Želim se izolirati od svijeta i biti sam sebi dovoljan

Permakultura nam pruža znanja i vještine da si sami osiguramo što nam treba za život. Sami uzgajamo hranu za svoje potrebe. Sakupljamo drva za ogrijev. Gradimo kuću od lokalno dostupnih materijala. Učimo znanja starih majstora, sve manje ovisimo o društvu. Sve manje trošimo novca, jer ne želimo financirati toksičan društveni poredak. Došli smo u posjed velikog komada zemlje i tu nas nitko neće pronaći. Trčimo goli livadom, lovimo divljač, kupamo se u vlastitom potoku. Imamo neregistriranu djecu, ne želimo da država za njih zna. Sami ćemo ih odgajati i učiti ono što zaista trebaju znati. Neka svijet ide svojim putem, ali nas neće vući za sobom.

Mnogi moji poznanici razmišljaju otprilike tako. Neki drugi opet razmišljaju posve suprotno. Žele se povezivati, imati utjecaj gdje god mogu. Žele širiti vlastite ideje, znanja, svoj sustav vrijednosti. I jedni i drugi vole ljude, prirodu, žele svijetu samo dobro. I jedni i drugi smatraju kako su uhvatili bit permakulture, a čine suprotne stvari.

I nedavno me netko pita, da li se izolirati ili integrirati. Što je permakultura, a što nije? Ako se izoliramo, je li naš utjecaj na svijet isti kao da smo umrli? Kako to može biti permakultura, kada se permakultura temelji na životu? Ako se integriramo, kako možemo bilo što postići? Samo smo kotačić u velikom sustavu. Ne možemo pojmiti cijeli sustav, ne kontroliramo uzroke ni posljedice vlastitog djelovanja. Gdje je “zlatna sredina”, koliko moramo biti svoji, a koliko svačiji?

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.