OTIMANJE ZEMLJE

Transkript emisije Skalanada 27.04.2013.

Predgovor (Z.S. srpanj 2021.): Tko se ozbiljno misli baviti klimatskom krizom i napuštanjem fosilnih goriva mora biti spreman na lokalizaciju življenja. Za mlade to je usmjerenje koje im obećava opstanak (vidi https://www.perforum.info/kako-smanjiti-gospodarstvo-a-da-ga-ne-razbijemo/). No, da bi mladi mogli ići u tom smjeru morali bi imati pristup lokalnim prirodnim resursima (poljoprivredno zemljište, šume, voda…), jer samo ako su im isti dostupni mogli bi lokalno raditi na osiguravanju svojih osnovnih životnih potreba (hrana, energija, voda, krov nad glavom, zajednica u kojoj se ljudi brinu jedni o drugima). Nezgoda je u tome što su baš osnovne životne potrebe naše djece i lokalni resursi iz kojih bi se one mogle zadovoljiti vještim manipulacijama centara moći postali tržišna roba kao i bilo što drugo što možete naći u trgovačkim centrima. To je „roba“ za kojom u resursno opustošenom svijetu vlada jagma i u nju rado ulažu oni koji imaju višak kapitala, pa je, primjerice, u USA najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta Bill Gates. 

Hrvatska se sprema na rasprodaju svog poljoprivrednog zemljišta, jer to od nje traže „ugledni svjetski centri moći“, pa bi NAŠI resursi uskoro mogli prestati biti naši. Vlada se tome ne protivi, čak priprema novu zakonsku regulativu koja će taj proces olakšati, i stavlja ju na javnu raspravu usred žetve (nitko se zbog toga više ni ne stidi, jer se radi o prokušanom triku za izbjegavanje neugodnih reakcija). Seljaci se time sada nemaju vremena baviti, a opća javnost se zbog toga vidno ne uzbuđuje. Zamislite koji nam se apsurd događa: silni novci se ulažu u kupovinu borbenih aviona jer se tako „ulaže u našu sigurnost“ (dobar vic ministra Banožića), dok se istovremeno priprema rasprodaja sigurnosti prehrane našoj djeci usred klimatske i ekološke krize zbog koje se zna da će doći do radikalnog smanjivanja raspoloživosti hrane u cijelom svijetu! Ako naša djeca ne budu imala prehrambeni i resursni suverenitet (jer će isti biti rasprodani najboljim ponuđačima), kakav će im uopće suverenitet preostati da bi ga trebali braniti borbenim avionima?!

Pa tim povodom evo transkripta jedne emisije od prije osam godina.   

Uvodno. Prije desetak dana, točnije 17.04. bio je Svjetski dan borbe seljaka. Na taj dan izvršen je masakr nad 19 nenaoružanih seljaka u Brazilu 1996. godine koji su se borili za svoja prava na zemlju. Globalna udruga seljaka La Via Campesina, koju smo u ovoj emisiji već više puta spominjali, svake godine obilježava ovaj dan, a ove godine obilježavanje je povezano s borbom protiv otimanja zemlje. Zašto je to i za nas važan događaj, o tome sa Zoranom Skalom.

Svi znamo da se već desetljećima svijet bori protiv siromaštva i gladi – bezuspješno. Svaki šesti čovjek je kronično gladan. A još 1944. godine je povjesničar ekonomije Karl Polanyi istraživao pleme Maasai (Kenija-Tanzanija). On je zapisao da nikada ni jedan pojedinac unutar plemena Maasai ne može biti gladan (samo izuzetno, kada je cijelo pleme zbog nekih vanjskih uzroka izloženo gladi). Tko god treba pomoć, dobiva je bezuvjetno. Polanyi je zaključio: “Nema umiranja od gladi u zajednicama koje žive unutar granica osnovnih potreba“. Ovdje smo već spominjali i neke procjene Post Carbon Instituta, da bi većina zemalja svijeta mogla namiriti osnovne potrebe svom stanovništvu. 

2. Znači li to da bi se glad ipak mogla iskorijeniti?

U biti mogla bi. Dohvatljivo je. To je i jedno od elementarnih ljudskih prava po UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine (potpisale sve zemlje članice). Već tada se znalo da je to dohvatljivo. Ali, glad bi možda već bila iskorijenjena kada bi za biznis bilo bolje da su ljudi siti, nego kad su gladni. Problem je u tome što je jako unosno kada su cijele nacije gladne. Onda s njima i njihovim resursima možete raditi što vas je volja, ako ih prethodno zadužite (kao što je sada i sa nama slučaj).  Nigerijski predsjednik Obsandjo je na summitu G8 još 2000. godine rekao: „Sve što je Nigerija posudila do 1986.g. bilo je oko 5 mlrd.$. Do sada smo vratili 16 mlrd$. Ipak govore nam da smo dužni još 28 mlrd.$. zbog kamatnih stopa kreditora.“ I Nigerija nikako ne može da se izvuče iz duga, a njeni građani iz siromaštva, a naftom je prebogata zemlja. Ili, možda je 21.4. na TV netko gledao dokumentarac „Uzmimo lovu“, pa je vidio što se dogodilo Burkini Faso. To je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta koja za Zapad proizvodi najbolji pamuk na svijetu. Od cijene koju na tržištu postiže njihov pamuk oni dobiju 3%. Ili, činjenica da su 90% najgladnijih zemalja na svijetu neto izvoznici hrane! Nije da tamo hrane nema, ali je prioritet izvesti tu hranu na Zapad, a sirotinja mora biti gladna jer nema novaca. Kao što se iz tih primjera vidi, kada dobro zadužite neku zemlju, ne treba vam ratni pohod da joj preuzmete resurse a stanovnike učinite robljem.

3. Postoje li procjene koliko bi novaca trebalo za nahraniti milijardu gladnih ljudi? Da li je praktično moguće prikupiti dovoljno sredstava njima za hranu, za to njihovo elementarno ljudsko pravo? 

Neki izvori kažu da je lani izdvojeno oko 1,1 mlrd.$ za pomoć u hrani najgladnijima, ali da su potrebe bile 7 puta veće. No i tih 8 mlrd.$ je tek 1 desettisućiti dio globalnog BDP-a. To je dakle  jednak problem kao nekome tko ima plaću od 10000 kn da izdvoji 1 kn za pomoći gladnome. No još su zanimljiviji prioriteti bogatih zemalja u uvjetima krize. Ni trepnuli nisu, kada je trebalo sanirati banke sa 7000 mlrd$ u samo jednoj godini (to su u biti bili kockarski dugovi – neodgovorno davanje kredita). A u poreskim rajevima procjenjuje se da je skriveno 32 000 mlrd$. To je neoporezovan novac pokraden svima nama globalno od najbogatijih ljudi na svijetu. To je 4000 puta više nego što treba za nahraniti sve gladne svijeta. No, u poreske rajeve se ne smije dirati, sadašnji globalni financijski sustav kreirali su MMF i WB „radi slobodnog kolanja kapitala i roba na slobodnom tržištu (ali ne i ljudi)“ a da bi najbogatiji radili što god hoće. To su najuglednije svjetske institucije, svi im se klanjaju do poda, mada se meni pomalo gade.

4. A otimanje zemlje protiv kojeg se toliko bori La Via Campesina?  

Vidite, u financijskoj krizi kakva je sada, investitori su oprezni. Globalno gospodarstvo tone u recesiju i sve je manje unosnih investicijskih prilika. Što je preostalo? Pa ono što svakome treba svaki dan – ono što je još od 1948. bilo ljudsko pravo – hrana, voda, zemlja – sada je prometnuto od „uglednih globalnih institucija“ u tržišnu robu, na status kakav imaju metla, kapa ili lonac. Pa investitori – banke, mirovinski fondovi i drugi institucionalni investitori kupuju (privatiziraju) ili uzimaju u dugoročni najam, uz pomoć i nagradu za kooperativnost lokalnim moćnicima, čitave oblasti za proizvodnju hrane i biogoriva, ili izvore vode i sustave  distribucije vode. Tipično po 40 000 ha (≈površina Krka). A cijene! U Južnom Sudanu za 2,5¢/g/ha (površina poput Krka daje se za 1000$/godišnje). Na ovaj način od 2008. godine seljacima i ruralnim zajednicama diljem svijet oduzeto je 200 mil. ha zemlje, ostavljajući ih bez sredstava preživljavanja. 60% ove zemlje koristi se za proizvodnju biogoriva (recimo kao naša „strateška investicija“ – tvornica bioetanola u Vukovaru).  

5. Znamo da su najsiromašnije zemlje svijeta najteže pogođene klimatskim promjenama kojima su najmanje same doprinijele, ali ovo što im rade institucionalni investitori čini se još gorom nepogodom. Možemo li mi u Europi biti mirni od ovakvih otimača zemlje?

Ne samo da ne možemo biti mirni, nego je napad već u tijeku, samo uz uporabu prigušivača – da se ljude ne uznemiruje. Europska koordinacija La Via Campesine je izvršila jedno iscrpno istraživanje u kojem je sudjelovalo 25 autora iz 11 europskih zemalja. Nedavno je objavljeno njihovo opsežno izvješće. Radi se o razotkrivanju prikrivenog skandala. Nekolicini privatnih tvrtki je uspjelo ovladati velikim zemljišnim površinama uz aktivnu podršku i velike injekcije javnog novca, i to sve u vrijeme kada su svi drugi javni troškovi beskrupulozno rezani. Ovaj proces osobito je drastičan u istočno-europskim zemljama. Istraživanje je provedeno u Austriji, Bugarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Rumuniji, Srbiji, Španjolskoj i Ukrajini. Bilo bi vjerojatno provedeno i u Hrvatskoj da su hrvatski seljaci učlanjeni u La Via Campesinu, ali nisu.

6. Dakle ne znamo kakva je situacija po tom pitanju u Hrvatskoj?

Ne znamo brojke. Ali znamo da se okrupnjavanje strašno zagovara od strane našeg Ministarstva i znamo da su pod EU Zajedničkom poljoprivrednom politikom (CAP) mali poljoprivrednici stradali u svim EU članicama.           

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.