DUG KAO MOĆ!

Transkript emisije Skalanada 2.10.2015.

Uvodno. Države grcaju u dugovima, gradovi grcaju u dugovima, ljudi grcaju u dugovima! Kao da je zavladala neka svjetska epidemija neodgovornog zaduživanja. Financijske institucije, davatelji kredita, naravno nastoje utjerati ta dugovanja. I dok svi dužnici žive u strahu što će im se dogoditi, financijske institucije bilježe visoke profite, njihovi šefovi astronomske plaće i bonuse, i još svima poručuju da novaca ima koliko hoćete za dobre projekte. Kada netko traži da se preispita način poslovanja banaka i odnosi kreditora i dužnika, to se izbjegava i kažnjava kao u slučaju Grčke. Zorane, najavili ste da ima razmišljanja da dužnici baš i ne moraju biti u tako podređenom položaju prema kreditorima. Od kud dolazi taj „novi vjetar“?

Pa svi oni koji imaju kredite možda bi trebali obratiti pažnju na ono što ću pričati o tome što predlaže jedan američki antropolog. Istina, njegov prijedlog je upućen studentima, ali uz malo kreativnog napora to bi moglo poslužiti i drugim zaduženim skupinama. Pade mi na pamet da bi suština mogla stati u jednu staru, ali malo modificiranu parolu: “Zaduženi svih zemalja ujedinite se!“ U ovom slučaju to funkcionira i nacionalno, a ne samo internacionalno.

Da najprije podsjetimo naše slušatelje, da nadnaravna moć koju najveće svjetske banke danas imaju nije rezultat genijalnosti njihova menađmenta, već je to rezultat njihova uporna lobiranja (koruptivnog djelovanja) prema vladama i svjetskim organizacijama koje reguliraju globalno poslovanje. One su iskoristile svu moć svoga novca za utjecaj na politiku da bi globalna i nacionalna pravila poslovanja prilagodili sebi, a osobito da bi dobili pravo na kreiranje novca davanjem kredita (fractional reserves). Oko 97%  današnjeg novca nastalo je kao kredit. Čak i države, koje su prije jedine imale prerogative da tiskaju novac, sada novce dobivaju od banaka uz kamatu. Kad vam netko dodijeli moć da kreirate novac kreditom – iz ničega, onda je vama u najboljem poslovnom interesu da takvih kredita bude što više, pa nije osobito važna ni striktna provjera sposobnosti kreditiranih da vrate dug, ako imaju neke kolaterale. Kamate su tu najvažnije i onaj „slatki“ osjećaj nadmoći nad inferiornim dužnikom da mora postupati kako mu vi naložite. No, manje-više sve ono što nam banke rade nije nelegalno, ali nije baš ni moralno, a osobito nije društveno korisno. Iznimno je korisno samo šačici najmoćnijih pojedinaca. I zato je vrijeme da ponovo razmotrimo kako to funkcionira sustav po kojem smo svi (pojedinci i države) upali u kreditnu stupicu/ropstvo postavljenu od prebogatih pojedinaca.        

2. Na početku rekoste da se cijela priča razvila oko rješavanja nekakvih kreditnih problema američkih studenata. To je nešto čega kod nas nema, barem za sada, možete li to malo objasniti?

U Americi se sve plaća, pa i studiranje –bilo da se radi o državnim ili privatnim fakultetima. Sve počinje s TV reklamama sveučilišta koja mladim ljudima obečavaju vrhunsko obrazovanje, odlične veze s velikim poslodavcima i dobre financijske pakete za studiranje. Kad im se neka mlada osoba javi radi dodatnih pitanja, agenti prodaje predmetnog sveučilišta znaju je danima telefonom zivkati i nagovarati da iskoristi povoljne aranžmane koje joj nude, što im često i uspije. I tako se prosječni američki student, na kraju studija, nađe u situaciji da  napušta fakultet sa 33000 $ duga (220 000 kn). Možda to i ne bi bio problem kada bi takav student doista odmah dobio dobro plaćen posao, ali takvih je malo i sve manje. Zato su mnogi visokoobrazovani mladi ljudi prisiljeni godinama raditi na jedino dostupnim im, slabo plaćenim poslovima (fast-food restorani, trgovački centri), samo da bi mogli otplaćivati svoje studentske kredite. K tome, dok za opću populaciju vrijedi pravilo da ukoliko izgube posao, ili iz nekog drugog razloga ne mogu raditi i otplaćivati dugove, ti ljudi mogu proglasiti osobni bankrot, takva mogućnost kod studentskih kredita ne postoji.

3. Samostalni život započeti s 33000 $ duga baš i nije bajkovit početak, a mladi si tada još trebaju osigurati i stanovanje, kućenje, zasnivanje obitelji… Prilično frustrirajući problemi. Možda se zato antropolog prihvatio traženja rješenja?

Pa to je za tamošnju generaciju obrazovanih mladih ljudi postao jedan od najvećih problema. Zato mu je magazin YES posvetio gotovo cijeli zadnji broj, a ja samo prenosim dijelove toga. Uskoro će iz tiska izaći knjiga profesora antropologije Richarda Robbinsa „Dug kao moć“, a dio ideja do kojih je pišući tu knjigu došao, prenio je svojim studentima. Predlaže im da organiziraju „Štrajk otplate duga“ koji bi se koordinirao putem društvenih mreža. Ono što je najbitnije postići je da najmanje 20 do 25% zaduženih dogovorenog mjeseca odluče prestati plaćati rate svog kredita. On je predložio i mjesec: listopad 2016. Studentima je objasnio da dužnici imaju samo jednu stvarnu moć, da obustave otplatu duga. To je usporedio sa štrajkom radnika. Tijekom štrajka radnici odbijaju raditi – mogli bi, ali neće dok se ne ispune neki njihovi zahtjevi. Kako tvornica ne može raditi dok se oni ne vrate na posao, vlasnici ipak moraju saslušati što ovi traže. Isto je s kreditorima, i oni trebaju dužnike. Njihov biznis  u potpunosti ovisi o dužnicima koji posuđuju od njih novce da bi im ga vratili s kamatama. Dužnici su zapravo ti koji drže današnji ekonomski sustav u pokretu. Zato su, po Robbinsu, dužnici kulturološki heroji današnjice. Štrajkom otplate duga ti heroji, koji su shvatili svoju moć, istu koriste da bi onemogućili „zločastima“ da prigrabe još više novaca. Ovi štrajkači imaju novce da uplate svoju ratu, ali neće to da učine – dok se ne ispune njihovi zahtjevi.   

4. Dužnicima koji uredno ne plaćaju svoje rate obično slijede tužbe, ovrhe, nekakve „crne liste“ i drugi vidovi pritisaka od strane kreditora. Zar se američki studenti ne bi trebali bojati toga?

Po Robbinsu, ne bi. Ako bi štrajku pristupilo 20-25% dužnika, nitko ne bi bio penaliziran. To bi bilo apsurdno. Broj je prevelik da bi kreditori uništavali svima njima kreditni rejting, osobito zato jer se radi o ljudima koji bi mogli, ali neće, da plate svoj dug. Oni nas trebaju, naglašava Robbins! A osim toga, to je legitimna strategija. Prošle godine su baš republikanci izvršili pritisak na Kongres da im ispuni neke zahtjeve prijeteći štrajkom otplate duga – na nacionalnoj razini! Ako to smiju „veliki dečki“, onda mora biti legitimno i za male! Kad su ga studenti pitali a koliko dugo bi taj štrajk trebao trajati, Robbins im je rekao da bi unutar četiri mjeseca štrajk imao već tako veliki utjecaj na ekonomiju, da bi banke i vlada morali sjesti i razgovarati. Jer ono što je kod „Štrajka otplate duga“ drukčije od svih onih prosvjeda kakvih je kod nas bilo bezbroj ispred Vlade i Sabora, je to što se radi o najjednostavnijoj stvari na svijetu – sve što treba napraviti je ne plaćati rate određeno vrijeme. Takav štrajk je nenasilan, legalan i besplatan; nitko ne treba stajati satima ili danima na kiši i hladnoći, nitko se ne treba izlagati eventualnoj intervenciji policije, ni bojati zatvaranja. Ništa, a djeluje i može pokrenuti velike društvene promjene!

5. Koji bi trebali biti ciljevi „štrajkaša“, i zašto je Robbins predložio listopad 2016. za početak štrajka?   

Robbins predlaže da se traži promjenu načina funkcioniranja kompletnog financijskog sustava. Ovakav kakav je sada on uništava okoliš, služi samo nekima a ne svima, centralizira političku moć. Robbins upozorava da se većina najozbiljnijih današnjih problema ne može rješavati bez promjene sadašnjeg financijskog sustava, koji je nepravedan, omogućava da korporacije isisavaju novac od svih ostalih, što ove tjera na sve veće zaduživanje radi zadovoljavanja elementarnih potreba, dok se dugovi nagomilavaju do razine koju je nemoguće otplatiti. Štrajk bi bilo dobro tempirati za listopad 2016. jer će predsjednički izbori biti krajem 2016. godine. Tako bi štrajk otplate dugova proizveo maksimalne efekte upravo na vrhuncu predizborne kampanje. Predsjednički kandidati naprosto ne bi mogli izbjeći a da se ne odrede prema tom problemu, a on se vezuje na još mnogo drugih problema koji tište većinu, onih 99%, a koji se uporno ne rješavaju. 

6. Što ćemo mi s našim dugovima?

Građani trebaju znati da se moraju pozabaviti politikom dugova, njihove legitimnosti i moralnosti, inače će morati trpjeti posljedice mjera štednje poput onih u Grčkoj. U nekim zemljama građani rade provjere (audite) dugova i to ima svoje implikacije. Dok je nadzor slab ili ga nema, onda se može dogoditi ono što se zbilo 2008., kao rezultat bliskih veza kapitala i politike. Do tada su se kreditori doslovno kockali davajući kredite bez pokrića, pa su onda sve to pretvarali u vrijednosne papire koje su kao sigurne prodavali na tržištu vrjednosnih papira, raspršivši rizike svog kockanja po cijelom svijetu. Kad se potom dogodio financijski slom, stotinama milijardi dolara poreskih obveznika su sanirani ti loši plasmani kreditora, a niti jedan dolar nije dan za sanaciju zaduženih. Nasuprot tome, ponižavajući tretman Grčke od strane kreditora ovima je bio nužan da održe princip da se krediti moraju vračati bezuvjetno, bez propitivanja njihove pravednosti i koruptivne pozadine. Da Grčka nije bila sama, već da je iste poteze učinilo još desetak zemalja, priča bi vjerojatno bila drukčija. Isto je sa osobnim dugovanjima, usamljeni dužnik nema šansi da se odupre nemoralnim potezima kreditora, ali puno njih skupa – to je već nešto drugo. Zato, ne zaboravite: „Zaduženi svih zemalja ujedinite se“.