KAVEZ

Transkript emisije Skalanada 27.02.2015. (Drugi dio)

Uvodno. U prošloj emisiji počeli smo s predstavljanjem knjige engleskog novinara Johanna Harija „Hajka na vapaj: Prvi i zadnji dani rata protiv droga“ koja je izazvala veliku buru u javnosti, jer je autor uspio pokazati da je stogodišnji rat protiv droga bio pucanj u prazno. Taj rat, koji je odnio na tisuće života, zasnovan je na tvrdnji da se mora fizički ukloniti cijeli spektar kemikalija čija su svojstva takva da ovladaju ljudskim mozgom i uzrokuju ovisnost žrtve. Ali ako droge nisu primarni uzrok ovisnosti, što je u knjizi vrlo argumentirano pokazano, nego je to  društvena izdvojenost osobe, onda  rat protiv droge policijskim metodama nema nikakva smisla. Danas ćemo govoriti o onom dijelu knjige u kojem se govori o primjerima korištenja nekih drugih metoda u borbi s ovisnošću, koje su proveli neki hrabri ljudi. 

Autor Johann Hari bio je posvuda prikupljajući činjenice za svoju knjigu, čak i u zatvorima. U zatvoru u Tent City-u u Arizoni praksa je bila da zatvorenika kojeg se uhvati u korištenju droge tjednima zatvore u samicu – zapravo kameni kavez u zemlji. To su upravo oni uvjeti koje smo prošli put opisivali vezano za testove na štakorima, u kakvima štakori u pravilu razviju smrtonosnu ovisnost o drogi. Uz takvog zatvorenika i kada izađe iz zatvora ide prateča dokumentacija o njegovoj kriminalnoj prošlosti, što praktično garantira da ga nitko nigdje neće zaposliti. Njegova društvena izoliranost na slobodi time se malo razlikuje od one u zatvoru. Jedino utočište kojem može pribjeći opet je droga.

No, ne mora uvijek biti tako. Može se izgraditi sustav koji je tako osmišljen da pomaže ovisnicima da ponovo uspostave veze sa svijetom – i tako napuste svoju ovisnost. I to nije samo teorija, to se dešava. Autor navodi nekoliko primjera.

Prije 15 godina Portugal je bio u vrhu europskih država po broju ovisnika. Jedan % stanovnika bili su ovisnici o heroinu. Država je pokušavala s ratom protiv droge, no problem je bivao samo još gori. Ali jednog dana je njihov premijer sjeo s vođom oporbe (neki njihovi Milanović i Karamarko) da razmotre što se može učiniti. Pa su se dogovorili: hajdemo uspostaviti jedan panel doktora sa zadatkom da izradi prijedlog kako da se riješi taj problem. I još su se nešto unaprijed dogovorili, da će učiniti što god im panel predloži. Tako su problem ovisnosti odvojili od politike. Panel je godinu i pol dana radio na tom poslu pod vođstvom jednog izvanrednog čovjeka po imenu Joao Goulao, i onda su došli premijeru i rekli: Pazite, morate dekriminalizirati sve, od kanabisa do kreka. Ali – i to je bilo ono najvažnije – prebacite sav onaj novac koji se trenutno troši na hapšenja korisnika droga, na troškove njihova držanja u zatvorima, na periode probacije ovisnika, sve to, u jedan nevjerojatno dobar tretman ovisnika. Cilj te dekriminalizacije bio je da se svakom ovisniku da smisao u životu. Zapravo je to bila praktična primjena onih spoznaja do kojih se došlo eksperimentima na štakorima. Najvažnije je bilo subvencioniranje zapošljavanja ovisnika. Ako ste nekada,primjerice, bili automehaničar, pa vam se iz nekog razloga u međuvremenu život raspao, “država” bi vas odvela u neku automehaničarsku radionicu i vlasniku rekla zaposli ovog čovjeka mi ćemo snositi polovicu njegove plaće. Time je ovisniku izravno pomogla da se društveno integrira – prebacila ga je iz kaveza samice u kavez zabavni park (da koristimo ilustracije iz prošle emisije). 

2. Ako se to sve skupa u Portugalu dešavalo prije 15 godina, onda danas moraju biti već poznati neki rezultati tadašnje odluke da se droga dekriminalizira. Kakvi su oni?

Autor knjige kaže da velika većina stanovnika Portugala dekriminalizaciju droga smatra vrlo uspješnom pričom. On se čak sastao sa nekadašnjim prvim čovjekom odjela za narkotike portugalske policije, koji je prije 15 g. bio glavni protivnik dekriminalizacije droga, ali sada priznaje da je bio u krivu i da smatra da bi i ostale zemlje svijeta trebale učiniti isto. Nezavisno istraživanje koje je proveo Brittish Journal of Criminology pokazalo je da se nakon totalne dekriminalizacije droga stopa ovisnosti u Portugalu bitno smanjila, a uzimanje droga injekcijama da je prepolovljeno.            

Prije 15 godina se i u Vancouveru počelo događati nešto posebno. Dio grada koji se zove Downtown Eastside bio je poznat kao područje s najgorim pokazateljima ovisnosti u Sjevernoj Americi. Među ovisnicima je bio i beskućnik Bud Osborn koji je gledao kako njegovi prijatelji svakodnevno umiru iza kontejnera za smeće. Tamo su se skrivali da ih policija ne bi vidjela dok se drogiraju, ali ako ih ne vidi policija, ne vidi ih ni nitko drugi, ni onda kada se predoziraju. I Bud je pomislio: pa ne mogu samo gledati kako svi ti ljudi tek tako umiru! Sinula mu je jednostavna ideja koju je podijelio sa svojim prijateljima ovisnicima. Zašto ne bismo sami patrolirali ulicama i pazili jedni na druge onda kada nismo nafiksani? Kad vidimo da je nekome loše barem možemo pozvati hitnu pomoć. To su počeli raditi i dogodilo se nevjerojatno – predoziranje se počelo primjetno smanjivati. To ih je ohrabrilo, jer su shvatili da mogu nešto i sami poduzeti, pa su počeli razmišljati kako bi si još mogli pomoći i raspitivali su se što su na tome drugi radili. Tako su doznali da su gradske vlasti u Frankfurtu, u Njemačkoj, otvorili sigurne prostorije za korištenje injekcija, gdje se moglo bez progona drogirati, a još su imali i nadzor liječnika. Njihovo iskustvo je bilo da se tako drastično smanji smrtnost od predoziranja. Pa su Bud i prijatelji isto zatražili od gradonačelnika Vancouvera Philipa Owena. A to je bio jedan desno orijentirani poslovni čovjek kojem se ovisnici nikako nisu sviđali pa ih je ignorirao. Ali Bud i ekipa su bili uporni i svuda su ga slijedili, i to sa mrtvačkim kovčegom na kojem je pisalo: Tko će umrijeti sljedeći, Philipe Owen, dok ti otvoriš sigurnu sobu za korištenje injekcija? To je trajalo godinama, Bud i ekipa su se već počeli demoralizirati. Ali jednog dana gradonačelnik je zastao i pitao Ma tko su dovraga ovi ljudi? Pa je otišao s njima u Downtown Eastside, vidio gdje i kako oni žive, pa razgovarao sa gomilom ovisnika. I onda je priznao Pa ja pojma nisam imao da je to tako. Onda je sazvao konferenciju za tisak, na kojoj je uz njega bio šef policije, mrtvozornik i jedan ovisnik, i tada je rekao: Više nikada o ovisnosti neću govoriti a da nemam kraj sebe jednog ovisnika. Otvorit ćemo prvu sigurnu sobu za korištenje injekcija u Sjevernoj Americi. Imat ćemo najsuosječajniju politiku prema drogi u Sjevernoj Americi. Kako je rekao tako je i učinio. To ga je istina koštalo sljedećih izbora, ali njegov nasljednik, na sreću, nije ukinuo program. Deset godina poslije predoziranje se smanjilo za 80 % a prosječni životni vijek u toj četvrti Downtown Eastside produžio se za 10 godina. Nedavno je bivši gradonačelnik rekao autoru knjige da je u svom gradonačelničkom mandatu najponosniji baš na to što je učinio za ovisnike, i da bi opet za istu stvar žrtvovao svoju političku karijeru. Bud Osborne je umro prošle godine, a Downtown Eastside je bio potpuno blokiran ljudima koji su ga došli ispratiti. Narkoman beskućnik je postao lokani heroj, postigavši za svoje supatnike ono što je izgledalo nemoguće.     

3. S narko-mafijom se vodi već stogodišnji rat, a ona je čini se sve jača, broj žrtava u ratu protiv droga raste, a unatoč svemu problem ovisnosti ne prestaje rasti. Lako se složiti s autorom knjige Johannom Harijem da se tu nešto vrlo pogrešno radi. Što autor knjige zaključuje? 

Johann kaže da ovo što se događa ovisnicima nije relevantno samo za njih. Relevantno je to i za svih nas i trebamo se malo dublje zamisliti o našoj stvarnosti. Ljudi su socijalna bića. Mi imamo potrebu da se povezujemo i volimo. Ali smo stvorili takvu kulturu i okruženje koji nas razdvajaju, odnosno, imamo samo parodiju povezivanja koja se zove Internet. Porast problema ovisnosti je samo simptom mnogo teže bolesti koja proizlazi iz našeg načina življenja. Pisac George Monbiot ovo zove “doba samoće”. Stvorili smo društvo u kojem pojedinac može biti potpuno odsječen od ljudskog kontakta lakše nego ikada do sada. Profesor Bruce Alexander, kojeg smo prošli put spominjali kao kreatora onog Štakorskog zabavnog parka, kaže da mi predugo razgovaramo samo o individualnom oporavku od ovisnosti. Mi moramo govoriti o oporavku društva – kako da se svi mi zajedno oporavimo od bolesti izolacije koja nas svih guši kao neka gusta magla.  Ova emisija je traženje nove normalnosti. Stalno smo objašnjavali da se naš način življenja i naše okruženje nezaustavljivo mijenjaju: zbog klime, zbog sve manje energije, zbog kraja razdoblja gospodarskog rasta, zbog nametnutog nam međusobnog nadmetanja… Postojeći sustavi sve teže funkcioniraju a mnogi će i nestati, dok neki novi tek trebaju nastati. Puno ljudi jako pati dok postoji procjep između ovo dvoje. Ovisnici su među njima. Novanormalnost će se silom prilika morati artikulirati i uspostaviti na lokalnoj razini, među ljudima oko nas – običnim, kakvi smo i sami. Kriza nam, za čudo, pruža novu šansu (netko može reći i prisiljava nas) da se međusobno povežemo i stvorimo neku novu normalnost koja bi nam svima mogla biti ugodnija od ovoga što imamo danas, naravno, ako pritom nikoga ne budemo odbacivali i izolirali, pa ni ovisnike. Za to nisu potrebna velika sredstva, europski fondovi i veliko administriranje, za to je najčešće dovoljna jednostavna ideja i dobra volja. Ako je Bud Osborne, kao beskućnik i ovisnik, mogao učiniti onako veliku pozitivnu promjenu za populaciju ovisnika u Vancouveru, vjerojatno i svatko od nas može učiniti nešto za druge, što će pomoći da se nitko ne osjeća samim i napuštenim u ovom vremenu krize, da prestane ovo doba samoće.