KONCESIJE ZA NAFTU I PLIN IZ JADRANA

Transkript emisije Skalanada 16.01.2015.

Uvodno. Kada bismo po školama i fakultetima proveli anketu među mladima o tome što misle što će se važno za njihovu budućnost dogoditi 2015. godine, vjerojatno bismo dobili svakakve odgovore. Tko zna da li bi se itko opredjelio za Klimatsku konferenciju u Parizu. A baš bi ona mogla biti presudno važna za njihovu budućnost. Kako se Hrvatska priprema za tu iznimno važnu konferenciju? ZS

Političari su sada opsjednuti sljedećim parlamentarnim izborima i bavit će se onim temama za koje osjete da bi ih javnost mogla honorirati svojim glasovima. Kako se kod nas o klimatskim promjenama do sada malo govorilo, u javnosti se relativno malo zna o tome kako će to utjecati na naše živote. A ono o ćemu javnost ne bruji, znak je političarima da to javnost niti ne interesira. A ono što ne interesira javnost – na to političari u predizborno vrijeme neće trošiti svoje vrijeme. Profesionalci će vjerojatno odraditi ono što se mora zbog međunarodnih obaveza. Jednu takvu obavezu Hrvatska (kao i sve druge zemlje svijeta) ima prema UN-u. Do ožujka mora reći koliki će biti njen doprinos na usporavanju klimatskih promjena. Ja nisam zapazio da je sa razine Države nešto objavljeno u tom smislu, u medijima o tome nema polemika, o tome se ne prepucavaju ni političke stranaka, općenito, nikakvog uzbuđenja nema oko onoga što mnogi najugledniji znanstvenici zovu „najvećom prijetnjom čovječanstvu ikad!“ Ono što se u medijima može naći, a djeluje na klimu, tiče se davanja koncesija na naftu i plin iz Jadrana kao i onih na kopnu. Zato što je to, prema tvrdnjama onih koji rade na tome i po ministru Vrdoljaku, odličan posao za Hrvatsku.

2. Ministar je govorio o prilično velikim novcima već ove godine, a tijekom eksploatacije još i puno većim, i rekao je da će se sve raditi po najvišim ekološkim standardima. Čini se da bi to trebao biti čist dobitak za Hrvatsku.

Ako se gleda samo novce na prihodnoj strani isključivo od tog posla, a koji bi trebali popuniti one kronične rupe u proračunu, onda izgleda da je stvar neupitna. Što bi javnost mogla imati protiv novih prihoda (istina, za uzvrat se samo mora dati u dugoročnu koncesiju naš, vaš, moj Jadran)? Ipak, da bi se sagledavanje problema koncesija na Jadran malo proširilo, ja bih preporučio Vladi (osobito ministru Vrdoljaku) jednu knjigu od Jeremy Leggeta: Energija nacija: Sljepoća na rizike i put u Renesansu. U njoj autor objašnjava da su industrija fosilnih goriva i politika i institucije koje ju podržavaju „krivi zato što podržavaju kulturu sljepoće na rizike, što će dovesti do globalnog energetskog sloma“. Svoje tvrdnje temelji na praćenju i analizi zakulisnih igara čelnika energetskih i financijskih korporacija od kako je 2004. godine cijena nafte počela rasti. Njegov je zaključak da je naprosto previše ljudi u vrhovima vlasti i biznisa koji nalaze razne izgovore da ne vide i ne čuju u kakve se sve rizike upuštaju, a da bi to moglo biti slučajno. Poricanje rizika postalo je institucionalizirano.

3. Na kakve konkretne rizike Jeremy misli? Što to vrhovi vlasti i biznisa ne žele ni čuti ni vidjeti?

U svojoj knjizi on objašnjava 4 velika sistemska rizika na tržištu energijom. Njegova objašnjenja prvenstveno su sa aspekta prilika u SAD-u, ali puno toga vrijedi i za nas.

Prvi rizik je vezan za klimu. Već je onih konvencionalnih (starih) izvora fosilnih goriva više nego dovoljno da izazovu klimatski kaos. A stalno se odobravaju novi, nekonvencionalni izvori (kao npr. u Jadranu), koji su za klimu i okoliš još puno gori.

Drugi rizik dolazi od toga što i stare i nove izvore fosilnih goriva korporacije koje ih kontroliraju stavljaju na tržište kapitala. Kada bi htjeli spašavati klimu zbog budućih generacija, 4/5 rezervi fosilnih goriva morale bi ostati u zemlji. To znači da bi se trebalo otpisati 4/5 već uknjiženog kapitala, Što će biznis i politika na svaki način nastojati spriječiti.     

Treći rizik dolazi od takozvanog „shale boom“-a, odnosno velike ekspanzije eksploatacije nafte i plina iz poroznih stijena, što SAD provode pod parolom da će tako postati energetski neovisni. A zapravo se radi o kratkoročnom fenomenu. Izdašnost takvih nalazišta brzo opada i stalno se moraju raditi nove bušotine. Zbog toga se već sada troši 1,5$ na bušenje i eksploataciju za svaki 1$ prihoda od nafte ili plina. Objedinjeni tako stvoreni gubici u stvari su ponavljanje istog procesa koji se događao na tržištu nekretnina, a koji je bio okidač globalne financijske krize prije 6-7 godina. Uzgred da podsjetim, planirani LNG terminal u Omišlju računa i na viškove plina koji su se pojavili u SAD zbog shale booma – toliko o pouzdanosti tog dobavnog pravca.  

Četvrti rizik dolazi od upornog podržavanja priče da će nafte po podnošljivim cijenama biti još desetljećima. Prvi primjer na koji se pritom poziva je porast proizvodnje nafte u SAD. Malo tko pritom objašnjava da se radi o povećanju proizvodnje od 2 mil. barrela/dan, a da svijet trenutno troši oko 90 mil.barrela/dan, od čega je ¾ konvencionalna(stara) nafta koja nestaje dinamikom od 6% na godinu.

Ta posvemašnja sljepoća na rizike, kaže Jeremy, ne znači ništa drugo do to da je kolaps sustava neizbježan, jer se ništa ne radi na njegovu preveniranju.

4. Drugim riječima, Jeremy tvrdi da je kultura ignoriranja rizika namjerno uspostavljena zahvaljujući posebnim vezama korporacija i vlada?

Da, jedno istraživanje je pokazalo da je samo 90 korporacija odgovorno za 2/3 svih globalnih emisija stakleničkih plinova od početka industrijske revolucije. Pod vođstvom Gaz de France Suez, desetak njih je formiralo lobističku grupu koja zagovara: ograničavanje udjela OIE; ukidanje svih poticaja za OIE i promicanje prirodnog plina kao stupa borbe protiv klimatskih promjena. Ostatak svijeta barem bi načelno trebao biti dovoljno jak da tih 90 korporacija natjera na promjenu poslovnog modela ili u bankrot, ali pogledajte samo kako ih vlade štite. Vratimo se na Hrvatsku. Kad pogledate našu recentnu energetsku praksu i planove, pa oni kao da su nastali iz ljubavi Vlade s lobističkom grupom Gaz de Francea. Ta ista Vlada pritom uopće ne primječuje veliku kampanju dezinvestiranja u fosilna goriva (kulminacija joj se očekuje u veljači). Možda je to zbog toga što tu kampanju organiziraju civilne udruge. Ali Vlada nije primjetila ni da je norveški parlament svom suverenom fondu (najveći na svijetu sa 800 mlrd$) zabranio investiranje u fosilna goriva. Ni to da švedski državni penzijski fondovi ne ulažu u fosilna goriva jer se boje da bi njihova eksploatacija mogla biti zabranjena.

5. Da pokušamo te globalne rizike i trendove približiti situaciji u Hrvatskoj , odnosno stavovima Vlade da bi eksploatacija fosilnih goriva iz Jadrana donosila velike prihode Državi uz mali rizik za Jadran.

EU i SAD podržavaju ono što naša Vlada planira na Jadranu i oko LNG terminala (rizici su i tako naši). No istovremeno se priprema kontroverzno Prekoatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo. Kontroverzno stoga što se dogovara iza zatvorenih vrata, i što je EC tek nakon pozivanja na „slobodu dobivanja informacija“ priznala da se oko sadržaja Partenrstva s civilnim udrugama konzultirala 8 puta, a s korporacijama i njihovim lobistima 119 puta! Treba znati da kada korporacijama smeta neki nacionalni zakon, one se mogu obratiti Tribunalu za investicije. Tribunal čine tri člana – jednog bira korporacija, jednog tužena država a jedan mora odgovarati objema stranama. I pazite, o tako važnim pitanjima kao što su utjecaj na vaše zdravlje, na čistoću i život u Jadranu, na turizam… mogu odlučivati samo tri arbitra! Ne znam tko to može smatrati demokracijom i upuštati se u situacije kada to može biti primjenjeno. A da taj mehanizam korporacije već koriste svuda po svijetu – to je činjenica. Ethyl korporacija nije mogla prodavati jednu vrlo otrovnu, zakonom zabranjenu kemikaliju u Kanadi, pa je pokrenula spor pred Tribunalom. Rezultat: zabrana je skinuta a Kanada je platila milijunske odštete korporaciji. Na isti način Indonezija nije uspjela spriječiti otvaranje površinskog ugljenokopa usred prirodno neprocjenjive tropske prašume. Njemačka nije uspjela pooštriti standarde za termoelektrane. A za nas je možda najinstruktivniji primjer da je u Južnoj Americi odbijen pokušaj uvođenja kontrole isticanja nafte iz bušotina.

Ako Vlada svojom energetskom politikom de facto poriče rizike:

  • Od klimatskih promjena;
  • Od vjerojatnog sloma plinskog biznisa na kojem temelji LNG projekt;
  • Od energetsko-gospodarskog sloma vezanog za kraj ere fosilnih goriva;
  • Od nemogućnosti kontroliranja ekoloških posljedica eksploatacije nafte i plina iz Jadrana

onda je vrijeme da se zapitamo – možemo li si dopustiti neodupiranje njenim potezima?

Engleska parlamentarka Carolin Lucas kaže „Političari se često zaklinju u važnost dugoročnih odluka za budućnost i interese naše djece. Njihov stav prema klimatskim promjenama najbolji je test da li to oni misle ozbiljno“.

Pa eto, dolaze nam parlamentarni izbori. Mladim ljudima bi bilo jako korisno da se ne uvlače u one popularne rasprave o partizanima i ustašama, već da traže jasne odgovore na ono što će im biti doista važno za preživljavanje. A pitanja klimatskih promjena, kraja ere fosilnih goriva, ekploatacije Jadrana – neosporno su jako važna!


Pogovor (Z.S.) – listopad 2020.

LNG radovi se privode kraju. Kad cijeli sustav bude puštan u rad, političari će ga slaviti kao doprinos energetskoj sigurnosti Hrvatske i Europe, kao fosilno gorivo s najmanjom emisijom stakleničkih plinova, koje će biti međukorak do potpunog prelaska na obnovljive izvore energije i sl. Ali, budimo realni – ništa od toga neće biti točno. To je potpuno nepotreban projekt, koji za deset godina ne bi smio postojati, kad bi bili odgovorni prema svojoj djeci. 

Devastacija okoliša iznad Križišća zbog polaganja plinovoda od LNG terminala u Omišlju do Zlobina (foto Z.S. kolovoz 2020.).

Mnogo je interesa zbog kojih se radi ovaj plinovod, ali niti jedan nije u korist djece. U njihovom interesu bi bilo da ovaj plinovod ne postoji!  

Od plinskih depozita u poroznim stijenama (shale gas) u USA, do postrojenja za pročišćavanje i ukapljivanje negdje na atlantskoj obali Amerike, pa njegovog prekooceanskog transporta do LNG terminala u Omišlju, a potom njegova ponovnog uplinjavanja i transporta do krajnjih potrošaća, ovaj plin će uzrokovati jednake ili veće emisije stakleničkih plinova kao energetski ista količina ugljena. Dakle, doprinos klimatskoj krizi biti će isti. O njegovoj pouzdanosti, kao što ste pročitali, sve se već znalo i prije pet godina. Što duže ova investicija bude bila u funkciji, to veći egzistencijalni rizici već rođenoj djeci (veća vjerojatnost aktiviranja nezaustavljivih klimatskih procesa). Što kraći životni vijek ove investicije, veći financijski teret poreskim obveznicima (kreditne obaveze, dekomisija i još toga). Opet  na teret djece. Dugoročno i za širu populaciju tu nema pozitivnog ishoda.

Još je gora situacija s davanjem koncesija za eksploataciju ugljikovodika iz Jadrana, Panonije i Dinarida. Kad o tome govori ministar Čorić onda kaže da će se sve raditi po „najvišim ekološkim standardima“. Već ste pročitali kako to u praksi korporacije rade. A pravi problemi nastaju kada oni nalazišta iskoriste i odu, ili odu zato što su u međuvremenu bankrotirali.

O ekološki skandaloznom postupanju industrije fosilnih goriva u Africi i Južnoj Americi vjerojatno ste već nešto čuli, no pritom se obično odmahne rukom, jer se radi o „korumpiranim zemljama u razvoju“. Ali i u „uljuđenom“ dijelu svijeta, u EU, ima takvih primjera. U Sjevernom moru bi trebalo ukloniti 470 platformi i pratećih instalacija. Nitko ne zna tko će to platiti, a nagađa se da se radi o trošku 40-60 milijardi$. Ako se dekomisija ne napravi, prijeti ekološka katastrofa.   

A znate li da će poreski obveznici u Texasu morati platiti 117 milijardi$ za zatvaranje napuštenih bušotina zbog bankrota tvrtki koje su vršile bušenja? Da, bile su ugovorene garancije za troškove zatvaranja bušotina, ali su one iznosile tipično 1% od potrebnih troškova! Zna li itko kolike se garancije za troškove zatvaranja napuštenih bušotina kod  nas traže od potencijalnih koncesionara? Ministra Čorića bi to netko trebao pitati. Zamislite, neka kompanija postavi svoju opremu negdje na Jadranu, godinama eksploatira ugljikovodike i iznenada bankrotira ili naprosto ode jer tu više nema interesa. Ukoliko nije obavljena tehnički korektna dekomisija bušotine i ostale opreme, Jadranu prijeti ekološka katastrofa. Tko će platiti za preveniranje da se to dogodi – najvjerojatnije današnja djeca – oni koji neće imati nikakvu korist od toga, snosit će sve posljedice. Kuku današnjoj djeci! Očigledno ih nitko u ovoj zemlji ne voli, niti misli na njih!   

I sve to – na kraju ere fosilnih goriva! Bez njih ćemo u ovom stoljeću ostati u svakoj varijanti, a toliko smo dragocijenih područja u međuvremenu spremni izložiti devastaciji  zbog nečijeg najkratkoročnijeg interesa ili nemara.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.