ISPRIKA MLADIMA

Transkript emisije Skalanada 19.04.2019.

Uvodno. Za tri dana će biti Dan planeta Zemlje. Već se pola stoljeća na taj dan pokušava podsjetiti ljude da trebaju čuvati okoliš i planet na kojem žive, ali bez uspjeha. Stanje nikada nije bilo gore. Da li ima ikakve šanse da još jedno obilježavanje tog dana dovede do nekog pomaka u svijesti ljudi i možda da se prepoznaju oni koji su  odgovorni za višedesetljetnu pasivnost, ili samo trebamo odraditi još jednu uobičajenu akciju čišćenja, kojom umirujemo vlastitu savjest tako što barem jednom godišnje praktično pokazujemo svoju zabrinutost za okoliš i planetu? Što sad, Zorane?

Tužno je da naša djeca, nakon pola stoljeća upozoravanja da pretjerujemo s našim nemarom prema okolišu, sada moraju izlaziti na ulice da štrajkaju zato što oni koji drže poluge moći nisu spremni učiniti sve što je neophodno da bi se jedina im dostupna planeta na kojoj ljudi mogu živjeti, sačuvala barem u kondiciji da sadašnja i buduća djeca na njoj mogu fizički opstati (na stranu maštanja o većem životnom standardu i većoj kupovnoj moći)! Treba podsjetiti da je najbrojnija generacija iza Drugog svjetskog rata bila tzv. Baby-boom generacija, ona kojoj pripadaju svi oni rođeni između 1945. i 1965. godine, a toj generaciji pripadam i ja. Ta je generacija, pritom mislim na onaj njen dio koji je rođen u bogatim zemljama Zapadnog svijeta, sazrijevala i preuzimala poluge moći u svijetu baš u zadnjih pedesetak godina, kada su se i dogodile najveće devastacije na planeti. Htjeli-nehtjeli, iz toga slijedi zaključak da je baš ta generacija u velikoj mjeri i odgovorna za ovo stanje naše planete i za probleme koje će zbog toga imati naša djeca i unuci. Zbog onoga što je učinila, ili propustila učiniti, Baby-boom generacija mladima duguje barem iskrenu ispriku. O toj isprici dosta dugo je razmišljao Australac David Holmgren, jedan od pionira modernog ekološkog razmišljanja i jedan od dvojice osnivača Permakulture, koncepta o kom smo već dosta ovdje razgovarali. David otvoreno ukazuje na greške svoje generacije, s nadom da će time izazvati osjećaj urgentnosti kod mladih ljudi da se osobno i kolektivno angažiraju na mijenjanju stanja, što bi im ipak moglo pružiti priliku za prosperitetan put prema življenju sa sve manje materijalnih resursa. Pa eto, uoči Dana planeta Zemlje, čini mi se primjerenim da se mi iz Baby-boom generacije ispričamo mladima zbog devastacija koje smo učinili Zemlji, a ja ću se u tu svrhu poslužiti tekstom isprike Davida Holmgrena.  

2. Zanimljivo je da je potrebu za ispričavanjem imao David Holmgren, čovjek koji je cijeli svoj život posvetio radu na ispravljanju „globalnih krivih Drina“. Na koje temeljne greške Baby-boom generacije ukazuje David, tj. za što se ispričava mladima?

Kompletna lista isprika je duža nego što stane u ovu emisiju, pa ću ja spomenuti samo dio njih po nekom svom razumijevanju redoslijeda važnosti. Evo nekih citata iz njegove isprike:      

U životu jednog baby-boomera koji je rođen 1950. a umrijeti će 2025. (moja generacija to još uvijek smatra preranom smrću), najbolja polovica svjetskih zaliha nafte – jako važnog resursa koji je industrijsku civilizaciju učinio mogućom – bit će već spaljena. Radi se o sunčevom zračenju nakupljanom i skladištenom desetcima milijuna godina, u periodu jedne iznimno biološki produktivne geološke epohe. Zahvaljujući toj energiji, nama su postali dostupni, i to puno iznad naših osnovnih potreba, razni maštoviti industrijski proizvodi za zadovoljavanje kojekakvih prohtjeva. No, uskoro su se javile i negativne pojave, razni oblici ovisnosti i otuđenja, koji su došli zajedno s tim potrošačkim kapitalizmom. 

Baby-boomeri su uz pomoć fosilnih goriva stvorili mnoga tehnološka čuda, nove organizacijske oblike, procvat umjetnosti, i razvoj raznovrsnih životnih stilova i ideja. Neke od neželjenih posljedica takvog našeg načina življenja, od rezistentnosti na antibiotike do financijskih balona, mogle su se očekivati, dok je druge, poput epidemije depresije u bogatim zemljama, bilo teže predvidjeti. Lako dostupna putovanja po svijetu proširila su nam razumijevanje svijeta, ali je sve masovniji globalni turizam vrlo brzo kontaminirao nevjerojatnu raznolikost prirode i tradicionalnih kultura. To se obično opravdava izgovorima da novotarije uvijek nose pluseve i minuse, ali čini se da smo mi dobili najveći dio pluseva, dok smo minuse odgurnuli prema najsiromašnijim zemljama svijeta i prema vlastitoj djeci i unucima.   

Mi smo prva generacija koja je imala jasne znanstvene dokaze da je narastajuća globalna civilizacija na neodrživom putu i da će rezultirati uništavanjem i okoliša i društva tijekom 21. stoljeća. Iako je klimatski kaos bio nešto manje očigledna posljedica, ako ga usporedimo s banalno očiglednim iscrpljivanjem resursa, do međunarodnog priznavanja realnosti klimatskih promjena došlo je već 1988. godine. Tada smo baš mi počeli preuzimati poluge moći, pa smo mi bili ti koji su stajali na čelnim političkim pozicijama sva ova desetljeća dok se problem ubrzano pogoršavao. Baš tijekom tih godina, one, u početku samo prijeteće katastrofe, su prerasle u realnosti u kojima mnogi već žive. A te katastrofe u pravilu najteže pogađaju one najranjivije narode svijeta, koji nisu ni osjetili koristi od fosilne bonance koja je izazivala te sve češće klimatske katastrofe. Zbog propusta što nismo pravedno globalno dijelili koristi i što nismo obuzdali vlastitu potrošnju, moramo se iskreno ispričati.  

Kad smo preuzeli poluge moći u našim srednjim godinama, nova tehnologija interneta, minijaturizacija alata i druge inovacije stvorile su više prilika da se u novčanoj ekonomiji sudjeluje bez potrebe da se putuje, ali naša generacija je nastavila s tom besmislenom kolektivnom ovisnošću o odlascima na posao. Mi u Australiji vjerno smo slijedili Američki model da se ne investira u javni prijevoz, mada se znalo da zemlje s razvijenim javnim prijevozom imaju znatno manje negativne efekte zbog dnevnih migracija. Zbog naše greške što se nismo zalagali za pristojan javni transport i za rad od kuće, pritom rasipajući svoje bogatstvo na izgradnju prometnica koje guše naše gradove, naša generacija je upropastila svojim unucima mogućnost da naslijede kvalitetan transport, usput ubrzavajući klimatski kaos. Zbog ovoga se moramo iskreno ispričati. 

Kao pioniri obitelji u kojima oba roditelja rade, neki od nas su slijedećim generacijama usadili naviku outsorcinga brige o djeci već od najmlađe dobi, čime su svakodnevna putovanja, pet dana u tjednu, postala rano iskustvo te djece. Novim generacijama tako je gotovo nezamisliv život u kom se svakodnevno ne napušta dom.

Ovakvi obrasci življenja uzrokom su nekih od još većih problema koje imaju kućanstva u kojima oba roditelja rade, osobito zbog velike kreditne zaduženosti koja ih čini gotovo 100% ovisnima o monetarnoj ekonomiji. A bez robusnih i produktivnih kućnih ekonomija, generacija naše djece i unuka postat će žrtve neizbježnih grubih poremećaja i padova u monetarnoj ekonomiji. Zbog neusjeha naše generacije da održimo i ojačamo vrline skromnosti, mogućnosti da puno toga sami napravimo i da se na sebe oslonimo, što je većina nas bila naslijedila od svojih roditelja, moramo se iskreno ispričati. 

Neki od nas imali su sreću da su posjedovali zemlju ili neke ozbiljnije novce, pa su imali mogućnost da ih ulože u nešto dobro, recimo u to da stvore neki svoj mali primjer kako bi trebalo funkcionirati u budućnosti s manjim ekološkim otiskom, čime su možda uspjeli inspirirati na nešto slično ponekog od pripadnika slijedeće generacije, koji su shvatili što se valja iza brda. No većina nas je koristila svoje kuće i stečeno bogatstvo kao svojevrsne bankomate za nove vrste potrošnje, koje su još našim roditeljima bile nezamislive, poput odlaska na odmor u daleke zemlje, do ulaganja u beskrajna renoviranja i kupovanja sve novijih digitalnih naprava za kuću. Zbog tog nerazumnog razbacivanja bogatstva, iskreno se ispričavamo.

Puno nas je eksperimentiralo sa opojnim biljkama i kemikalijama, neki su tako postali i ovisnici o njima, ali uzrok i krivac za najteže tako nastale probleme više je bila disfunkcionalna i koruptivna zakonom propisana prohibicija, nego same supstance. Stoga je vrlo čudno da smo mi, kada smo u srednjim godinama preuzeli kormila moći, uglavnom podržali nastavljanje ludosti prohibicije. Znali smo gdje je rješenje, ali smo nastavili s nametanjem tog tereta našoj djeci i unucima, i za to im se iskreno ispričavamo. A zbog nametanja „rata protiv droga“, koji je do neslućenih razmjera proširio patnje nekim od najsiromašnijih naroda svijeta, moramo se stidjeti. 

Kada je „rat protiv droga“ (a to je rat protiv supstanci!) postao model za „rat protiv terora“ (što je rat protiv koncepta!) neki od nas su u sebi probudili antiratni aktivizam iz godina Vijetnamskog rata. No, na kraju smo, nevoljko ali ipak, pristali na djelovanja kojim se krše međunarodni zakoni, kojima se smjenjuju režimi, izazivaju šokovi i zastrašivanja, sije kaos i uzrokuje smrt milijuna ljudi. A sve se opravdavalo jedanaestim rujnom, kada je u jednom demolirajućem vatrometu stradao ipak samo djelić od broja građana koji svake godine stradavaju zbog svoje neraskidive ovisnosti o individualnom motoriziranom transportu.

Dok klimatske promjene sve većom sjenom zamračuju budućnost naših unuka, ni sjena potencijalne nuklearne zime, koja se nad nama nadvijala tijekom našeg djetinjstva, nije nestala. Mnogi od nas bili su u prvim redovima međunarodnog pokreta za nuklearno razoružanje, i mislili su da će s kolapsom Sovjetskog saveza ta opasnost prestati. Preuzimajući poluge vlasti nakon kraja hladnog rata, naš najveći krimen na tom geopolitičkom frontu vjerojatno je bila prešutna podrška naše generacije kao prvo, ekonomskom silovanju Rusije 1990-tih godina, a onda njeno sve jače okruživanje bezobzirnim širenjem NATO-a. Mi u Australiji smo poslušno davali na raspolaganje svoje resurse i svoje mlade ljude u te manje-više beskonačne ratove po Srednjem istoku i Centralnoj Aziji, što se sve opravdavalo tim lažnim „ratom protiv terorizma“. Zbog vlastite slabosti i suučestvovanja u tom globalnom zločinu kojim se rasipaju i bogatstvo i ljudski životi da bi se konsolidirala kontrola zapadnih sila u korist prve doista globalne imperije, mi bismo svoju kolektivnu glavu morali pognuti u sramoti. (Z.S.: U tom smislu, poriv da pognem glavu zbog sramote imam i ja, a nisam Australac).

Pojedini intelektualci iz naše generacije nisu prestajali kritizirati „rat protiv terorizma“ kao laž, međutim velika većina od onih intelektualaca koji se pojavljuju u javnosti, uključivo i onih lijevih, podržali su nagli rast Hladnog rata 2 kako bi Rusiju i Kinu i bilo koju drugu zemlju koja ne prihvata ono što sada zovemo “međunarodnim poretkom prema pravilima“ (pravilima „naše imperije“). To je doista zapanjujuće, kad se sjetite povijesti koju smo proživjeli. Nadajmo se da razum može prevladati i da nas buduće generacije neće brendirati kao najnerazumniju, ratno-huškačku generaciju svih vremena. Zbog našeg sudjelovanja u tome, i zbog ogromnog izostanka otpora, mi se iskreno ispričavamo.

Ima jedna titanski velika greška, učinjena kada se korporacijama zakonski dodijelila osobnost, a koja se nije dogodila krivicom naše generacije. Međutim, većina nas je svojim radom, potrošnjom i kapitalom doprinijela tim samo-organizirajućim, profit-maksimizirajućim, troškove-minimizirajućim strojevima kapitalizma da se pretvore u nove životne forme koje bi mogle proždrijeti i prirodu i čovječanstvo u svojevrsnom algoritamskom stremljenju rastu. U našoj punoj zrelosti i kada smo bili najbrojniji, propustili smo iskoristiti Globalnu financijsku krizu kao priliku da preuredimo te monstrume u nastajanju. Da li će naša djeca moći i znati kako pripitomiti monstrume koje smo hranili od nejakih mladunaca do gospodara koji sada nama vladaju? Čak i ako naša djeca iskažu odlučnost da uskrate svoj rad, potrošnju i kapital u toj mjeri da zauzdaju moć korporacija, da li će se sadašnja ekonomija, koja zadovoljava sve njihove trenutne potrebe i želje, potpuno razrušiti? To je tako veliki teret da većina nas nastavlja vjerovati da nemamo nikakvu odgovornost i utjecaj na tako tamnu realnost. Nadamo se da povijest neće staviti teret odgovornosti samo na našu generaciju. Ali za naš dio propusta da djelujemo na društvena događanja, mi se iskreno ispričavamo. I još nešto, morali bismo spokojno i pošteno prihvatiti konsekvence koje će to imati na našu dobrobit.

Ovdje završavam nepotpunu listu isprika Davida Holmgrena generacijama mladih. 

3. Srednjoškolka Greta Thunberg i tisuće mladih diljem svijeta koji su se pridružili njoj ili nekom drugom od pokreta, poput Pobune protiv izumiranja (koja je krenula iz Engleske), naglašavaju da ne namjeravaju prestati sa svojim akcijama. Oni kao da namjeravaju svaki tjedan-dva obilježavati neki svoj Dan planeta Zemlje? Mislite li da mogu uspjeti natjerati odrasle da prestanu ignorirati klimatske promjene i druge oblike uništavanja planeta?

Tko god hoće pošteno sagledati sve dostupne i nesporne činjenice i trendove zna da oni zapravo nemaju izbora. Oni to moraju raditi ako hoće kako-tako živjeti. A sadašnji nositelji odlučivanja, tužitelji i suci, trebaju voditi računa da će upravo ti mladi sutra biti nositelji odlučivanja, tužitelji i suci. Svi oni koji s lažnim izrazom razumijevanja i zabrinutosti na svom licu danas slušaju Gretu i druge demonstrante kako traže odlučne mjere na zauzdavanju klimatskih promjena, a već sutradan nastavljaju odobravati nova područja za istraživanja i eksploataciju ugljikovodika, i planirati novu infrastrukturu za fosilna goriva, na najneposredniji način rade na ugrožavanju prava na egzistenciju budućim generacijama. Mislim da bi svi oni trebali pogledati Rezoluciju 96 UN-a iz 1946. godine. U njoj piše: „Genocid je poricanje prava na egzistenciju cijelim ljudskim skupinama, kao što je ubojstvo poricanje prava na život individualnom ljudskom biću, pa takvo poricanje prava na egzistenciju šokira savjest čovječanstva… Generalna skupština zato potvrđuje da je genocid zločin po međunarodnom zakonu… neovisno o tome da li je taj zločin počinjen iz religioznih, rasnih, političkih ili bilo kojih drugih razloga…“ Mladi su ljudska skupina kojoj se pravo na egzistenciju ugrožava ignoriranjem klimatskih promjena i nečinjenjem. Da li je to genocid u nastajanju?! Po UN-ovoj definiciji meni se čini da jest. A zašto se isti čini? Religiozne i rasne razloge možemo odmah odbaciti, kao i mogućnost da se to čini iz neznanja, jer se sve već odavno zna. Zato ne bih mirno spavao da se nalazim u koži onih za koje bi se moglo pokazati da su to činili iz interesa, jer će uskoro tužitelji i suci postati oni koji sada demonstriraju i traže da odrasli učine nešto. 

A mladima se još jednom ispričavam što su dovedeni u poziciju da se moraju boriti za svoje pravo na puku egzistenciju, u istom eteru u kojem su mnogo glasniji i utjecajniji domoljubni pozivi Baby-boom generacije na demografsku obnovu, zato što bez mladih gospodarstvo ne bi moglo rasti!