STANI! IMA ZA IZAĆ!

Transkript emisije Skalanada 5.02.2015.

Uvodno. Kada se prošlog ljeta, u okviru SWERUS ekspedicije, grupa ruskih, američkih i švedskih znanstvenika otisnula na plovidbu ledenim morima sjeverno od Sibira, nisu se mogli načuditi razmjerama „ključanja mora“ u Laptevskom moru. Što je to tamo ključalo i zašto je to i nama važno? ZS

Iz dubine mora izlazi metan, plin koji desetinama puta snažnije narušava globalnu klimu od ugljičnog dioksida. Rijetki brodovi koji plove tim područjem i ranije su znali uočiti pojavu da mjehurići plina izlaze u podvodnim mlazovima promjera oko jednog metra i da su zapaljivi (gori more). Ono što je zaprepastilo SWERUS ekspediciju je da sada ključaju područja koja imaju promjer oko kilometra, i registrirali su ih barem stotinu u Laptevskom moru. U dubinama hladnih mora u kristalnoj formi, kao metanski hidrati, već tisućama godina su zarobljene ogromne količine metana. Zbog zagrijavanja oceana sada se ti metanski hidrati tope, izlaze na površinu mora i onda u atmosferu gdje izazivaju snažni staklenički efekt. To je jedna od onih prelomnih točaka u prirodi na koje klimatolozi već dugo upozoravaju, kada se aktiviraju neki procesi koje više ne možete zaustaviti ni kontrolirati. Na žalost, ni više od dva desetljeća upozoravanja nije uvjerilo politiku i globalne moćnike da poduzmu ono što je nužno da bi se prestalo mijenjati klimu.

2. U Parizu će u prosincu biti još jedna, po mnogima presudna, konferencija o klimi. Zna li se kako će se na tim pregovorima postaviti Hrvatska?

Mi, recimo to tako, imamo načelno dobre namjere. U Hrvatskoj se trenutno provodi projekt CroAdapt – priprema se Nacionalna strategija prilagodbi, koja bi trebala biti gotova 2017. g. Čuo sam da su uspostavljene i među-ministarske/međusektorske radne grupe koje provjeravaju političke odluke u odnosu na klimatske promjene. No, kada se dođe do konkretnih stvari i odluka onda nastaju „smetnja na vezama“. Ministarstva rade ono što su si zamislila, bez obzira na svu priču o klimi. Za mjesec-dva hoće se dati koncesije za eksploataciju nafte i plina u Jadranu, od termoelektrana na ugljen se ne odustaje, mada je referendum u Pločama malo komplicirao situaciju. A već narednog mjeseca Hrvatska bi vezano za konferenciju u Parizu trebala dostaviti svoju poziciju – što kani poduzeti u pogledu klimatskih promjena. O tome glasa čuti nije! To ne znači da netko negdje samozatajno ne radi na tome, ali radi se o prevažnim stvarima koje će i te kakao utjecati na kvalitetu življenja današnjih mladih ljudi u skoroj budućnosti – i to u razmjerima između velikih patnji i podnošljiva života. O tome bismo morali imati neku javnu raspravu, ali nje nema.            

3. Klimatske promjene kod nas nisu tema koja bi plijenila pozornost medija i javnosti. Kao da je to nešto što će nas uglavnom zaobići, ili će biti riješeno nekom magičnom novom tehnologijom. Dok se s drugih strana mogu čuti upozorenja da nas sada mogu spasiti samo promjene revolucionarnih razmjera. 

Prvo, budimo svjesni da ćemo i mi dobiti svoju porciju nevolja s klimatskim promjenama. Ono sa Gorskim kotarom i Slavonijom bilo je samo „zagrijavanje“. Drugo, istina je da je svijet potrošio dva desetljeća na jalova pregovaranja o klimi, pa je propuštena prilika za postupno prilagođavanje, odnosno za postupno smanjivanje emisija stakleničkih plinova do postizanja one koncentracije koja izaziva globalno zatopljenje od 2C. Sada je preostali „ugljični budžet“ do 2C tako mali da traži „revolucionarnu promjenu“. To se nekim novim tehnologijama u tako kratkom vremenu ne može postići. I za najgenijalnije nove tehnologije da se stave u globalnu uporabu trebaju desetljeća i silan kapital. Ovog časa ne raspolažemo ni tako revolucionarnim tehnologijama, ni kapitalom, ni potrebnim vremenom. Sve što možemo napraviti mora se osloniti na ono što već postoji.

4. Pa što se onda uopće da napraviti? Nakon sedam godina krize i uz goleme dugove, mi nemamo novaca ni za što! I ne samo mi, takvih hrvatskih i grčkih ima puno po svijetu!  

Točno. No što je za klimu bitno? Odmah drastično smanjiti uporabu fosilnih goriva. A da li to kao ovakva sirotinja možemo? Pa naravno da možemo. Zapravo se tako nešto već spontano dešava zbog siromaštva. Malo je poznata procjena da oko ¼ Amerikanaca ne uključuje grijanje kad im je hladno jer si to ne mogu platiti. A i kod nas je nastupila „epidemija“ isključivanja iz centralnih grijanja i s plinskih mreža. No da se vratimo na ono „što se može napraviti?“ Navest ću dvije ideje od dvoje poznatih intelektualaca i pisaca. Oboje smo ovdje spominjali više puta, pa ih neću ponovo predstavljati. 

Prvo dama: Naomi Klein. Ona je velika zagovornica kraćeg radnog tjedna i univerzalnog osnovnog prihoda. Naomi kaže: zamislite si 21 satni radni tjedan. Tri dana radite, četiri ne. Koliko je to više vremena za obitelj, za djecu, za prijatelje, za skrb o starima i nemoćnima, za hobije u vrtu, u kući, za kuhanje, za odmor, za odlazak na posao pješice ili biciklom, za sport i zabavu. Da, vaša plaća bi bila manja, kao i vaša potrošnja, kao i vaša potreba za jurcanjem nakon posla da nabavite i obavite puno toga što biste inače i sami znali napraviti kada bi imali vremena. To automatski podiže zaposlenost i kvalitetu življenja ljudi, i automatski smanjuje emisije stakleničkih plinova. To nam je potpuno dohvatljivo, ako, i samo ako, gospodarski rast nije imperativ! A znamo da nam on i ne smije biti imperativ, ako želimo očuvati planet kao ugodan dom i našoj djeci. Naomi se jedno vrijeme namjerno družila sa onima koji negiraju klimatske promjene, da bi bolje razumjela njihov način razmišljanja. I onda je shvatila da klimatski skeptici savršeno dobro razumiju da sadašnji ekonomski sustav ne bi mogao opstati ako su klimatske promjene stvarne. I njima je jasno da svi oni zahtjevi za dereguliranjem biznisa i profita nemaju smisla kod jedne takve krize kakva je klimatska, ako je stvarna. Jasno im je da takva kriza traži snažno kolektivno djelovanje i stroga pravila. 

5. To što Naomi zagovara glazba je za moje uši. Da li da idemo dalje ili da ostanemo na njenom prijedlogu?

Zanimljiva je i druga ideja, pa neka svatko odabere što mu je draže. Dolazi od John Michael Greera. Kao strastan analitičar uspona i padova prošlih civilizacija, on misli da ćemo ponoviti ono što su radile stare civilizacije kada je krenuo njihov pad. To je najprije ulazak u jedno vrlo turbulentno i kaotično razdoblje, nažalost, negdje popraćeno i ratovima. Kad se te turbulencije na kraju ispušu i nastupi neki vid stabilizacije prilika, svi će se zapitati: a što sad? Njegov prijedlog je baš za to post-turbulentno razdoblje. Za svoj prijedlog i sam kaže da je danas praktično nezamisliv, ali nakon svih prođenih turbulencija mogao bi postati prihvatljiv iz nužde. On predlaže namjernu tehnološku regresiju kao dio javne politike. Da podsjetim, cilj je drastično smanjiti emisije stakleničkih plinova s već poznatim tehnologijama. John nas poziva da zamislimo kako bi izgledale današnje industrijske zemlje kada bi promijenile svoju tehnološku infrastrukturu, u grubo, na razinu iz 1950. godine. To bi značilo drastično smanjenje potrošnje energije po glavi stanovnika, što izravno-jer su ljudi tada koristili puno manje svih vrsta energije, i neizravno-jer su i tadašnji proizvodi i usluge koristili mnogo manje energije. To bi uzrokovalo jednako oštar pad potrošnje po glavi stanovnika svih resursa, ali i oštar porast broja radnih mjesta, jer puno od onoga što danas rade roboti prije su radili ljudi. 

Ono što ide u prilog konceptu tehnološke regresije je – što je isti moguć(!) – on ne zahtijeva da se razvije ništa novo. Znamo kako se radilo s tehnologijama iz 1950., znamo kakve su potrebe bile u energiji i resursima, znamo njihove loše i dobre strane, znamo procijeniti troškove i koristi primjene tih tehnologija – dakle ne moramo pogađati na slijepo, kako se to obično čini kada se uvode neke sasvim nove tehnologije. Ostaje psihološki problem – mi tehnologiju 1950. g. smatramo prevaziđenom i zastarjelom, i doista mi znamo da ona ima neke loše strane. Ali pravo pitanje pred nama je: da li je mudrije prihvatiti tehnologije iz 1950. sa svim njihovim slabostima, za koje znamo da funkcioniraju uz mnogo manju potrošnju energije i ostalih resursa po glavi stanovnika, što nam daje bolje šanse da se provučemo kroz razdoblje velikih ograničenja koje je pred nama, ili se držati današnje ekstravagantne i krhke tehnološke infrastrukture?       

Naša sveučilišta sve češće pozivaju Državu i društvo da investiraju više u znanost, a onda će znanost kao riješiti probleme današnjice. Nećemo sada propitivati zašto akademska zajednica do sada nije odlučnije pozivala javnost da se suoči s klimatskim promjenama i tumačila što će se dogoditi, nego ćemo usporediti dva scenarija na koja John upozorava:

Što će se dogoditi ako se svjetska industrijska društva za svoj opstanak klade na veliki skok naprijed nekog još ne dokazanog izvora energije, pa taj jako podbaci u odnosu na očekivanja i ostavi na ledini svih sedam milijardi ljudi bez ikakve funkcionalne infrastrukture? Priznajte, tehnologija iz 1950. odjednom izgleda ljepše! U situaciji u koju smo se doveli, veli John Michael Greer, vratiti se natrag koliko god je potrebno, je možda jedini put naprijed.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.