo to što su postigli ima posebnu važnost. Maštaju o spašavanju svijeta, a onda se zadovolje time što su potpisali neku peticiju, pješačili na posao… Mislim da nam u permakulturi prije svega trebaju konkretni rezultati, a dogme nam samo stoje na putu. Toliko toga “ne smijemo”, kao da smo minirali put prema onom što želimo postići.

Podcjenjivanje fizičkog rada i resursa

Nakon 15-ak godina u permakulturi, garantiram vam kako je za svaki uspjeh bilo potrebno izuzetno mnogo rada. Možete neko vrijeme uživati u idejama kako će se projekti sami od sebe realizirati. To je dobro da nam da poticaj da nešto ostvarimo. Sami sebe malo zavaramo da će biti lako, pa krenemo putem kojim rijetki kreću. Već kad smo na tom putu, onda gazimo korak po korak, kao zaljubljeni teenageri. Kad shvatimo da nije baš lako, već je prekasno da bi se vratili, pa idemo dalje. Taj dio je u redu, ali ipak treba ostati realan. Radi se sve ono što rade i ljudi bez permakulture, plus sve ovo novo. Tko nije spreman uložiti dvostruki napor da nešto ostvari, teško da može očekivati rezultate. Ali vrijedi!

Zanemarivanje ekonomske održivosti

Na moju žalost, živimo u svijetu koji se vrti oko novca. Kao roditelj, prisiljen sam stalno plaćati kojekakve gluposti. Troškove vezane uz školu, odjeću i obuću, izlete, instrukcije… Volio bih da je svijet drugačiji, da djeca mogu samnom biti na imanju, vrtlarimo, prodajemo povrće i svi veseli. Umjesto toga, prisiljen sam imati redovite prihode, dakle raditi za novac. Plus troškove za razvoj imanja, sjeme, sadnice, opremu… Gdje god se okrenem, svi traže novac. A onda kad pogledam vlastiti dizajn imanja, pa i većinu dizajna svojih kolega, nigdje se ne spominje novac. Kao da ćemo živjeti od salate, mrkve ili jabuka.

Naravno da se slažem, problem je u potrošnji. Treba krenuti od toga da si sami osiguramo što god možemo. Koristim vlastita drva iz šume, imam vlastitu struju sa krova. Imam izobilje vode na imanju, uzgajam preko tone vlastite hrane. Znam izraditi razne alate, sam ugrađujem i održavam sustave za struju, vodu… I opet moram kupiti preko 70% stvari. A imanje nije posloženo na način da generira bilo kakve prihode, nego samo da smanjuje potrošnju.

Zašto put do cilja nije pravocrtan?

Opisao sam par prepreka koje sam ja iskusio na svom putu. Sigurno da ih ima još mnogo, ne radi se sad o tome. Radi se o tome da imamo u vidu neki idealan svijet u kojem ljudi surađuju međusobno, sa prirodom… Ali put do tog svijeta vodi kroz trnje i kamenje. Vodi kroz brojne kompromise, skretanja i krivudanja. Ne postoje univerzalni odgovori je li neki potez prav ili kriv, te napredujete li u pravom smjeru. I posve sigurno, nećemo svi krenuti istim putem.

Vidimo put, ali ne i cilj

Do sad sam opisivao razne situacije kada želimo nešto postići, ali nam to ne polazi za rukom. Postoje, naravno, i suprotne situacije. Ima ljudi koji samo žele nešto učiniti, bez jasne motivacije, razloga. Sretao sam ljude koji bi “samo tako” gradili raketne peći, gredice u obliku spirala… Što je najbolje, sve im to polazi za rukom. Pokrili su krov zemljom, travom, i sad imaju zeleni krov. Isprobavali su samoniklo bilje i zaključili da je neka bobica jestiva. Ponovno bih mogao nabrojati desetke takvih situacija, a mene svaki put zanima: I što sa time? Kuda to vodi, koji problem to rješava?

Nabavio sam patke, ali nemam puževa

Ako vam nije jasan izraz, evo kratko… U permakulturi je čest problem sa puževima u vrtu. I jedno od permakulturnih rješenja je da se nabave patke koje jedu puževe. To rješenje je postalo toliko “cool” da patke nabavljaju i ljudi koji nemaju problem sa puževima. Sad moraju uzgajati puževe da hrane patke. Rješavaju problem koji nemaju. I ta situacija mi je prilično poznata.

Ja sam recimo kopao jezerce kako bi se u njemu naselile žabe koje bi isto tako čuvale vrt od insekata. A bioraznolikost kod mene je toliko visoka, da nemam nikakvih problema sa insektima. Posadio sam drvored zimzelenog drveća sa sjeverne strane kuće, jer se “tako radi u permakulturi”. Hladni vjetrovi pušu sa sjevera, pa će visoko drveće zaštititi kuću od hladnoće. I nakon što sam posadio, shvatio sam da kod mene nikad ne puše vjetar sa sjevera. Imam tako zanimljivu mikrolokaciju da vjetar gotovo uvijek puše sa juga. A ja sve otvorio prema jugu da imam što više svjetlosti.

Malčiram, dakle postojim

Neki ljudi uporno svode permakulturu na jedan njen detalj, neku popularnu praksu koja im se sviđa. Da, malčirani vrt gubi manje vlage, pa je lakše održavati ga tijekom ljeta. I što sada sa time? Kako to povećava vašu samodostatnost, kako to spašava svijet? Doslovno sam vidio ljude koji posade jednu rajčicu i malčiraju je nekim travčicama, pa to izjednače sa “permakulturnim vrtom”. Ili razbiju stare drvene palete, naprave od njih neku nepotrebnu sjedalicu. Bitno da je od paleta. Sve neki pothvati koji kreću od rješenja pa traže problem koji se može tim rješenjem zadovoljiti.

Sve su to prakse koje često imaju svoje razloge, ali nisu “rješenje za sve”. Rekao bih, krenite od cilja koji vam je dovoljno važan, pa gradite put koji vam najviše odgovara. Ako zapne, javite. Mislim da se dio problema riješi već kada ga identificiramo. Ili se javi netko tko ima ideju kako dalje…

Objavio: Nikola

Kopriva (lat. Urtica) je rod biljaka iz porodice koprivovki (Urticaceae) čije su stabljike i listovi pokriveni dlakama žarnicama koje se pri dodiru lome izlučujući mravlju kiselinu. Iako je mnogima poznata kao neugodna korovska biljka koja izaziva osip, kopriva je zapravo pravo blago za zdravlje i kućanstvo.

Ova biljka, koja na prvi pogled izaziva nelagodu zbog svojih žarnih dlačica, zapravo krije mnoštvo korisnih svojstava koja je čine nezamjenjivim elementom svakog okoliša bliskog prirodi.

Permakultura teži stvaranju samoodrživih ekosustava koji oponašaju prirodne procese. Kopriva se u ovom kontekstu pokazuje kao iznimno vrijedan suputnik iz mnogo razloga. Evo nekih od njih:

• Iznimna jestiva samonikla trajnica: Kopriva nosi sve odlike idealnih biljaka za preživljavanje u prirodi. Može se koristiti u brojnim jelima, dostupna je veći dio godine i raste gotovo svugdje.
• Prirodno gnojivo i stimulator rasta: Kopriva je bogata dušikom, kalijem, željezom i drugim mineralima koji su neophodni za zdrav rast biljaka. Fermentirana otopina (čaj od koprive) djeluje kao izvrstan prirodni stimulator rasta, pojačavajući otpornost biljaka na bolesti i štetnike.
• Privlačenje korisnih insekata: Cvjetovi koprive privlače mnoge korisne insekte poput pčela, bumbara i osa. Oni su ključni za uspješno oprašivanje voćaka i povrća, dok ose pomažu u suzbijanju štetnih insekata.
• Malčiranje i obogaćivanje tla: Odrezane stabljike i listovi koprive mogu se koristiti kao malč, koji poboljšava strukturu tla, zadržava vlagu i sprječava rast korova. Tijekom razgradnje, kopriva obogaćuje tlo organskom tvari i hranjivim tvarima.
• Ljekovita svojstva: Kopriva je poznata po svojim ljekovitim svojstvima. U permakulturnom vrtu, to znači da imamo pristup prirodnom ljekovitom bilju nadohvat ruke.
• Hrana za životinje: Mladi listovi koprive mogu se dodavati u hranu za perad i druge domaće životinje, obogaćujući tako njihovu prehranu.

Ukratko, kopriva je višenamjenska biljka koja u permakulturnom vrtu obavlja mnoge korisne funkcije. Ona je ne samo izvrstan dodatak za gnojidbu i zaštitu biljaka, već je i vrijedan izvor hrane i lijeka. Uključivanjem koprive u svoj vrt doprinijeti ćemo općem zdravlju ekosustava i pri tom ostvariti brojne koristi za nas same.

U nastavku ćemo se detaljnije pozabaviti sljedećim temama:

• Kako prepoznati koprivu
• Kako uzgajati koprivu
• Načini upotrebe koprive
• Priprema gnojiva od koprive
• Korištenje koprive u borbi protiv štetnika
• Recepti s koprivom
• Ljekovita svojstva koprive

Kako prepoznati koprivu

Kopriva (lat. Urtica) je rod biljaka koji obuhvaća nekoliko vrsta, no najčešće se susrećemo s običnom koprivom (Urtica dioica). Stabljika je uspravna, četverobridna, naraste do 150 cm visine. Korijenje je žućkaste boje. Listovi su smješteni nasuprot jedan drugoga, duguljasto su jajasti, zašiljeni i pilasti (blago nazubljeni), nalaze se na dužoj ili kraćoj peteljci. Cijela biljka naoružana je dlačicama koje ispuštaju mravlju kiselinu te žare u dodiru s kožom, što smo vjerojatno svi iskusili u djetinjstvu.

Dvodomna je biljka te muški i ženski cvjetovi rastu odvojeno na stabljikama. Cvjetovi su dakle jednospolni, žućkastozeleni, sitni i neugledni, skupljeni u guste viseće cvatove koji rastu u pazušcima gornjih listova. Cvatu od srpnja do rujna. Sjeme je mnogobrojno i vrlo sitno, biljka ga stvara i do 20 000 u sezoni, zadržava sposobnost klijanja i nakon 600 godina.

Stanište

Raširena je u gotovo cijelom svijetu. Često se nađe u prirodi gdje raste u gustim skupinama. Raste na polusjenovitim livadama,  zapuštenim tratinama, na ruderalnim staništima, na poplavljenim područjima, na staništima bogatima hranjivim tvarima, posebno dušikom. Nalazimo je od nizina do planinskog područja – 3000 m n.v. Izvor: https://www.plantea.com.hr/kopriva

Kako razlikovati koprivu od sličnih biljaka?

Postoji nekoliko biljaka koje na prvi pogled mogu nalikovati koprivi. Međutim, pažljivim promatranjem možete ih lako razlikovati:

• Mrtva kopriva: Mrtva kopriva (Lamium album) ima slične listove kao kopriva, ali ne posjeduje žarne dlake.
• Hmelj: Hmelj (Humulus lupulus) ima dlakavu stabljiku i listove, ali listovi su veći i nalik dlanu.
• Divlja metvica: Divlja metvica (Mentha arvensis) ima zaobljene listove i karakterističan miris metvice.

Uzgoj koprive

Postoji mnogo razloga zbog kojih se ne bi trebali zadovoljiti samo onom koprivom koju možete naći u prirodi. Neke sam spomenuo u uvodu, a dalje u tekstu će biti još razloga za uzgoj koprive u blizini kuće.

Razmnožavanje koprive

Koprivu možete razmnožiti na dva načina:

• Sjemenom: Sjeme koprive je sitno i najbolje ga je sijati u proljeće ili jesen direktno u zemlju. Možete ju također razmnožavati rasadom, ali je to nešto zahtjevniji postupak.
• Dijeljenjem korijena: Ovo je najjednostavniji način razmnožavanja. U proljeće ili jesen iskopajte postojeću biljku i podijelite je na nekoliko manjih dijelova, svaki s nekoliko pupova. Zatim posadite dijelove na željeno mjesto.

Gdje posaditi koprivu?

Kopriva nije zahtjevna biljka što se tiče tla, ali će najbolje uspijevati na:

• Vlažnom tlu: Kopriva voli vlagu, stoga ju posadite na mjesto gdje se tlo neće brzo isušivati.
• Plodnom tlu: Iako nije nužno, kopriva će bolje rasti na tlu bogatom organskom tvari.
• Sjenovitom ili polusjenovitom mjestu: Kopriva dobro podnosi i sunce i sjenu, ali će na previše sunčanom mjestu tlo brže presušivati.

Kopriva odlično podnosi širok spektar temperatura, tako da u našim krajevima gotovo da nema klimatske zone koja joj ne odgovara. Strani izvori navode USDA hardiness: 3-10.

Njega koprive

Kopriva je vrlo izdržljiva biljka koja ne zahtijeva puno njege. Biti će vam zahvalna ako ju redovito zalijevate, pogotovo u sušnim periodima. Također, dobro je povremeno oko nje odstraniti korov kako bi imala dovoljno prostora za rast.

Je li kopriva invanzivna?

Kao i obično, ovo je “varljivo” pitanje. Kopriva je izuzetno izdržljiva pionirska vrsta koja će brzo kolonizirati “oštećen” okoliš. Odlično se sama zasijava, a njeno korijenje se širi pod zemljom. Ako sami niste zauzeli neki prostor, vjerojatno ste koprivi dali priliku da ona to učini. U tom smislu, ona jest invanzivna i mogla bi preuzeti susjedne gredice ako se ne kontrolira.

Ako želite ograničiti širenje koprive, možete poduzeti sljedeće mjere. Redovito košenje će spriječiti biljku da proizvodi sjeme. Uklanjanje korijena, barijere u području korijena ili uzgoj u posudama trebali bi spriječiti podzemno širenje koprive.

Koliko dugo kopriva može preživjeti na jednom mjestu?

Kopriva je višegodišnja biljka koja može živjeti na jednom mjestu nekoliko godina. Njena maksimalna životna dob ovisi o uvjetima rasta i načinu održavanja.

Načini upotrebe koprive

Teško je nabrojati sve moguće načine jer se radi o jednoj od najsvestranijih biljaka koje poznajemo. Ovo su neki tipični, i neki manje poznati.

Korištenje koprive u tradicionalnoj medicini

• Čaj od koprive: Jedan od najčešćih načina korištenja koprive je u obliku čaja. Čaj od koprive se tradicionalno koristi za:
  • Pročišćavanje krvi
  • Liječenje anemije (zbog visokog sadržaja željeza)
  • Smanjenje upala
  • Poboljšanje probave
  • Liječenje kožnih problema
  • Olakšavanje simptoma prehlade i gripe
• Oblozi od koprive: Topli oblozi od listova koprive mogu ublažiti bolove u zglobovima i mišićima, te smanjiti upale.
• Tinktura od koprive: Tinktura se koristi za unutarnju i vanjsku upotrebu, ovisno o problemu koji se želi riješiti.

Kopriva u kuhinji

Mladi listovi koprive su jestivi i imaju blag okus sličan špinatu. Možete ih dodati u:

• Juhe i variva: Kopriva daje juhama i varivima bogat okus i hranjivu vrijednost.
• Salate: Mladi listovi koprive mogu biti osvježavajući dodatak proljetnim salatama.
• Pire i umake: Kopriva se može dodati u pire od krumpira ili pripremiti kao samostalan umak.
• Omleti i fritaje: Kopriva je odličan dodatak jajima, dajući im bogat okus.
• Čaj: Čaj od koprive je ukusan i zdrav napitak.

Kopriva u kozmetici

Ekstrakti koprive se koriste u proizvodnji:

• Šampona: Kopriva potiče rast kose, smanjuje perut i jača vlasište.
• Losiona za tijelo: Kopriva ima adstringentna svojstva i može pomoći u smanjenju upala kože.
• Krema za lice: Kopriva se koristi u kremama za njegu masne i problematične kože.

Ostale upotrebe koprive

• Bojenje tkanina
• Vlakna
• Biomasa
• Kompost
• Tekuća gnojiva
• Ulje
• Biorepelent
• Pokrivač tla i druge funkcije u šumskom vrtu

Kako napraviti tekuće gnojivo od koprive

Jedna od najčešćih primjena koprive u biovrtu i permakulturi jest za pripremu tekućeg gnojiva za biljke. Gnojivo od koprive je prirodno i učinkovito rješenje za gnojidbu biljaka u vrtu. Bogato je dušikom, što potiče rast zelenog dijela biljke, a sadrži i druge minerale koji su potrebni za zdrav razvoj.

Potrebni sastojci

• Svježa kopriva (najbolje mladi izdanci)
• Voda (najbolje kišnica)
• Posuda (plastična bačva ili kantica)

Postupak

1. Priprema koprive: Sakupite svježu koprivu i po potrebi ju operite. Možete koristiti cijelu biljku, uključujući stabljike i listove.
2. Punjenje posude: Nasjeckajte koprivu na manje komadiće i čvrsto je napunite u posudu.
3. Dodavanje vode: Prelijte koprivu vodom, ostavljajući oko 15-20 cm praznog prostora na vrhu posude, jer će se smjesa tijekom fermentacije pjeniti.
4. Fermentacija: Posudu pokrijte poklopcem i ostavite na toplom mjestu oko 10-14 dana. Tijekom fermentacije povremeno promiješajte smjesu.
5. Cijeđenje: Nakon fermentacije, procijedite tekućinu kroz sito ili cjedilo. Dobit ćete tamno smeđu tekućinu koja je spremna za upotrebu.
6. Razrjeđivanje: Prije upotrebe, gnojivo od koprive treba razrijediti vodom. Općenito pravilo je da se jedan dio gnojiva razrijedi s 10 dijelova vode.

Korištenje gnojiva od koprive

• Prihrana biljaka: Razrijeđeno gnojivo koristite za zalijevanje biljaka jednom tjedno.
• Prevencija bolesti: Gnojivo od koprive jača biljke i čini ih otpornijim na bolesti i štetnike.
• Poticanje rasta: Gnojivo potiče rast zelenog dijela biljke i razvoj korijenja.

Dodatni savjeti

• Ubrzavanje fermentacije: Da biste ubrzali proces fermentacije, možete dodati malo kvasca.
• Čuvanje gnojiva: Gotov gnojivo čuvajte na hladnom i tamnom mjestu.
• Ostale biljke: Osim koprive, možete koristiti i druge biljke za pripremu gnojiva, kao što su gavez, preslica, maslačak itd.

Važno: Gnojivo od koprive je prirodno i neškodljivo za okoliš, ali ga ne treba pretjerano koristiti. Pridržavajte se uputa za razrjeđivanje kako ne biste oštetili biljke.

Kopriva kao prirodni pesticid i fungicid

Kopriva je bogata različitim bioaktivnim tvarima i ima nekoliko mehanizama djelovanja koji je čine učinkovitom u zaštiti bilja.

Kako kopriva djeluje protiv štetnika i bolesti?

• Odvraćanje štetnika: Oštar miris i okus koprive odvraćaju mnoge štetnike poput lisnih uši, gusjenica, grinja i drugih.
• Poticanje rasta korisnih insekata: Cvjetovi koprive privlače korisne insekte poput osa koji se hrane štetnicima.
• Jačanje biljaka: Gnojivo od koprive jača biljke i čini ih otpornijim na bolesti i štetnike.
• Direktno djelovanje na štetnike: Neke tvari u koprivi imaju toksično djelovanje na određene štetnike.

Priprema pripravka od koprive za zaštitu bilja

Pripravak za zaštitu bilja radi se više-manje isto kao i tekuće gnojivo od koprive, jedino što se primjenjuje malo drugačije. Razrijeđeno gnojivo se prska po lišću biljke koju želimo zaštititi.

Kada prskati biljke?

• Preventivno: Prskati biljke preventivno, posebno u periodima kada su štetnici najaktivniji.
• Nakon pojave štetnika: Ako se pojave štetnici, prskati biljke nekoliko puta u razmaku od nekoliko dana.

Prednosti korištenja koprive u zaštiti bilja

• Prirodno i ekološki prihvatljivo: Pripravak od koprive je potpuno prirodan i ne zagađuje okoliš.
• Jeftino: Kopriva je lako dostupna i priprema pripravka je jednostavna i jeftina.
• Sigurno za korisne organizme: Pripravak od koprive je siguran za pčele i druge korisne insekte.

Mjere opreza

• Alergije: Kod nekih ljudi kopriva može izazvati alergijske reakcije. Prije upotrebe pripravka, napravite test na malom dijelu biljke.
• Redovita primjena: Za najbolje rezultate, pripravak od koprive treba koristiti redovito.

Upotreba koprive u kulinarstvu

Kopriva ima odličak okus i moja je obitelj često koristi u kuhinji. Evo nekih od recepata:

Juha od koprive

Sastojci:

• Mladi listovi koprive
• Krumpir
• Mrkva
• Luk
• Maslinovo ulje
• Voda ili povrtni temeljac
• Sol i papar

Priprema:

1. Očistite koprivu i blanširajte je u kipućoj vodi nekoliko minuta.
2. Na maslinovom ulju popržite sitno sjeckani luk i dodajte naribanu mrkvu.
3. Dodajte očišćeni i narezan krumpir i zalijte vodom ili povrtnim temeljcem.
4. Kuhajte dok povrće ne omekša, a zatim dodajte blanširanu koprivu.
5. Začinite solju i paprom po želji.

Fritaja s koprivom

Sastojci:

• Jaja
• Mladi listovi koprive
• Mlijeko
• Maslac
• Sol i papar

Priprema:

1. Blanširajte koprivu i sitno je nasjeckajte.
2. Umutite jaja s mlijekom, solju i paprom.
3. Dodajte nasjeckanu koprivu u smjesu.
4. Zagrijte maslac na tavi i ulijte smjesu.
5. Pecite na laganoj vatri dok se fritaja ne stisne.

Štrukli sa koprivom

Sastojci za tijesto:

• Brašno
• Voda
• Sol

Sastojci za nadjev:

• Mladi listovi koprive
• Svježi sir
• Sol i papar

Priprema:

1. Pripremite tijesto od brašna, vode i soli.
2. Blanširajte koprivu i usitnite je.
3. Pomiješajte usitnjenu koprivu sa sirom, solju i paprom.
4. Razvaljajte tijesto, stavite nadjev i zarolajte.
5. Kuhajte štrukle u slanoj vodi.

Salata od koprive

Sastojci:

• Mladi listovi koprive
• Svježi krastavci
• Kiselo vrhnje
• Bučino ulje
• Glavica luka

Priprema:

1. Blanširajte i usitnite koprivu
2. Krastavce ogulite i izrežite na tanke šnite
3. Usitnite luk i dodajte u zdjelu sa koprivom i krastavcima
4. Vrhnje pomiješajte sa pola žlice bučinog ulja
5. Prelijte po salati od koprive i dobro promiješajte

Napomena: Prije upotrebe koprive, obavezno je blanširati kako bi se neutralizirala iritacija koju uzrokuju žarne dlačice.

Ljekovita svojstva koprive

Kopriva je biljka koja je poznata po svojim brojnim ljekovitim svojstvima, a koristi se u tradicionalnoj medicini već tisućama godina. Bogata je vitaminima (A, C, K), mineralima (željezo, kalcij, kalij) i drugim bioaktivnim tvarima koje joj daju širok spektar djelovanja na organizam.

Najčešće korišteni dijelovi koprive su listovi i korijen.

Ljekovita djelovanja koprive

• Protuupalno djelovanje: Kopriva smanjuje upale u tijelu, što je korisno kod reumatoidnog artritisa, gihta i drugih upalnih stanja.
• Diuretik: Potiče mokrenje, što je korisno kod upala mokraćnih putova, bubrežnih kamenaca i zadržavanja vode.
• Krvotvorno djelovanje: Bogata je željezom, pa pomaže kod anemije i potiče stvaranje krvi.
• Pročišćavanje krvi: Smatra se da pomaže u pročišćavanju krvi i uklanjanju toksina iz organizma.
• Smanjenje šećera u krvi: Neki studiji pokazuju da kopriva može pomoći u snižavanju razine šećera u krvi, što je korisno kod dijabetesa.
• Poboljšanje probave: Potiče apetit i poboljšava probavu.
• Jačanje imuniteta: Bogata je antioksidansima koji jačaju imunitet i štite organizam od slobodnih radikala.
• Zdravlje kose i kože: Čaj od koprive se koristi za ispiranje kose jer potiče rast kose i smanjuje perut. Ekstrakti koprive se dodaju u kozmetičke proizvode za njegu kože.

Načini upotrebe koprive

• Čaj: Čaj od koprive se priprema od svježih ili sušenih listova. Koristi se za unutarnju upotrebu i ima brojne zdravstvene benefite.
• Tinktura: Tinktura od koprive se priprema maceriranjem svježih ili sušenih dijelova biljke u alkoholu. Koristi se za unutarnju i vanjsku upotrebu.
• Oblozi: Topli oblozi od listova koprive se koriste za ublažavanje bolova u zglobovima i mišićima.
• Dodatak hrani: Mladi listovi koprive mogu se dodati u salate, juhe, variva i druga jela.

Važno je napomenuti:

• Alergije: Kod nekih ljudi kopriva može izazvati alergijske reakcije. Prije upotrebe koprive, napravite test na malom dijelu kože.
• Trudnoća i dojenje: Trudnice i dojilje bi trebale izbjegavati upotrebu koprive bez prethodnog savjeta liječnika.
• Lijekovi: Kopriva može interagirati s nekim lijekovima, stoga se posavjetujte s liječnikom ako uzimate lijekove na recept.

Objavio: Nikola

U permakulturi kažemo “ostvari prinos“. Zaista, jeste li kada imali osjećaj da se prikazuje sadnja, sjetva, ili neki proces u njegovom začetku? Ja se obično pitam što je dalje bilo, koji su rezultati? Jesmo li se najeli iz svog vrta, ili je sve preuzeo korov, odnijele ptice, vrtlar zaboravio? Isto vrijedi za sve ostale projekte u permakulturi. Zaista je neophodno nakon nekog vremena analizirati uloženu energiju i proučiti rezultate. Ali, ovo je post o čičoki, jednom od simbola permakulture u vrtu.

Za početak, možete pročitati i uvodni post o čičoki, kako i zašto je uzgajati.

Kada se bere čičoka?

Čičoka se može brati, tj. vaditi iz zemlje, u fazi mirovanja. To obično nastupa sredinom jeseni, kada ocvate i lišće počne odumirati. U kontinentalnoj klimi se to poklapa sa prvim mrazevima koji dodatno ubrzavaju odumiranje nadzemnog dijela biljke. Formiranje gomolja je tada završeno i oni miruju u zemlji. U zemlji mogu ostati sve do proljeća, ako ju ne mislite odmah konzumirati. Zemlja najbolje čuva svježinu ovih plodova, tako da nema žurbe. U mojoj (planinskoj) klimi se dakle čičoka bere od 1.11. do 1.4. otprilike.

Kako se bere čičoka?

Ja sam započeo rezanjem stabljika. Radi se o štapovima visine 2-2.5m koji sada samo smetaju. Biti će odličan materijal za malčiranje ili kompostiranje, naravno. Stabljika čičoke je debljine prsta, kako koja. Iznutra je šuplja, tj. ima spužvasto tkivo. Lako se reže običnim vrtnim škarama ili škarama za živice.

Berba ide prilično lako. Preporučam da zemlja bude što više suha u vrijeme branja jer je tako lakše. Gomolji se lakše vade, budu čišći.

Od alata, koristim samo sljedeća dva. Iste alate koristim za vađenje i krumpira. Vile za kopanje koristim kako bih lagano podignuo cijeli korijenov sustav. Zakrivljene vile-grablje koristim kasnije da “pročešljam” zemlju kako ne bi nešto ostalo.

Vađenje čičoke iz zemlje

Ako je zemlja dovoljno rahla, kao što kod mene jest slučaj, dovoljno je vile zabosti oko 30cm od stabljike. Stabljika nije odrezana do tla jer je ovako lakše odrediti gdje treba kopati. Kada se vile zabodu, samo se lagano podigne busen korijena. Čim se vidi da se podiže, to je to. Na nekim mjestima nije išlo otprve. Tada bih vile ubo sa druge strane, pa ponovno malo podignuo. Sve uz minimalni napor, oprezno kako ne bih pokidao busen. Kao da presađujemo voćku.

Kada je zemlja olabavljena, rukom uhvatim stabljiku i podignem iz zemlje. Gomolji većinom ostaju uhvaćeni za korijen.

Nakon toga, prvo rukama prođem po rupi u kojoj je bio ovaj korijen. Obično se nađe još koji gomolj koji se otkinuo sa korijena. Na donjoj slici vidite jedan koji raste sa lijeva na desno (duga bijela žila). Taj pripada biljci koju sam upravo iskopao. Iznad njega je još jedan koji pripada susjednoj biljci. Biljke su međusobno odmaknute 40-50cm. Upravo toliko im je prostora i trebalo da pruže gomolje jedna prema drugoj, a ne smetaju jedna drugoj. Prostor je tako maksimalno iskorišten, uz odličnu veličinu i kvalitetu plodova.

Za kraj, još samo “pograbljam” rahlu zemlju vilama-grabljama. nađe se još koji gomolj koji je zalutao malo dalje od biljke.

Sadnja za sljedeću godinu

Za čičoku kažu da se jako širi i teško ju je iskorijeniti vađenjem gomolja. Kažu da uvijek ostane fragment korijena u zemlji koji ponovno niče. To može biti slučaj sa nekim sortama, ali ova koju berem nema takve sklonosti. Često bi na busenu ostalo baš svo korijenje i svaki najsitniji gomolj. Koliko god tražio, ne bih ništa više u zemlji našao. Da ne riskiram da sljedeće godine ipak ne nikne, ja sam odmah odradio i sadnju.

Među izvađenim gomoljima, našao bih onaj veličine oraha ili manji. Vratio bih ga nazad na mjesto gdje je rastao i zatrpao rupu. Tako mogu biti siguran da će sljedeće godine nova čičoka niknuti baš na tom mjestu, a ne negdje spontano. Tako mogu održavati pravilne redove i razmak unutar reda.

U nastavku opisujem kakav je prinos bio po biljci, te ukupni za ovu površinu. Prinos uspoređujem sa uloženim radom tijekom cijele godine. Opisujem kako su se pokazale dvije sorte čičoke koje sam testirao i u čemu su razlike. Kakve su razlike bile tamo gdje je rasla jedna stabljika u odnosu na 4-5 stabljika iz istog korijena? Opisujem kako sam čičoku uskladištio da ostane svježa i lako dostupna tijekom cijele zime.

Nastavak je za članove našeg kluba koji podržavaju razvoj ove platforme. Lijepo vas molim da se za nastavak ulogirate ili pristupite klubu na razinu “Sudjelujem”.

Gdje nabaviti čičoku?

Jeste li zainteresirani za nabavku plodova iz mog vrta, dar prirode i mojih ruku djelo? Javite se putem kontakt obrasca. Ja sam u Rijeci ili Gorskom kotaru, pa kome bude zgodno možemo se direktno razmijeniti. Veće količine mogu poslati dostavnom službom, valjda

Objavio: Nikola

Jesen je obično najbolje vrijeme da se posade neke trajnice. Bilo da se radi o voćkama, grmlju, cvjetnicama… Sve što planirate da ostane godinama uz vas, najbolje je posaditi pred zimu. Biljke pomalo ulaze u fazu mirovanja, sada najbolje podnose presađivanje. Zemlja je još topla, vlažna, a i nema mnogo drugih radova u vrtu. Otkad vrtlarim, jesen uvijek smatram nekakvim početkom. Početak prijateljstva za nove stanovnike šumskog vrta. Onda u proljeće sa znatiželjom obilazim mlade voćke, gledam jesu li potjerale listiće. Trenutak istine, vrijeme veselja, ili razočaranja.

Postoji mnogo stvari koje vrtlar može i treba napraviti za zdravlje svojih biljaka. Ipak, ako ste u prvom koraku pogriješili, ne postoji gotovo ništa čime tu grešku možete ispraviti. A to je izbor kvalitetnih sadnica.

Znate li prepoznati kvalitetnu sadnicu? Znate li razliku sadnice i reznice? Znate li prepoznati je li biljka živa ili mrtva, iako je doba mirovanja? Zanimljivo je da bi Vi to trebali znati, a ne znaju oni koji vam prodaju sadnice. Meni su tako proteklih godina (uspješno) prodali svakakve grane pod sadnice.

Zašto je potrebna kvalitetna sadnica?

Budimo realni, do sadnice nije tako teško doći. Bacite šaku sjemenja u zemlju, nešto će niknuti. Porežite grane s nekog grma i zabodite u zemlju, ukorijeniti će se. Često okolo biljke niču mladice koje možete iščupati i dalje posaditi. Znači nije takav problem doći do sadnica. Problem je doći do kvalitetne sadnice. I to je upravo to što vam (nam) treba.

Ako imate problematično zemljište, nedostatak vremena, znanja… Sigurno vam ne treba biljka kraj koje morate klećati cijele godine da preživi. Treba vam biljka koja će rasti unatoč nedaćama koje je možda očekuju. Onda se s veseljem brinete o njoj, i uskoro ona o vama. A to ne možete dobiti sa nekom grančicom koju netko naziva sadnica. Bolje je da si takve grančice sami pravite, pa barem znate što su.

Moje iskustvo sa kupnjom sadnica

Za početak, nešto tipično ćete naći bilo gdje. Jabuka, šljiva, dunja, ruže… Ali nama u permakulturi često trebaju vrlo specifične i rijetke biljke. Određene sorte otporne na bolesti. Voćke na snažnom korijenju koje će preživjeti stoljeće. Zanimljive bobice prepune vitamina kakvih nema u dućanima. Veoma određena biljka koja ima veoma određenu funkciju. Za takvu specifičnu ponudu, snalazite se s onim što nađete.

Moje iskustvo sa domaćom ponudom kvalitetnih sadnica nije baš sjajno. Čini mi se, ljudi često amaterski pristupaju tom poslu. Iščupaju negdje u dvorištu samonikle grane. Solidan korijenov busen iscjepkaju do te mjere da prodaju neupotrebljive komadiće korijena, ili biljke bez korijena. Prevelike biljke pune lišća naguraju u kutije bez ikakve zaštite i tako šalju poštom. Biljke putuju predugo, osuše se potpuno dok stignu na odredište. Biljke često stižu neoznačene, oznake padnu putem. Ili ni sam trgovac nije znao što su, pa nije označio. Znao sam dobiti biljku naopako okrenutu, sa krošnjom zamotanom u piljevinu, a korijenjem na zraku.

Barem su to neke osnove, okrenuti biljku na pravu stranu. Sačuvati vlažnost korijena, po potrebi skratiti grane. Ili biljku ne dirati dok nije u fazi mirovanja. Ili ne prodavati stvari koje nemate?

Prošlogodišnje sadnice

Prošle sam godine posadio nekoliko desetaka voćnih sadnica. Sadnice su uglavnom stizale poštom. Pa ocijenite kvalitetu, je li to po vama dobar početak prijateljstva?

Ovu sam godinu zato proveo upravo klečeći pred svakom biljkom ne bih li je sačuvao. One malo bolje, potjerale su koju grančicu, par listića. Neke nisu uopće ništa tjerale, nisu preživjele zimu. Druge jesu, jer zima nije toliki problem. Ali došlo ljeto sa vrlo dugim razdobljem bez kapi kiše. Mlade biljke se osušile, uz malo nade da ipak nešto potjera iz korijena.

Ovogodišnje sadnice

Sada pogledajte ovu sadnicu crne maline, pa usporedite sa onima gore.

Ne znam bih li reklamirao gdje sam našao najbolje domaće sadnice… Ali žao mi da se mučite sa lošim sadnicama kao ja, pa evo… Rasadnik Bifurcaria je upravo ono što sam dugo tražio. Mladi ljudi koji ne da se ozbiljno ovim bave, nego zaista žive skladan suživot sa stotinama zanimljivih i rijetkih biljaka. Na svom imanju su postigli takvu produktivnost i harmoniju kakve mnogi od nas tek sanjamo. A sadnice su im vrh domaće ponude.

Ja sam vam gore stavio samo jednu od sadnica, jer je zanimljiva usporedba iste biljke iz dva različita izbora. A kako izgleda ovaj reprezentativni korijen, takvi su bili i svi ostali iz Bifurcarije. Sve biljke koje su golog korijena, uredno zaštićene vlažnom piljevinom, izvađene iz zemlje malo prije mog dolaska. Dok sam sam ih dan-dva kasnije posadio, mislim da biljke nisu ni primjetile neku promjenu. To ja zovem dobar početak!

Značaj i simbolika snažnog korijenja

Sad, možete biti tipični vrtlar pa zaključiti kako je ovaj post o sadnicama. Istražiti ponudu, odabrati nešto. Čega nema, nema. Ili možete razmisliti kako da se podrže ljudi koji su nam toliko značajni. Gore spomenuti rasadnik je recimo dio naše male permanentne kulture. Ljudi koji rade više-manje što i mi, samo su to digli na višu razinu kvalitetom i količinom. I ponudili zajednici ono što joj je zaista potrebno. Mislim da i zajednica treba odgovarajuće odgovoriti, pa podržati takve projekte. Rasprodati ljudima sve što nude, pa da druge godine ponude još više. Ili im se pridružiti, pronaći što još nedostaje u našoj zajednici, pa nam svima pomoći da lakše napredujemo.

Objavio: Nikola

Postoji li permakultura bez uzgoja hrane? Je li permakultura “odlazak u šumu, na selo…”? Kako netko može podučavati permakulturu, a da prethodno nije izgradio neko imanje, nije samodostatan? Je li moguće prakticirati permakulturu bez certificiranog tečaja? Postoji li “permakulturni vrt“? Kako izgleda permakultura na nekom primjeru? Da li permakultura zagovara povratak na neki raniji stupanj razvoja civilizacije? Je li permakultura u sukobu sa novcem, državom, porezima…? Kakva je to “permakultura na balkonu“?

Nabrojao sam par pitanja na koja ne znam odgovoriti bez započinjanja prilično duge priče. A ima takvih pitanja još, i sva su bez brzog odgovora. Je li neko stablo ili kuća dio permakulturnog dizajna ili nije? To možemo znati jedino ako promotrimo širu sliku. Što širu. Promatrajući nečiji dizajn analiziramo koji su mu problemi, potrebe, resursi. Promatramo rješenja koja razvija, te kako ona mijenjaju opću sliku. Tada dolazimo do zaključka je li neki element logičan dio dobrog dizajna ili nije. Izvlačenje pojedinog elementa iz konteksta obično vodi do krive slike. A slično je i sa permakulturom u cijelosti. Izvlačiti nečiji rad iz konteksta nije baš u skladu sa principima koje prakticiramo u permakulturi.

Šira slika

Osobno sam veliki ljubitelj predavanja koja je ostavio pokojni Toby Hemenway (klik za više informacija). Mislim da najbolje opisuje problem suvremenog društva i predlaže permakulturu kao (jedino?) logično rješenje. Ako razumijete engleski, a ne razumijete što je permakultura, svakako preporučam poslušati.

Toby započinje kratkom pričom o sukobu američkih starosjedilaca i američke vojske. Izvorno, plemenima je bila garantirana zemlja na kojoj mogu nastaviti prakticirati tradicionalni način života. Dok nije otkriveno zlato baš na zemlji koja je obećana indijancima. Sukobi su naravno vodili prema otimanju zemlje i protjerivanju indijanaca. I Toby završava priču retoričkim pitanjem: “Jesmo li morali baš sve uzeti?”

Sukob velikih kultura

Toby iznosi sažetak razvoja ljudskog društva u tri velike kulture. Podjela ljudske populacije prema načinu na koji dolazi do hrane:

1. Kultura lovaca i sakupljača
2. Kultura vrtlara, društvo temeljeno na hortikulturi
3. Suvremena civilizacija, odnosno društvo temeljeno na poljoprivredi

Ljudi kao vrsta, najviše vremena su proveli u lovačko-sakupljačkim zajednicama. Kada spominjemo “održivost”, ovo je važna činjenica u analizi održivosti. Kako znamo da je neka praksa održiva? Kako znamo da je neki “razvoj održiv”? Kako znamo da permakultura zagovara održiva rješenja? Jer radi se o novim idejama ili rješenjima koji postoje tek par desetljeća. Ljudsko društvo je pak provelo desetke tisuća godina u zajednicama lovaca i sakupljača. Sve ukazuje da su te zajednice mogle opstati do kraja svijeta da ih nije pregazila civilizacija.

Civilizacija označava kompleksno ljudsko društvo. Karakteriziraju je:

• Sjedilački način života
• Poljoprivreda
• Društvena hijerarhija
• Urbanizacija
• Iscrpljivanje prirodnih resursa…

Društvo temeljeno na hortikulturi često se u povijesnim knjigama i ne spominje. Ili se prikazuje kao brza tranzicija društva iz primitivnih zajednica u civilizaciju. Toby, pak, ističe činjenicu da su “vrtlari” postojali tisućama godina. Ne radi se o nekakvoj tranziciji nego o stabilnom društvenom uređenju koje je također pokazalo karakteristike održivosti.

Hortikulturalno društvo

Toby opisuje kako su mnogi elementi civilizacije postojali u “primitivnijim” društvima, ali bez stvaranja razarajućih elemenata. Neka društva su uspješno oblikovala vlastiti okoliš kako bi bio što produktivniji. Osnovna karakteristika ovakvih društava je briga o okolišu. Za razliku od lovačko-sakupljačkih skupina koje su uglavnom oportunističke, koriste što im priroda pruža. I za razliku od civilizacije koja je uglavnom eksploatistička. Stalno izmišlja nove načine da iscrpi svaki resurs koji poznaje.

Antropolozi u novije vrijeme sve više pretcivilizacijskih zajednica klasificiraju kao hortikulturalne. Pronađene su prastare šume hrane u Aziji i Južnoj Americi koje su izgradili i održavali upravo ljudi. Naprednim tehnikama obrade tla tisućama su godina povećavali plodnost. Izgradili su impresivne sustave navodnjavanja, te oblikovali teren da bude što produktivniji. A istodobno nisu narušili prirodnu ravnotežu, nisu doveli do iscrpljivanja okoliša niti ugrozili vlastiti opstanak.

Amazonska prašuma se sada smatra ogromnim šumskim vrtom koji su njegovale pretcivilizacijske zajednice. Nađena je mnogo veća koncentracija korisnih biljaka u blizini nastambi i duž uobičajenih puteva. U Sjevernoj Americi, najnaseljenije doline rijeka su izvorno bile šume hrane do dolaska europskih doseljenika. Prvi europski putopisci kada opisuju tadašnje krajolike istoka Sjeverne Amerike, zapravo opisuju šume hrane. Kasnije, nakon protjerivanja ili istrebljenja domaćeg stanovništva, slijedi degradacija upravo tih šuma hrane. Uklonjen je ključni element stabilnosti ekosustava, i to je bio upravo čovjek.

Zašto se o ovome tako malo zna?

Danas se povijest čovječanstva prikazuje na suviše pojednostavljen ili namjerno netočan način. Ljudi se prikazuju kao predodređeni za stvaranje civilizacije, tehnološkog i znanstvenog napretka, osvajanje i pripitomljavanje svakog kutka svijeta. Bilo kakvo odstupanje od tog puta ili smjera podrugljivo se naziva “povratak na staro”, u Srednji vijek, kameno doba. Ili imamo suprotno mišljenje koje ljude prikazuje kao jedinu lošu pojavu na planeti. Nešto što treba ograničiti u širenju, smanjiti utjecaj na planetu, ili dovesti do propasti civilizacije. Čak se i razvoj umjetne inteligencije hvali kao; da se netko brine o nama kada ne znamo sami. Izjednačavaju ljude sa kućnim ljubimcima.

Obje pretpostavke zanemaruju činjenicu da ljudi mogu funkcionirati i na razne druge načine. Mogu graditi društva koja imaju pozitivan utjecaj na ekosustav. I takva društva dokazano mogu opstati prilično dugo.

U čemu je razlika?

Zanimljiva je činjenica da upravo izvor hrane čini razliku. U velikoj mjeri, onako kako dolazimo do hrane, tako dolazimo i do svega ostalog. Toby opisuje, današnja civilizacija temelji se na usjevima žitarica (trava). Trave su biljke kratkog životnog vijeka. Za njihov uzgoj potrebno je eliminirati svu vegetaciju sa nekog prostora. Tako otprilike funkcionira i naša kultura. Eliminiramo svaki kaos, sve nepoželjno, pa prazan prostor ispunjavamo svojim stvarima. Koje su u pravilu kratkog životnog vijeka. Uzgoj trava ne zahtjeva razumijevanje kompleksnosti prirode, poštivanje finih veza među elementima okoliša.

Sjetvi prethodi eliminacija, raskopavanje, uništavanje staništa. Pa onda za razvoj trebaju gnojiva. Prije pojave kemijskih gnojiva, velika se površina koristila samo za potrebe hranjenja manje površine. Primjerice, za hektar usjeva potrebno je još nekoliko hektara pašnjaka. Njima je hranjena stoka i u konačnici se dolazilo do organskih gnojiva. Na pašnjacima se hranila i izvorna radna snaga, konji, volovi, koji su korišteni za obradu tla. Društvo je naviklo da velika površina hrani malu površinu. Sva društvena uređenja kasnije temeljila su se na istom konceptu. Iskorištavanje nečije radne snage. Iscrpljivanje okolnih resursa. Osvajanje novih prostora, kolonizacija.

Žito je moguće čuvati mnogo dulje nego, primjerice, krumpir ili lisnato povrće. Ako se društvo temelji na žitaricama, onda su potrebna skladišta, ekonomija, matematika. Žito ima veliku vrijednost u malom prostoru. Lako ga je ukrasti, pa je potrebna policija, zakoni, kažnjavanje. Za čuvanje i pripremanje hrane treba malo naprednija tehnika; lončarstvo, mlinovi… Tako društvo temeljeno na žitaricama postaje sve kompleksnije, radna snaga se specijalizira, stvaraju se međusobne ovisnosti, zajednice postaju sve veće. A onda treba mali korak i do velikih sukoba, ratova, jer na kraju, živimo na ograničenoj planeti. Prije ili kasnije postajemo nečiji resurs.

Je li permakultura (hortikultura) drugačija?

Prema mom shvaćanju i iskustvu, kada se promijeni izvor hrane, mijenja se i čovjek, društvo. Za održavanje neke biljke zdravom i dugovječnom, potrebno je razumjeti njene potrebe. To podrazumjeva šire shvaćanje prirode od onog što je uobičajeno u prethodnom primjeru. Kada vrtlar shvati da jedna biljka veoma dobro uspjeva u društvu drugih biljaka, vidi da isto vrijedi i kod ljudi. Vidi da u zdravom tlu biljka bolje napreduje, i isto mu pada na um kada je riječ o društvu. Lako je zaključiti da ako svoj okoliš održavamo zdravim i raznolikim, i nama će biti bolje. To je jedan drugi model razmišljanja i mislim da zaista čini razliku.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Prilikom dizajniranja svog imanja 2012. godine, napravio sam analizu tla. Analizom sam utvrdio mjesta koja su najpovoljnija, i ona najmanje povoljna za uzgoj biljaka. Apsolutni ekstrem u nepovoljnosti je najviša točka imanja. To je vrh brijega, mještani ga zovu “Breščić”. Izuzetno je izloženo vjetru, na njemu jedva da i trava raste. Doslovno nisam kosio više godina i nije ništa niknulo osim trave. A trava bi bila tanka, rijetka, pa nije ni trebalo kositi. Ispod tankog sloja zemlje je čista stijena, negdje i proviruje ispod tla. To mjesto je označeno kao ono gdje neću ništa saditi.

Jedne godine, baš na najvišoj točki, niknuo je orah. Da trava nije tako loša, možda ga ne bih ni primjetio. Označio sam ga štapom i ostavio da raste. Oko njega sam počeo kositi, donositi sijeno i pokrivati tlo. I tako godinama. Ako se ne varam, za taj orah znam nekih 5 godina, i nije narasao viši od trave. Nekih 30-40 cm.

Na rubu Breščića raste jedan veliki jasen. Nadvio se nad cestu, i mještani su tražili da ga srušim. Pozvao sam stručnjake za rušenje, oni su ga zakačili traktorom, potegnuli dalje od ceste i posjekli. Nadao sam se, samo da ne padne na onaj mali orah. I pao je točno na mali orah.

Sljedeća godina

Od srušenog stabla iskoristio sam sve osim sitnih grana koje su bile na vrhu. One su ostale ležati baš tu gdje je nekad bio orah. I na te grane sam nabacao još granja koje je bilo svuda naokolo. Tako je nastala jedna hrpa granja koja je tako stajala godinu dana. Nedavno, prođem tuda i iznad velike hrpe granja proviruje onaj mali orah. Pružio je dvije velike grane, jedna od njih ima preko 1m. Koliko vidim na dnu granja, izvorni orah je slomljen i zgnječen. Ove dvije grane su narasle negdje iz korijena tog slomljenog oraha.

Ponovno sam pokosio livadu oko te hrpe granja i sijeno nabacao na granje. Kakav god učinak granje imalo na taj orah, nadam se da će i ovo sijeno pomoći. I neko buduće granje koje tu bacim.

Drugi primjer

Svoj prvi šumski vrt započeo sam sadnjom duda (murva, Morus alba, nigra)….) 2011. godine. Mislim da sam i naredne godine sadio još dudova jer volim plodove i super je biljka na mnogo načina. Da bih konačno naučio da oni kod mene baš ne žele rasti. Biljke su dugo stagnirale, lišće bilo izrazito blijedo, suho. Piše negdje da ne podnose lužnato (bazno) tlo. A kod mene je upravo takvo, vapnenačka stijena sa malo zemlje preko. Ako bi biljka i potjerala kakvu grančicu u proljeće, srne bi ju odmah pojele. Ne znam što im je to toliko omiljena hrana, ali jest. I narednih godina, ostao sam bez svih dudova.

Kako među manjim drvećem ima dosta biljaka koje osim što su jestive mogu biti i dobri susjedi velikim voćkama, recimo i tu imam akumulatore dušika i ostalih hranjiva, gledao sam da oko svake voćke stoje takva stabla. Konkretno, radi se o “graškovom drvu” koje akumulira dušik, murvi ili dudu koji ima lišće vrlo bogato mnogim mineralima pa svaka voćka bolje uspjeva uz dud, i bazgi koja uz ovo što sam napisao za dud još i privlači lisne uši na sebe (štiti susjede) i ubrzava razgradnju organskog otpada na tlu. Tako oko svake velike voćke u planu imam graškovo drvo, dud i bazgu, te još 3 “obične” manje voćke.

Šumski vrt a la Nikola

Košenje livade

Narednih godina, sa šumskim vrtom nije baš bilo uspjeha. Sve se to s vremenom osušilo, nestalo. Vrt je preuzela trava, pa sam se specijalizirao za borbu sa travom. Livadu sam redovito kosio, barem jednom godišnje. Uključujući i mjesta gdje su nekad bile posađene voćke.

Jedne godine, mislim 2022., u travi sam nešto primjetio. Lišće mi je izgledalo poznato, a Google mi je potvrdio da se radi o dudu. Posve sigurno, jednom od onih posađenih. Jer, bio je baš na mjestu gdje sam planirao sadnju, i kilometrima daleko nema ni jednog duda. Ne pojavljuje se sam. Znači, preživio je 10-ak godina redovitog košenja.

Zaobišao sam ga kosilicom da vidim što će biti. Bilo je to da su ga srne obrstile do zemlje. Ali je ponovno niknuo. Postavio sam “kavez” od metalne mrežice oko biljke, i uskoro je prerasla taj mali kavez.

Konačno raste?

Prošle godine, dovoljan mi se činio kavez visine 1m. Ovih dana, biljka ima 2m, brojne grane i izgleda prilično nezaustavljivo.

Kako permakulturno analizirati ove primjere?

Što se to u prirodi događa, da “uništavanje” pomaže? Je li moguće da su biljke u prirodi toliko navikle na brojne nedaće, da se baš za njih spremaju? Već znamo da postoji sjeme koje klija tek nakon požara. Korov raste tek kada se prekopa vrt. Mogu li biljke “osjetiti” da je u blizini palo veliko stablo, pa dobiju “nalog” da krenu sa rastom? Jesu li neke biljke toliko ukusne životinjama, da su u svoj “program” uvrstile i redovitu štetu od divljači? Da ne znaju rasti drugačije, pa im ta šteta dođe kao trening za budući razvoj?

Kao permakulturnom dizajneru, “promatraj…” mi je jedno od prvih principa. Mislim da smo suviše vezani za knjige, online informacije, možda neke navike, narodnu predaju… Postupamo sve “po knjizi” i opet nema uspjeha. A nekad jednostavno sjedimo na panju i gledamo prirodu, pa dođemo do odgovora na najteža pitanja. I nekad se tako jednostavno desi da priroda ponudi rješenje do kojeg sami nismo znali doći.

Objavio: Nikola