BITKA STOLJEĆA

Transkript emisije Skalanada 03.11.2012. (drugi dio)

Uvodno. Prošli put smo načeli predstavljanje eseja Richarda Heinberga „Bitka stoljeća“. Podsjetimo slušatelje da se cijeli esej (hrvatski prijevod) može pročitati na portalu „H-alter“. Zorane, gdje smo stali?

Zaustavili smo se na scenariju A. To je nastavak razvoja po modelu „posao kao i obično“, kojemu je imperativ stalni gospodarski RAST, a koji se nastoji postići po svaku cijenu. To pokušavaju mnoge zemlje, pa i Hrvatska. Zbog sve manje dostupnosti resursa i visokih cijena energije, Richard tvrdi da je to neodrživa opcija čak i kratkoročno. Čini se da bi mu trebali vjerovati, jer ni nakon 5 godina napora u tom smjeru, situacija nije bolja, već gora.

Prije nego pređem na ostale scenarije, samo napomena da ti scenariji nisu uzajamno isključivi, pa bi jedna država mogla isprobati dva, tri ili sve tijekom sljedećih godina ili desetljeća.

Strategija B (štednja) čini se da ubrzano vodi, kroz društvenu i ekonomsku dezintegraciju, do D (lokalno osiguravanje osnovnih životnih potreba) kako je nedavno posvjedočeno u članku New York Timesa o povratku Grka, suočenih s vladinim rezovima, poljoprivredi radi preživljavanja. Sada već ima pregršt dokaza da mjere štednje vode smanjivanju ekonomske učinkovitosti i jačanju nemira u narodu. U državama gdje je nametnuta štednja najoštrije primijenjena (Irska, Grčka, Španjolska, Italija i Portugal), pad se ubrzava i narodni prosvjedi se pojačavaju. Put štednje ima vrlinu brzine, ali samo zato što naglo inducira više jada.

Strategija C (Centralizirano osiguravanje osnovnih životnih potreba) bi vjerojatno također dovela do D (lokalno osiguravanje osnovnih životnih potreba), iako bi put prelaska iz jedne strategije u drugu trajao duže – moguće i mnogo duže. Što je važan dobitak za proces prilagodbe! Drugim riječima, svi putevi čini se na kraju vode lokalizaciji; pitanje je: kako i kada ćemo dospjeti tamo, i pod kojim uvjetima?

Centralizirano osiguravanje osnovnih životnih potreba možda se pokaže kao samo jedan od načina za prolongiranja agonije kolapsa – osim ako vlasti ne shvate neizbježan trend događaja i namjerno isplaniraju postupni prelazak s centraliziranog na lokalizirano osiguravanje osnovnih životnih potreba. SAD bi mogli, primjerice, propisati poljoprivredne politike koje bi favorizirale male komercijalne farme oduzimajući subvencije velikim agrobiznisima. Lukavi poslovni koncepti kao „outsourcing“, poslovanje iz „poreskih rajeva“ i druge prakse koje služe interesima globalnog kapitala na račun lokalnih zajednica mogle bi se obeshrabriti regulacijom i porezima, dok bi se domaće proizvođače moglo favorizirati. Sve skupa, planska tranzicija od C do D mogla bi postati i jedinstveni scenarij, možda i najbolji po svom konačnom ishodu.

Richard naglašava da put do lokalizacije možda neće biti tako veseo i jednostavan kao što neki zagovarači tvrde. Bit će ispunjen napornim radom, klopkama, sukobima i borbom – ali također i zajedništvom, drugarstvom i predanošću. Njegova ultimativna prednost je u tome što dominantni trendovi tekućeg stoljeća naprosto vode u tom smjeru. Kada sve ostalo propadne, lokalna matrica susjeda, obitelji i prijatelja pružit će posljednje utočište.

2. Lokalizacija nam je izgleda sudbina, ali svu energiju trošimo na pokušaje da ponovo potaknemo gospodarski rast. Ima li Richard neke poruke političarima?

Ima! I mislim da su te poruke dobre i lako razumljive. Nadajmo se da će neki od njih svratiti na portal H-alter! Evo ih:

• Osigurajte egzistencijalni minimum svakome, i to što je duže moguće.
• Istovremeno, promovirajte lokalnu proizvodnju osnovnih dobara, potaknite jačanje lokalne društvene međupovezanosti i podupirite lokalne ekonomije.
• Promovirajte zaštitu okoliša i očuvanje resursa, te smanjujte ovisnost o fosilnim gorivima na svaki mogući način.
• Stabilizirajte razinu populacije.
• Njegujte zdravo upravljanje (osobito u smislu participacije i transparentnosti).
• Osigurajte univerzalno obrazovanje u praktičnim vještinama (vrtlarenje, kuhanje, popravak bicikala, šivanje, itd.) kao i u osnovnim akademskim predmetima (čitanje, matematika, znanost, kritičko razmišljanje i povijest). Te naposljetku,
• Ne budite zli – to jest, nemojte podleći iskušenju da primijenite vojne taktike protiv vlastitog naroda kada osjetite da vam izmiče moć; proces decentralizacije je neumoljiv, pa planirajte kako ćete ga usmjeravati.

Čovjek se zapita koliko pojedinaca iz velikih centralnih vlada – desnih ili ljevih – koji često vide stabilnost države, status vlastitih karijera i dobrobit ljudi kao jednu te istu stvar – je vjerojatno da će usvojiti ovakav recept.

No zaključno Richard kaže: Ako su premise i scenariji navedeni u ovom tekstu iole točni, onda će lokalizam prije ili kasnije biti naša sudbina i strategija za preživljavanje. Pa će se napori koje sad usmjerimo na učenje praktičnih vještina, na postizanje veće samodostatnosti i stvaranje veza povjerenja među susjedima, dugoročno sigurno isplatiti.