EKONOMIJA KOJA BRINE O LJUDIMA

Transkript emisije Skalanada 15.05.2015.

Uvodno. Kriza je. Mnoge tisuće ljudi ostale su bez posla, mnoge tisuće mladih ne mogu si naći posao, mnogo je tisuća onih koji još rade ali jedva spajaju kraj s krajem, a prema njima ne prestaju zahtjevi da budu još „fleksibilniji“, da rade duže, da rade koliko i kada poslodavcu treba, jer samo se tako može biti konkurentan na tržištu. Ekonomski model koji koristimo sve je manje „ljudski“, ali ga se držimo kao da je jedini mogući. A da li je, Z?   

Svakako da je moguće i drukčije. Ne samo da je ovaj ekonomski model sve neprijateljskiji prema ljudima, on je još neprijateljskiji prema okolišu, a to ne može dobro završiti. Zaboravlja se da nema nikakve ekonomije na razorenom planetu. Dakle, ili ćemo promijeniti paradigmu i osmisliti neki novi ekonomski model, ili ćemo potonuti skupa s postojećim modelom. To već mnogi vide i razmišljaju o tome kako bi trebao izgledati ekonomski model koji bi bio po mjeri čovjeka, ali i svih ostalih bića na planetu. Nedavno je njemačka spisateljica Ina Praetorius objavila poduži esej (osamdesetak stranica, koji se u cijelosti može skinuti sa stranica Fondacije Heinrich Boell) pod nazivom „Ekonomija zasnovana na brizi“. Inspiracija joj je bila feministička tema o „poslu njegovatelja“, koji žene uglavnom obavljaju bez ikakve naknade i društvenog priznanja, a ta tema joj je pomogla da osmisli polazišta za ekonomiju u cjelini. Usput, u eseju su korištena i neka UN-ova izvješća. Svi znamo da žene čine 50% svjetske populacije odraslih, ali, da li znate da one čine samo jednu trećinu onoga što se službeno zove radna snaga, da one obavljaju gotovo dvije trećine svih radnih sati, da primaju samo jednu desetinu svjetskih primanja i da su vlasnice manje od 1% svjetske imovine. Toliko o njihovoj ravnopravnosti.

2. Da, čudno je da žene uopće podnose muški rod, i još mu kuhaju i peru. No kako Ina Praetorius taj posao brige i njegovanja nekog, preslikava na ekonomiju u cjelini?

Ona brigu/skrb/njegovanje razumije kao osnovnu kategoriju stvaranja vrijednosti. Na taj način ona otvara novi i širi okvir za to kako bi se trebalo urediti novi ekonomski poredak i pokazuje kako je posao njegovanja povezan s drugim netržišnim područjima stvaranja vrijednosti – kao što je sve ono što je zajedničko, kao što su darovi prirode ili kolonizirani narodi – a sve je to jako ranjivo ako se podredi tržištu. Danas je temeljni problem u tome što kapitalističko tržište i ekonomija rutinski zanemaruju „ekonomiju brige“. Svijet obitelji i socijalnog suživota suštinski su važni svakome od nas za stabilan, mentalno zdrav i ispunjen život. Ali sadašnja ekonomija tome ne pridaje nikakvu vrijednost, to su za nju kao neki samo-obnavljajući resursi koji egzistiraju izvan svijeta tržišta. Zapravo ekonomija na to gleda kao na neke „pred-ekonomske“ ili „ne-ekonomske“ kategorije na koje se ne treba obazirati, odnosno, koje se može ignorirati ili ih se po želji može eksploatirati. I onda naletite na jednu čudnu situaciju: Službeno, svrha ove sadašnje ekonomije je da zadovoljava ljudske potrebe. Ali ta ista ekonomija nema dovoljno poštenja da prizna da nju baš i nije briga za ljudske potrebe, ona se brine za nas samo kao potrošaće, ali se još više brine za potrebe onih „viših“ sfera financijskih transakcija i akumulacije kapitala.

3. Doista, u svim ovim problemima s bankama (švicarci), outsorce-inzima, privatizacijama, promjenama u zdravstvu (uskoro možda i u mirovinama), radnom zakonodavstvu, potrebe malih ljudi i njihovih obitelji – u tome Ina Praetorius ima pravo – kao da su izašle iz „kadra“.

Ina objašnjava da je srž problema nastala onda kada je izvršena umjetna podjela svijeta na čovjeka (uglavnom muškarca) i prirodu. Kada je uspostavljena ta dihotomija, onda se moglo krenuti s monetizacijom svega – s „realnom ekonomijom“. Čovjek si je prisvojio moralno pravo da upravlja i eksploatira sve ono što smatra „pred-ekonomskim“ svijetom – prirodu, zajedničko (ono što pripada svima), posao njegovatelja, narode koji su kolonizirani. Podrazumijeva se da taj „pred-ekonomski“ svijet nema nikakvog vlastitog digniteta ni potreba. No, sve više elemenata iz takve podjele svijeta pojavljuje se kao nešto što ima neporecivu važnost. Ina kaže: „Bez plodna tla, čistog zraka, hrane i pitke vode ljudska bića ne mogu opstati; bez aktivne brige jednih o drugima čovječanstvo se ne može reproducirati; a bez osjećaja svrhe, ljudi tonu u depresiju, agresiju ili naginju suicidu.“ Ta umjetna podjela svijeta sada se pokazuje apsurdnom i neodrživom. Klimatske promjene nameću ograničavanje ekonomskog rasta. Istovremeno, radni tempo ljudi je sve frenetičniji. „Slobodno tržište“ je potpuno nesposobno da odgovori koji je smisao takvog stanja. Zašto uopće raditi kad to samo produžava funkcioniranje jednog apsurdnog stanja. Ina se pita „Zašto uopće živjeti i razmišljati o rađanju djece kada budućnost u koju se ide nije vrijedna življenja?“ Na ovakva pitanja formalni politički sustav nema što reći. On je odgovoran samo onima koji najbolje plaćaju.     

4. Kako bi „ekonomija brige“ mogla promijeniti situaciju? Što Ina pod brigom uopće podrazumijeva?

Ina kaže da ljudi imaju sposobnost da daju inicijative a imaju i sposobnost izbora kako će postupiti. Kada se to dvoje fokusira na brigu (skrb/njegovanje) kao najvažniju društvenu kategoriju, onda oko toga nastaje nova zajednička praksa, nove vrijednosti, novi smisao življenja, i dakako novi način kako se obavljaju ekonomske aktivnosti. Kada je briga u fokusu, ljudi postaju obzirni jedni prema drugima, obraćaju pozornost na potrebe drugih; a kako uz to ide i puna svijest o međuovisnosti čovjeka i prirode, to mijenja naš kompletan stav prema svijetu, pa ono što je izvan „slobodnog tržišta“ postaje puno važnije od onoga što je u njemu. Ina kaže da napuštanje umjetne podjele između čovjeka i prirode otvara prostor za nove zamisli o reintegraciji svijeta. Ljudi bi kolektivno mogli pristupiti dekonstrukciji dominirajućeg poretka, i puno se više posvetiti elementarnim ljudskim potrebama i potrebama ekosustava. Ako u tom procesu bude konfuzije, Bože moj, kaže Ina, tako je to kada se mijenja paradigma. Ako se dublje pozabavimo ekonomijom brige to će transformirati i nas same, čak bismo morali razviti i novi riječnik da imenujemo sve one stvari koje su mainstream ekonomisti namjerno ostavili bez imena. U tom smislu ekonomija brige postaje i politički akt.

Ovdje smo više puta naglasili da će 21. stoljeće biti stoljeće oskudice u resursima. Sada nam je „normalno“ da jake države imaju svoje „interese“, zbog kojih si uzimaju za pravo da nameću volju onim slabijima, što got to za njih značilo. Postalo nam je „normalno“ i da se ratuje zbog resursa. Dakle, postojeći ekonomski sustav, fasciniran nadmetanjem, rastom i konkurentnošću, „odnjegovao“ je u nama instinkt da se tučemo i otimamo od drugih kada nam nešto nedostaje. Naša djeca će svega imati manje nego mi. Kad pomislim što bi to moglo značiti za moje unuke ukoliko bi sadašnji ekonomski sustav nastavio funkcionirati, baš mi se sviđa „ekonomija brige“ Ine Praetorius.