„ALL INCLUSIVE“ DEMOKRACIJA

Transkript emisije Skalanada 26.02.2016.

Naslovna fotografija: Britanski parlament, spomenut niže u tekstu

Uvodno. Politika i mediji naučili su nas na neke stereotipe: primjerice, zapadne zemlje koje prakticiraju slobodne parlamentarne izbore smatramo demokratskim, a one druge koje to ne rade nedemokratskim. Naučeni smo čak i da s odobravanjem gledamo kada se vojnom intervencijom u nekoj zemlji uklanja „nedemokratski“ režim i zamjenjuje „demokratskim“. Zorane, kažete da je vrlo upitna tvrdnja da je neka zemlja demokratska samo zbog toga što prakticira slobodne parlamentarne izbore. Zbog čega?

U Sjevernoj Irskoj postoji jedna međunarodna nevladina organizacija koja se zove „de Borda Institut“, a koja promovira primjenu uključivih, inkluzivnih, metoda izjašnjavanja u svim slučajevima kada treba učiniti neki socijalni izbor – a tu spada, između ostalog, i provođenje izbora: parlamentarnih, lokalnih, bilo kojih. Peter Emerson, direktor tog instituta, tvrdi da ovisno o korištenim izbornim procedurama, stvarna demokratičnost vladanja neke garniture na vlasti može biti posve upitna. Kao ilustraciju navodi slučajeve kada nijedna velika stranka ne može osigurati većinu, pa se onda ide u koaliranje s nekom malom strankom, koja svjesna svoje pozicije može učiniti da „rep maše psom“ a ne obrnuto, što svakako ne predstavlja odraz volje birača (svaka sličnost sa zbivanjima kod nas je posve slučajna). Osim toga to komplicira formiranje vlade – 2013. Njemačkoj je trebalo 67 dana, a Belgiji čak 451 dan za formirati vladu!

2. Nijedan sustav nije idealan. Možda se predugo pregovaranje o izvršnoj vlasti može tolerirati kao nužno zlo, ako to kasnije rezultira efikasnijim radom vlade?

Peter upozorava na čudnu pojavu da mi u stvari vjerujemo da ako neka kombinacija stranaka dobije 50% + jednu stolicu u parlamentu (bez obzira na postotak glasova koje su dobili na izborima), da njoj treba pripasti sva moć, a da ostalih 49% treba otići u opoziciju i nemati ništa. I još se takav sustav uporno nameće kao demokratski ideal i za konfliktna područja, mada je sasvim jasno da on ne može funkcionirati recimo u Siriji, Ukrajini, Libiji, Palestini… To su sredine gdje ni jedna politička opcija nema ni blizu 50% pristaša, pa bi svaki predsjednik, koji bi nekom kombinatorikom koaliranja došao na vlast, nasuprot sebe imao većinu koja drukčije misli. Međutim, demokracija nije, niti je ikada i bila zamišljena, samo kao pravo onih 50% + 1. Takva praksa se naprosto vremenom uvukla u političko polje. Lako se složiti da nije dobro da manjina vlada. No iz toga ne slijedi automatski da je puno bolje ako većina vlada. Ta bi tvrdnja možda i stajala, kada bi se pouzdano znalo da većinska koalicija doista  zastupa mišljenja svih onih tisuća ili milijuna ljudi koji su glasali za nju. No tako što nije moguće tvrditi, jer bi to podrazumijevalo da je netko preddefinirao stavove te koalicije još prije izbora, pa da ih je čak stavio i na izborni listić radi opredjeljivanja! No znamo da to nije slučaj, i da su zbivanja nakon izbora često neka sasvim druga priča od one najavljivane u kampanji. Nimalo čudno, ovu igru s izbornom većinom uspješno koriste i mnogi diktatori.     

3. Stalno govorimo o demokraciji, o demokratskim institucijama, o demokratskim pravima, a sad vidimo da je upitno koliko od toga uopće imamo?

Peter objašnjava da kada je prije 2500 godina u Grčkoj nastajala demokracija nije bilo nikakvih političkih stranaka. Nije ih bilo ni kada se demokracija uvodila u Americi. George Washington se oštro suprotstavljao ideji o političkim strankama, što je vidio kao podjelu društva na dva ili više dijelova koji se međusobno svađaju i vrijeđaju. Dvostranački sustav je nastao u Engleskoj, ali paradoksalno, izgleda najviše zbog topografije zgrade Parlamenta (naslovna fotografija, op. urednika). U pravokutnoj dvorani, s obje strane njenih dužih stranica, u dugim redovima klupa, okrenuti jedni naspram drugih „kao protivnici na natjecanju gladijatora“ (Peter), sjede parlamentarci. Kasnije su počeli birati stranu na kojoj će sjediti i s kim će se prepirati, aka, stranački su se opredijelili. Višestranački sustavi mnogih zemalja vremenom su se pretvorili u zapravo „izborima legitimirane diktature“. Kad jedna stranka dođe na vlast, ona definira zakone, zna da će ih lako progurati kroz parlament jer kontrolira većinu, a parlamentarne rasprave koje se pritom vode su najčešće gubljenje vremena. Pritom stvarnu moć odlučivanja drži izvršna vlast, što je zapravo jedna mala grupica ljudi. I svi se pretvaraju da je to demokracija.

4. Pa ima li igdje demokracije i kako bi ona trebala izgledati?  

Da bismo imali stvarnu „vladavinu naroda“ (demokraciju), kaže Peter, ljudi bi trebali birati svoje zastupnike u parlamentu, pa ako je izborni sustav dobar, takav parlament bi trebao prilično dobro zastupati gotovo svih u zemlji. U sljedećem koraku, novoizabrani parlament bi trebao birati izvršnu vlast. Na isti način kako parlament zastupa sve ljude jedne zemlje, izvršna vlast bi trebala zastupati cijeli parlament, odnosno izabrane predstavnike svih ljudi. I baš takav sustav sve-stranačkog ili ne-stranačkog upravljanja je ono što je demokracija izvorno bila. Međutim, za takvu vrstu demokracije način izbora izvršne vlasti i način donošenja odluka morali bi biti drukčiji, zasnovani na konsenzualnom izjašnjavanju, umjesto na odlukama većine, što rezultira podjelama u društvu.

5. To vjerojatno štima teoretski, ali kada se sjetim rasprava i prizora iz našeg parlamenta, gdje se pozicija i opozicija ne slažu praktično ni u jednom detalju, to mi se čini kao nemoguća misija?

Sjedište de Borda Instituta nije slučajno u Belfastu, nekada jednom od naj konfliktnih mjesta svijeta. A baš tu je prije 30 g. testirano konsenzualno izjašnjavanje tijekom mirovnih pregovora između sukobljenih strana. Kad su dvije strane dovedene za isti stol, rečeno im je da svatko napiše koji su to najveći problemi zbog kojih njihovi sukobi traju tolike godine i što bi u Ustavu Sjeverne Irske trebalo stajati da bi to prestalo. Neka napišu što god hoće, samo da to nije u suprotnosti s Poveljom UN-a o ljudskim pravima! Skicirano je ravno deset opcija, o kojima se onda svaki sudionik preferencijalno izjašnjavao, i to je bio put do konsenzusa. Peter tvrdi da kada je konsenzualno izjašnjavanje uspjelo između tako temeljito zavađenih strana kao u Belfastu, da to može uspjeti svugdje.

Vratimo se na situaciju kod nas (i ne samo kod nas). Ako se do odluka dolazi glasovima većine, onda se svatko opredjeljuje za jednu od strana koje su međusobno suprotstavljene. To obično znači da se zastupnici ne gledaju sa simpatijama, niti slušaju argumente jedni drugih. Jer broj ruku ZA vodi usvajanju odluke, kakve god to imalo posljedice za one ostale. Kada bi bilo jasno da  demokracija mora vrijediti za svih, a ne samo za onih 50%+1, onda bi donošenje odluka izgledalo otprilike ovako po Peteru: Najprije bi se predmet odlučivanja morao razmotriti sa svih strana (meritum stvari) i izlistati opcije. Zatim bi se utvrdili ključni kriteriji prihvaćanja, što podrazumijeva i određivanje koeficijenta konsenzusa koji se mora postići, recimo da mora biti veći od 0,6, a potom bi se svaki zastupnik tajno odredio prema opciji koju preferira. Na taj način se proces odlučivanja objektivizira i gotovo matematički precizira. Ako se postigne dogovoreni koeficijent konsenzusa, onda se odluka smatra usvojenom, ako ne, odluka nije usvojena i ponovo se raspravlja meritum stvari. Na taj način cijeli parlament dijeli kolektivnu odgovornost za vođenje zemlje. Zastupnici moraju međusobno surađivati, jednako kao što to svatko od nas mora na svom radnom mjestu ili u školi, što su također u svakom pogledu pluralne sredine. Ako je demokracija za svih, onda odluke parlamenta mogu i smiju biti donešene samo onda kada uživaju minimalnu razinu podrške svih, tj. barem onaj minimalni koeficijent konsenzusa. Tada atmosfera u Saboru više ne bi bila onako ružno svađalačka kako ju svakodnevno doživljavamo, jer bi se međusobna suradnja ustalila kao osnovni modalitet rada zastupnika.

6. Bilo bi tako lijepo vidjeti zastupnike da otvoreno međusobno raspravljaju o važnim problemima društva, umjesto što se po klubovima dogovaraju o taktikama međustranačke borbe i kako glasovati.

Mislim da bi svi sebi najprije trebali priznati da ovo klaćenje lijevo-desno, od izbora do izbora, pri čemu svaka od strana nastoji za svog mandata činiti upravo suprotno od onoga što je činila  prethodna vlast, da to nije vrhunac demokracije, odnosno, „vladavine naroda“ i da to čini golemu dugoročnu štetu društvu. Demokraciju bi pod hitno trebali unaprijediti tako da postane „all inclusive“, da što bolje služi svima (a ne samo pobjedničkim 50%+1). Svakodnevno smo svjedoci koliko se vremena i energije rasipa na međustranačka nadmetanja i svađe, zbog čega čitav niz vanjskih procesa – za koje s velikom pouzdanošću znamo da nam dolaze – biva potisnut u drugi plan pa se o njima ne razgovara niti se za njih priprema. Za suočavanje s klimatskim promjenama, dekarbonizacijom društva, prehrambenim suverenitetom, problemom socijalne sigurnosti u kriznim okolnostima, da dalje ne nabrajamo, potrebni su znanja i vještine svih, što može mobilizirati samo jedna „all inclusive“ demokracija, a ne ova sadašnja, za koju Peter kaže da je zapravo „izborima legitimirana diktatura“. Da, postoji još i mogućnost prave diktature. Ona je efikasnija od „izborima legitimirane diktature“ utoliko što joj više ne trebaju niti izbori, a bogami ni stranke. 

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.