KAKO SU DOBRA SVIH NAS POSTALA NJIHOVA DOBRA

Transkript emisije Skalanada 20.03.2015. (drugi dio)

Uvodno. U prošloj emisiji počeli smo razgovor o knjizi Rogera Boyda „Šizofreno društvo“. U toj knjizi autor pokušava dokučiti odgovor na pitanje zašto je ljudsko društvo tako nesposobno učiniti ono što je potrebno da bi sebe zaštitilo od prijetnji kakve nastupaju s klimatskim promjenama i degradacijom okoliša, mada mu od toga ovisi opstanak. Autor razloge nemoći pronalazi i u strukturi vlasništva. Mnogo toga korisnog ne može se poduzeti jer bi intervencije trebale zahvatiti teritorij i resurse koji su privatni, a „privatno vlasništvo je svetinja“. No Roger objašnjava da nekada nije bilo privatnog vlasništva i da su dobra svih (ne samo ljudi već i drugih živih bića) u nekoj točki u povijesti bila svjesnim manipulacijama i grubom silom privatizirana. Etički, pa i pravno, ono što je prevarom i nasiljem osvojeno ne bi smjelo postati nečijim trajnim vlasništvom, međutim povijest i legalnost najvećih privatizacija zajedničkih dobara još uvijek se ne propituje.
Kao reakcija na privatno vlasništvo s upitnim povijesnim korijenima, pojavile su se kooperative, o kojima Roger također piše, pa ćemo danas o njima.

Kooperative su vrlo raširen i raznolik pokret, odnosno alternativa dominirajućem privatnom vlasništvu. Tijekom perioda industrijalizacije kooperative su uporno suzbijane i gušene, ali su one stalno nanovo nastajale. Rađaju se iz potrebe ljudi da kroz zajednički rad i međusobnu suradnju ojačaju kontrolu nad vlastitim životnim prilikama. No vlasničke strukture nisu nešto što nastaje neovisno o odnosima moći u društvu. Pa kada je ta moć pretežno na strani privatnih vlasnika, onda oni doživljavaju kooperative kao izravnu konkurenciju i bore se s njima na razne načine, recimo sačinjavajući crne liste dobavljača i trgovaca (na kojima su kooperative), uskraćivanjem financiranja, damping cijenama (uz snošenje gubitaka) sve dok se kooperative ne izbace iz posla, zakonskim ograničenjima, i tvrdnjama da su kooperative početak socijalizma. Nakon Građanskog rata u SAD kooperative su bile iznimno popularne, raširene, dobro organizirane (udruženje radnika „Vitezovi rada“ s jasnom vizijom cooperativnog industrijskog sustava) i uspješne, pa se mislilo da bi mogle postati dominantni model u društvu. Upravo taj uspijeh kooperativa učinio ih je metom organiziranog napada države i privatnog biznisa. Sudske presude, policijska i vojna reperesija sve se to okrenulo protiv alternativnih poslovnih modela i udruženja radnika, tako da su do 1888. godine sve kooperative prestale postojati. U međuvremenu su postavljena i institucionalizirana takva pravila koja ne dopuštaju velike promjene statusa quo, tako da nove kooperative imaju ograničenu mogućnost preživljavanja u dopuštenim im tržišnim nišama „kao arhipelag kooperativnih otoka u moru kapitalizma“. U zemljama i regijama gdje su institucionalne okolnosti ostale naklonjene kooperativama, kooperative se uspješno razvijaju i posluju i danas – npr. u Emilia Romagnia, Qebeck u Kanadi, Basque u Španjolskoj (Mondragon).

5. Postojeći poslovni model sve slabije funkcionira (7 godina krize) a alternative su uredno marginalizirane i istisnute. Kroz postojeći poslovni model mladi ne uspijevaju sebi naći posao i organizirati život, a za alternativne modele teško da su i čuli. Kako Roger Boyd gleda na sadašnju situaciju?   

Neoliberalni model i pripadajuća politika učinili su sve da povijesni alternativni vlasnički i poslovni modeli budu zaboravljeni. MMF i WB odnose se prema privatnom vlasništvu s religioznim strahopoštovanjem. To omogućava da korporacije utječu na političke procese, da lobiraju da im se prilagodi zakonodavstvo, a budući da istovremeno vlasnički osvajaju medije – uspijevaju smanjiti medijsku prisutnost sindikata i marginalizirati ona gledišta koja zagovaraju društveni interes. Tako činjenica da na našem planetu 85 pojedinaca posjeduje jednako bogatstvo kao i najsiromašnija polovica čovječanstva, kad se i pojavi u javnosti više ne izaziva vrisak zgražanja, pobune i nepravde. Ni činjenica da je praktično svo vlasništvo u jednom trenutku povijesti bilo ukradeno – od ne-ljudskih bića ili od ljudskih, također se ne čini spornom. Omogućavanje da se patentira svašta, pa i oblici života, da se dobiju koncesije na mineralne sirovine, da se stječu prava na radiovalove, prava na emisije onečišćenja, ono što je oduvijek bilo zajedničko i što je trebalo služiti dobrobiti ljudske zajednice i okoliša u kojem ljudi žive, sve je na taj način izuzeto od demokratske kontrole. Enormna bogaćenja ne mogu se steći radom. Samo kada malobrojnim pojedincima dopustite da stječu profite (ekonomsku rentu) iz jednostavnog razloga jer posjeduju nešto, a bez da išta proizvode ili doprinose zajednici, samo tada oni mogu postati enormno bogati.

A oni modeli koji zagovaraju upravljanje zemljištem i nekretninama od strane i za dobrobit zajednice, radničke kooperative, lokalne banke sjemena – nailaze na krajnje neplodno tlo. Roger Boyd stoga kaže da je nužna korijenita reforma načina na koji se upravlja zemljom i drugom imovinom. Mora doći do redistribucije u smislu novog društvenog vlasništva kojim će se upravljati za dobrobit čovječanstva i ostalih živih vrsta. Time bi se smanjile nejednakosti unutar zajednica (što je uvijek plodno tlo za konflikte) i dobila mogućnost da se ponovo izbalansira odnos čovjeka i drugih bića.

A mi se u Hrvatskoj još uvijek držimo dominantnog neoliberalnog modela. Kada nam MMF ili EU kažu da ga ne slijedimo dovoljno dobro i odlučno, naši ministri skrušeno obećaju da ćemo se popraviti. A to „popraviti“ znači da ćemo olakšati procese da naša zajednička dobra postanu nečija privatna dobra. Tako sami sebi zatvoramo još jednu mogućnost da se dogovorimo i provedemo nešto što će djelovati za dobrobit svih. 

Čudni su to politički prioriteti u vremenu kada životne sudbine već rođene djece ovise o tome kako ćemo se društveno organizirati da im planet očuvamo u stanju barem dovoljno dobrom da na njemu mogu preživjeti. 

Zamislite do kakvog apsurda ili povijesne ironije smo se doveli. Kako sada stvari stoje, našoj djeci su bolji izgledi za opstanak ako bi uskoro nastupila ona, po povjesničarima „mračna vremena“ post civilizacijskog kolapsa, nego ako nastavi funkcionirati ovaj model koji grčevito nastojimo izvući iz krize, tj. ovo što sadašnja civilizacija radi na uništavanju planeta!