ŠTO JE DOMOLJUBLJE AKO ZNAŠ ŠTO ĆE BITI?!

Neke ankete pokazale su da se gotovo polovica Hrvata smatra velikim domoljubima. Slijedom osnovnog značenja tog pojma može se zaključiti da su ti ljudi spremni žrtvovati se za dobro svoje nacije/zajednice kada je ona ugrožena.

U zadnje vrijeme, na raznim okupljanjima, moglo se čuti uzvikivanje „Za dom spremni!“, službenog pozdrava NDH, kojim su prisutni iskazivali vlastito razumijevanje domoljublja. Kako su to izvikivali i mladi ljudi, koji nisu mogli imati osobni doticaj s vremenom i okolnostima iz doba NDH, mislim da ima smisla barem pokušati razjasniti koliko je uopće moguće kroz takav „povijesni retrovizor“ danas činiti dobro vlastitoj naciji/zajednici.

Hrvatska je ugrožena

Hrvati jesu ugrožena nacija. Ugroženiji su nego ikada u svojoj povijesti! U Domovinskom ratu izgubili su 15000 života. Od ugroza u nastajanju mogli bi stradati svi, ili gotovo svi!

Na sličan način kako su ugroženi pripadnici i svih drugih nacija u svijetu. Jer klimatske promjene i šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta uporno se ubrzavaju prema stanju kada bi ljudskoj vrsti mogli dokinuti uvjete za postojanje. Kako sada stvari stoje, najveći dio tog procesa mogao bi se dogoditi u kraćem vremenu od razdoblja koje nas dijeli od NDH. To su procjene i izračuni znanstvenika koji prate ubrzavanje pogoršanja na Zemlji, ali koje političko-poslovna elita svijeta uporno ignorira.

Što to znači za svaku mladu osobu na svijetu i u Hrvatskoj? Pojednostavljeno, ako postoji i minimalna šansa da su znanstvenici u pravu (a i bez znanstvenika svjedoci smo da su klimatski ekstremi sve učestaliji i jači), onda sa stajališta egzistencijalnog interesa mladih ne postoji niti jedan važniji zadatak za njihovu naciju/zajednicu nego da učini sve kako bi se zaustavilo pogoršavanje stanja u okolišu. U „povijesnom retrovizoru“ nema iskustava sa ovakvom situacijom. Ovakva prijetnja opstanku događa se prvi put u povijesti čovječanstva. Svoj opstanak ljudi su si sami ugrozili svojim načinom življenja koji se nije obazirao na planetarna ograničenja.

Zato je danas istinski iskaz domoljublja hrabro se suočiti sa stvarnim uzrocima kriza u koje ulazimo i fokusirati se na njih, a ne se baviti s prijeporima iz prošlosti. Tim prije što spasonosna rješenja ovise o uspostavljanju kulture suradnje, solidarnosti i razmjene znanja i resursa, prvenstveno sa zajednicama koje su nam zemljopisno blizu, a ne o konsenzusu nekih udaljenih globalnih centara moći koji već četiri desetljeća ne uspijevaju dogovoriti ništa djelotvorno i obvezujuće za očuvanje planetarnog okoliša.   

Što bi istinski domoljubi trebali činiti

Sve što treba znati o prijetećim promjenama okoliša već se zna. Kao prvo, svi bi se trebali prestati pretvarati (osobito političari) da ne znaju što je izazvalo planetarne promjene i što bi trebalo prestati raditi da bi se stanje moglo popraviti. Već dugo znamo da je hitno napuštanje fosilnih goriva jedino djelotvorno i provedivo rješenje u raspoloživom vremenu. To bi trebalo automatski diskvalificirati sve projekte poput LNG terminala i pratećih plinovoda, novih istraživačkih i eksploatacijskih polja za ugljikovodike, izgradnju novih autocesta, cesta i druge infrastrukture za osobna vozila, ulaganja u zračni promet i infrastrukturu za prekooceanske brodove, poticaje za industrijsku poljoprivredu… Jer, bez fosilnih goriva prometa će biti manje, pa će se i globalni transport, trgovina i turizam neminovno  smanjivati.

Industrijska poljoprivreda je potpuno ovisna o fosilnim gorivima, pa je prehrambenu sigurnost stanovništva na duži rok iluzorno i neodgovorno temeljiti na njoj. Navedeni projekti samo doprinose još većim emisijama stakleničkih plinova i destruktivni su za okoliš. Jasan plan i dinamiku napuštanja fosilnih goriva još uvijek nemamo, a to bi moralo biti polazište za sve druge planske dokumente – od nacionalne do lokalne razine. 

Stalni rast gospodarstva nije mjerilo uspjeha, već ugrožavanja opstanka mladima

Svaki istinski domoljub (naročito među ekonomistima i političarima) morao bi tražiti da se rast gospodarstva mjeren BDP-om prestane koristiti kao pohvalno i poželjno mjerilo uspješnosti zajednice. Dogma o beskonačnom rastu baš nas je dovela u sadašnju dramatičnu situaciju. Jer, gospodarski rast je nemoguće imati bez porasta potrošnje energije i drugih resursa, a znamo da su oni ograničeni. Ponovo naglašavam, svijet mora napustiti 80% energije koju mu daju fosilna goriva da bi zadržao planetarne klimatsko-biološke uvjete u kojima će ljudi moći opstati.

Zbog opsjednutosti rastom i profitima, ni nakon 29 svjetskih klimatskih konferencija to se nije uspjelo dogovoriti. Sada bi to trebali napraviti do 2030. godine, što je uz opsjednutost rastom, naravno, nemoguće. Lokalizacija življenja i fokus na namirivanju osnovnih životnih potreba unutar bliskog nam okruženja, nudi održivo rješenje za opstanak. No, prethodno bi se morali dogovoriti da ćemo ići tim putem, i da ćemo se zbog toga spremno odreći mnogih potrošačkih navika i luksuza. To sada nije lako, no ako su nam naša djeca i unuci doista važni (a domoljubima i najvažniji), onda ćemo to ipak napraviti.  

Sustav obrazovanja prilagođen je potrebama tržišta a ne potrebama opstanka

Opsjednutost rastom i konkurentnošću ovladala je i akademskom zajednicom. Svi trajnu sreću pokušavaju naći u novim tehnologijama. K tome, kroz suradnju sa poslovnim subjektima fakulteti lakše dolaze do dodatnih financijskih sredstava. Urušavanje okoliša i s tim povezane fatalne prijetnje zajednici tako ostaju u sjeni poslovno atraktivnijih tema.

Čini se da je došlo vrijeme da  akademska zajednica ozbiljno razmisli o upozorenju Aurelio Pecceia (osnivača Rimskog kluba) još iz 1979. godine: „Ono što nam sada treba je da naučimo što to moramo znati da bi mogli spoznati što treba učiti – i onda to naučiti“. Ovako se mlade kroz proces školovanja i dalje oprema znanjima i vještinama prilagođenim za aktualni sustav koji im via facti podriva opstanak. Za življenje usklađeno s planetarnim ograničenjima, s mnogo manje energije i resursa, a u puno ekstremnijim prilikama u okolišu, još ih nitko ne priprema. 

Važne poruke koje su izgleda promakle domoljubima-vjernicima

S vama sam da bih postavio pitanje na koje svi moramo odgovoriti i to sada: Radimo li mi za kulturu života ili za kulturu smrti? Svima vama upućujem ovaj iskreni apel: Izaberimo život! Izaberimo budućnost! Obratimo pozornost na vapaj Zemlje, čujmo molbe siromašnih, budimo osjetljivi na nadanja mladih i na snove djece! Mi imamo veliku odgovornost: osigurati da im se ne uskrati njihova budućnost.
Ostavimo iza sebe naše podjele i ujedinimo svoje snage! I uz Božju pomoć, izađimo iz mračne noći ratova i razaranja okoliša kako bismo našu zajedničku budućnost pretvorili u zoru novog i blistavog dana.

Papa Franjo svjetskim državnicima na COP 28, Dubai 2023.

Danas… živimo u svijetu koji gori zbog globalnog zagrijavanja i oružanih sukoba…Moramo se moliti za obraćenje mnogih ljudi… koji i dalje ne vide hitnost brige za naš zajednički dom.

Papa Leon 14, srpanj 2025.

U svakom novom ratu ni jedan vojnik svoj život ne može žrtvovati drukčije nego uzalud

Mlade se izložbama naoružanja, vojnim paradama i reklamama učestalo poziva da služe u oružanim snagama. Međutim, odluke o naoružavanju i ratnim sukobima donose iza zatvorenih vrata neki opskurni gospodarsko-vojno-politički vrhovi. O miru, razoružanju i suradnji radi pukog opstanka više nitko ni ne govori, mada bi zapravo to bilo istinsko domoljublje. Svakako mnogo više od uvažavanja traženja opskurnih gospodarsko-vojno-političkih vrhova da se novcima svih nas kupuje skupo naoružanje, da bi sve malobrojnije mlade mogli slati u ratove zbog preostalih resursa, mada to nikome ne može donijeti nikakvu trajniju korist. Svaki vojni sukob sada je korak naprijed u uništavanju planeta i prepreka više za opstanak generaciji mladih. To je nesumnjiva šteta za stanovništvo svake od sukobljenih strana, a zbog profita najbogatijih. To je samo nastavak rada za kulturu smrti.

Svijetom su ovladali milijarderi – živimo u diktaturi kapitala

Milijarderi – najbezobzirnija skupina  ljudi – sada odlučuju o ratu i miru, pa i to hoće li naša djeca i unuci živjeti ili nestati. Jasno su rekli „klimatska kriza je podvala“, da se ne bi morali baviti njenim suzbijanjem. Izvršne vlasti ih podržavaju odlukama o investiranju u naoružavanje i neprihvaćanjem obveza o brzom napuštanju fosilnih goriva. Da bi mogli zadržati osvojeno bogatstvo i moć svjetske elite na sve načine brane sadašnji suicidalni (Guterres) globalni gospodarski sustav, koji su skrojili sebi po volji.

Kako bi inače  Elon Musk u svoje 54 godine mogao steći bogatstvo za koje bi prosječna osoba iz siromašnije polovice čovječanstva trebala raditi 120 milijuna godina (4 milijarde ljudi živi s manje od 206 $/mjesečno/stanovniku, a Elon „vrijedi“ 300 milijardi $)? Pa ipak, elite nas uvjeravaju da uživamo u demokratskim državama. No, već desetljećima se ne može zaustaviti ni jednu nesporno štetnu aktivnost koja ugrožava zdravlje i dobrobit prirode i malih ljudi, ako je elitama ona profitabilna. Primjeri: ratovi i naoružavanje; emisije stakleničkih plinova iz fosilnih goriva; ekstrakcije sirovina i drugi načini uništavanja prirodnih staništa; industrijska poljoprivreda; onečišćenja plastikom; proizvodnja štetnih kemikalija (PFAS, pesticidi,…); reklamiranje potrošnje i igara na sreću; neograničavanje (progresivno oporezivanje) bogatstva i neukidanje „poreskih rajeva“…

Očigledno je da elite zanima samo novac i moć. Zato nas male ljude sustavno manipuliraju. Razvili su tehniku osakaćivanja činjenica koja se pokazala toliko uspješnom da su je i znanstvenici počeli proučavati u novoj disciplini – AGNOTOLOGIJI – vještini namjernog stvaranja neznanja. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali u SAD broj osoba koje se bave odnosima s javnošću nadmašuje broj novinara 6:1! Malim ljudima se svjesno uskraćuje uvid u realnost – što je uvertira za velike tragedije. 

Protuotrov za globalni suicidalni gospodarski sustav je lokalni rad za kulturu života

Istinski domoljubi potrudili bi se da bolje razumiju realnu situaciju – globalnu i lokalnu. Ona je vrlo loša, uništavajuća za planet. Svakodnevna lamentiranja o porastu cijena hrane i svega drugog samo su prvi simptomi sudaranja s planetarnim ograničenjima. Mi se moramo naučiti živjeti bez ugljena, nafte i plina – bez 80% od onoga što današnji svijet drži u pokretu! Pri tom, ne nasjedati na priče da su ljudi na korak do novih tehnologija kojima će se riješiti svi trenutni problemi. Za to je sada prekasno, a kako netko reče: „Čovjek bez energije je leš, a tehnologija bez energije je skulptura“. Dakle, morat ćemo napustiti puno energetski intenzivnih tehnologija koje danas rutinski koristimo. I ne povodite se za utopijom da je moguće sva trošila samo prebaciti sa fosilnih goriva na električnu energiju. Dobar uvid u realnost vjerojatno bi vas naveo na nekoliko zaključaka: 

1. Da od svjetskih elita (pa ni nacionalnih) ne trebate ništa očekivati. Za svoj opstanak i opstanak vaših potomaka sami se morate pobrinuti, ne čekajući nikoga.
2. Da je bez fosilnih goriva lokalizacija življenja neminovna. Zato je sudjelovanje u osmišljavanju i prakticiranju života u lokalnoj zajednici – koji je fokusiran na osnovne potrebe stanovništva, koji je uklopljen u nosivi kapacitet okoliša koji ju okružuje, koji jača njenu otpornost i prilagodbu na klimatske ekstreme i druge krizne pritiske izvana i koji vodi računa o svakom članu zajednice – najkorisniji oblik svačijeg osobnog angažmana. Prakticiranje takvog načina življenja makar i unutar sasvim malih skupina ljudi je dragocjeno. Tako se stvaraju jezgre oporavka šire zajednice nakon neizbježnog kolapsa sadašnjeg gospodarskog sustava koji mora stalno rasti. 
3. Da će klimatski ekstremi svaku zajednicu povremeno pogoditi katastrofalnim intenzitetom, ali gotovo nikada sve istovremeno i jednakim intenzitetom na širem zemljopisnom prostoru. Oporavak od takvih katastrofa lakši je uz pomoć zajednica iz bližeg okruženja koje nisu bile izložene katastrofi. Zato je potrebno graditi i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja, solidarnosti, pa i zajedničkog planiranja jačanja otpornosti na katastrofe i vanjske krize, bez obzira na moguće prijepore iz bliže ili dalje prošlosti. Uzvici poput „Za dom spremni“ samo umanjuju izglede za opstanak.    

Sretna je okolnost da u svijetu i kod nas već postoji zavidan broj formalnih i neformalnih udruga i organizacija koje već dugo rade na lokalizaciji. Uz malo truda i vremena uloženog na pretraživanje po Internetu možete doći do obilja iskustava, savjeta i metodoloških priručnika kako krenuti u proces lokalizacije življenja. Što može biti bolji iskaz nečijeg domoljublja, od biti pionir rada za kulturu života u sredini u kojoj živi?!