PRAVA MOĆ U POLITICI NALAZI SE KOD KORPORACIJSKIH LOBISTA

Transkript emisije Skalanada 27.03.2014.

Uvodno: Znamo da se milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno i uporno bore kako bi spasili globalne ekosustave koji su napadnuti od korporacija radi eksploatacije prirodnih resursa i profita, ali i od raznih oblika od čovjeka generiranih kriza (onečišćenja svih vrsta, šumskih požara, prenamjene zemljišta i sl.). No i dalje je očigledno da se destrukcije nastavljaju a stanje okoliša pogoršava. Zašto okoliš propada unatoč tome što ga milijuni zabrinutih ljudi pokušavaju spasiti?

Čini se kao da mi ljudi sve znamo a ništa ne razumijemo. Zgodno je o tome nedavno pisao David Korten, bivši profesor ekonomije sa Harwarda. On kaže:

„Mi ljudi, smo živa bića nastala na živućem planetu Zemlja, dijelu živućeg svemira. Da bismo opstali i napredovali mi moramo naučiti živjeti kao odgovorni, doprinoseći članovi cijele Zemljine životne zajednice.

Koliko god ova istina bila očigledna, mi smo trenutno organizirani kao roboti koji tragaju za novcem na mrtvoj Zemlji, nekog mrtvog svemira. Ta potencijalno fatalna greška objašnjava zašto smo u ovako dubokim problemima.“  

I doista, sve „zelene“ inicijative, konferencije i aktivnosti po cijelom svijetu ne uspijevaju promijeniti praktično ništa. U najnovijem časopisu Resurgence, bivši engleski političar, a sada aktivist u zaštiti okoliša-Donnacadh McCarthy, nudi odgovore zašto je to tako. Njegov je zaključak da mi više ne živimo u funkcionalnim demokracijama već u nečemu što on zove Prostituirana država. Ta država ima četri važna stupa: korumpiran politički sustav, ovisne medije, preoteta sveučilišta i kriminalni sustav poreskih rajeva.

2. Idemo onda pogledati stup po stup. Kako se po Donnacadhu korumpira politički sustav, odnosno demokracija?

Donnacadh kaže kako su na stranačkim okupljanjima njegove bivše Liberalno-demokratske stranke oni znali formulirati, i usvojiti(na razini stranke!) za okoliš neke sasvim dobre politike. Ali u pravilu od toga na kraju ne bi bilo ništa. Na vrhu stranke uvijek je bilo lobista iz korporacija (ista stvar je bila i u drugim strankama). I zapravo su lobisti iz korporacija bili oni koji doista vuku poteze, a ne obični članovi i glasači!  Donnacadh navodi primjer iz nuklearne industrije koja je neke  ministre (sada bivše) dobro plačala za lobiranje u njihovu korist. (Hm, zanimljivo bi bilo znati punu pozadinu procesa odlučivanja kojim su kod nas termoelektrane na ugljen izbile u prvi plan, a obnovljivi izvori energije otišli u sjenu). Utjecaj korporacija na državne službe, vojsku, policiju, regulatorni sustav je izravan i sveobuhvatan. Zapravo politička klasa je u stvari lobistička klasa, a birači su nemoćni. Engleska ima i Zakon o lobiranju, ali napravljen više zato da bi zamazao oči javnosti nego da bi nešto doista regulirao. U registru lobista samo je 1% od onih koji to stvarno rade.  

3. A što se po Donnacadhu zbiva sa sveučilištima?

Donnacadh kaže da utjecaj korporacija sada primjećuje na svim razinama obrazovanja – od osnovnog do visokog. Zna se da većinu istraživačkih projekata financiraju korporacije pod svojim uvjetima, i to je „normalno“. No, najfiniji vid uplitanja u sustav obrazovanja vrši se putem nacionalnih ekspertnih timova ili think-tankova za formuliranje politika u obrazovanju. Dok javnost misli da se tu radi o uglednim stručnjacima iz domene obrazovanja, u njima sjede praktično PR stručnjaci korporacija (naftnih tvrtki ili banaka). Svi desni think-tankovi u Engleskoj odbijaju da otkriju tko ih sponzorira, mada se kroz medije koje kontroliraju predstavljaju kao „nezavisni“. Donnacadh kaže da rastuća dominacija korporacija nad sustavom obrazovanja podriva samu slobodu mišljenja koja je preduvijet obrazovanju demokratskog građanina.

4. Da čujemo malo o onom „rajskom stupu“ Prostituirane države, o poreskim rajevima?

Barem u Engleskoj se ispostavilo da neovisno o tome koliko se jedna stranka busala u prsa s liberalnim i demokratskim načelima, njen vrh brižno čuva veze sa kartelom poreskih rajeva, jer od tuda dolazi novac za kampanje.Donnacadh kaže da su engleski poreski rajevi osnovni instrument kojim se poresko opterećenje premješta sa korporacija na obične ljude. No, to je također način na koji se bogatstvo najsiromašnijih zemalja svijeta usmjerava u Zapadne banke, ostavljajući za sobom lokalni trag siromaštva, bolesti i destrukcije okoliša. Financiranje naše demokracije (izbora) iz poreskih rajeva osigurava da moć i kontrola ostanu u rukama onih koji tamo drže novce, ma koliko se birači nadali da je drukčije.

5. Korumpirani mediji su zadnji stup Prostituirane države, vjerojatno ne i najmanje važan?

To je najvažniji stup! On omogućava da se korupcija demokracije odvija bez straha da će se narod pobuniti i dići u obranu prava običnih ljudi. U Engleskoj samo pet milijardera (koji naravno izbjegavaju porez preko poreskih rajeva) kontrolira preko 80% engleskih dnevnih listova. Od onih preostalih 20% listova, njih oko 18% je u rukama međunarodnih financijskih korporacija, što ostavlja samo the Guardian sa 2,6% udjela da brani interese svih onih Engleza koji nisu milijarderi. Onih pet milijardera, uz kontrolu 80% dnevnog tiska, kontroliraju i veliki dio TV programa, filmsku industriju i izdavaštvo knjiga, tako da zapravo cijelu britansku kulturu drže u željeznom stisku.

Donnacadh zaključuje: ako superbogati kontroliraju proizvodnju misli, diseminaciju misli, implementaciju misli i financiranje misli, onda mi više ne živimo u demokratskoj državi već u Prostituiranoj državi.

6. Nove tehnologije omogućile su da se danas novac i moć mogu koncentrirati u rukama malog broja ljudi na način na kakav to nikada ranije u povijesti svijeta nije bilo moguće. Da li Donnacadh vidi nekakav izlaz iz te situacije?    

Pa on priznaje da su se strašno moćne sile urotile protiv okoliša i socijalne pravde, no podsječa da su se u povijesti društva nalazila u sličnim situacijama i uspjevala izaći s njima na kraj. Donnacadh navodi najjednostavnije stvari koje svatko od nas može učiniti a da bi prestao hraniti vlastitim novcem superbogate. Kupujte lokalne proizvode, postavite si ili koristite zelenu energiju, čitajte nezavisne novine (ako ih još ima), investirajte etično, jedite nebrendiranu organsku hranu lokalnih farmera. To je naravno ono što možete učiniti u obranu vlastitog integriteta, da se izvučete iz mase manipuliranih. Ali to nije dovoljno. Djelovanje na razini zajednice je nužno potrebno – na bilo koji način koji vam odgovara (zelene stranke, civilne udruge, pokrete za veću demokraciju i sl.).

No ono što Donnacadh izdvaja kao najvažnije je mobilizacija civilnog društva da se donese nešto što on naziva „Akt o velikoj demokratskoj reformi 21. stoljeća“. S tim ciljem bi trebalo pozvati na suradnju sindikate, vjerske zajednice, kooperative, civilne udruge i druge. A sam Akt morao bi naložiti da političari više ne smiju biti lobisti, korporacije se ne bi smjele uplitati u rad sveučilišta, poreski rajevi morali bi se zatvoriti.  Tako bi se ponovo stvorile pretpostavke za funkcioniranje stvarne demokracije. Donošenje „Akta o velikoj demokratskoj reformi 21. Stoljeća“ vrlo je hitna stvar. Ako ne budemo odmah djelovali, ekološke katastrofe i socijalne nepravde prijete da će potpuno ovladati našim životima.

No, prije svega i iznad svega naš prvi cilj mora biti da se medijima vrati njihova izvorna funkcija. Ne može više sama naša budućnost biti taocem financijskih interesa šačice ultrabogatih ljudi. Ako ne budemo najprije ovladali slobodom medija, ostale akcije urušit će se same od sebe.

Donnacadh zaključuje: Djelujući iz srca i iz naše duhovne snage, mi možemo i moramo počistiti hramove naše demokracije i redizajnirati ih da služe višoj svrsi unapređivanja naše zajedničke socijalne, ekonomske i ekološke pravde.

A nama, eto, preostaje da razmislimo koliko se od onoga što se dešava u Engleskoj dešava i kod nas, a možemo se i praviti „Englezi“.